Aida Hajdar
NA NERETVI ĆUPRIJA
Godine 1682. sagrađena je kamena utvrda koja poveza lijevu i desnu obalu rijeke, poveza ljude i njihove sudbine, omogući siguran prijelaz preko hladne i brze Neretve i posta simbol trajnog u prolaznom.
Uložilo se mnogo truda, materijala, krvi i znoja dok se ne ukaza njegovo Veličanstvo – most. Plod mašte Haseći Ali-age i djelo ruku vrijednih Konjičana čvrsto je stajalo na pet kamenih stubova sa blago zaobljenim lukovima. Središnji stub, tarih je istaknut u slučaju pobješnjele Neretve i njenih velikih valova.
Ta čudesna arabeska koja se izdizala iznad ,,sto ljeta duboke i tisuću ljeta široke” zelene ljepotice bila je nijemi promatrač zbivanja… Most… Gordo je stajao nad rijekom – danju, noću, godinama… gledajući svoj odraz u njoj i diveći se ljepoti… Posebno u proljeće, kad je sve tako živo, kad se osjeća blagi miris cvijeća umivenog jutarnjom rosom… čuje se cvrkut ptica pri veseloj igri po poljima, a sunce kao da svoje zrake pokvasi u rijeci pa onda veselo šara po ćupriji praveći nesvakidašnji akvarel…
U večernjim satima, sve je tiše… Na nebu se još primijeti krvavi trag sunca, sakrivenog negdje u daljini a Most se pretvara u nijemog slušaoca ljubavnih stihova koje šapuću zaljubljene duše i tako do u kasne noćne sate… a tek onda, umoran, mogao je da spi. No, ne zadugo jer bi trgovci u ranim jutarnjim satima počinjali sa radom…
Sve jače se širio i vreli miris ljeta… Danju se osjećao jak pritisak, kao da je grad bio natkriven gustim plaštom topline… U suton, ljudi su šetali udišući svaku česticu svježeg zraka koju je povjetarac nanosio sa Neretve… Na nebu se smješkao sanjivi Mjesec, a njegov srebreni odraz plutao je na površini rijeke… no, čim novo jutro se rodi pratio je trag u beskraju… Jedino je most još uvijek stajao tu.
Vjetar se poigravao sa granama, obarajući na tlo zlatno-žute listove uprljane kapima kiše – došla je jesen! Tako nečujno i nježno uvukla se u svaku poru grada noseći sa sobom miris tamjana…
Most je sve češće bio sam. Po koji prolaznik bi kad-kad prešao na drugu obalu. Sav posao se sveo na pripremu zimnice. Neretva dobi tamnu notu.
Konjic se ogrnu bijelim plaštom, mraz isplete svoju mrežu na obnaženim granama jer su ptice davno odletjele na jug, a ni sunce više veselo nije šaralo po mostu. Sve je tako tiho i pusto.
Most je imao novu odoru – bijelu. Izgledao je kao umoran starac, a bio je vječno mlad. Vrijeme je za njega stalo…
Došle su hladne i duge noći… Most je ostao sam… Da li je plakao ili se odmarao? Nikad nećemo znati, jer je to obična gomila pravilno poredanog kamenja – tako su smatrali jedni. Drugi su ga, pak, osjećali kao nešto svoje, nešto s čim se bude i tonu u san. No, koristili su ga i jedni i drugi. Njegova ljepota počivala je u njegovoj svrsi.
Došlo je konačno proljeće. Ali tog proljeća 1945. godine sunce nije obasjalo ćupriju, već je tražilo njene ostatke u dubokoj i hladnoj Neretvi. Neki daleki ljudi ne spoznaše bit njegovog postojanja ili su pak znali, ali su bili tako zli i imali su snage da ga sruše do temelja. Učinili su da postane gomila kamenja potopljenog u voljenoj Neretvi. Srušili su Most, ali nisu ubili sjećanja i uspomene, nisu ukrali nadu i snove o tome da će opet postojati na istom mjestu…
Moja sljedeća priča o konjičkoj ćupriji, počinjat će drugom godinom, spominjat ću druga imena… i ta se priča neće se zasnivati na predanjima. I sama sad prelazim preko nove ,,stare ćuprije” koja živi drugi i duži život. I opet posmatra svoj odraz u Neretvi, nijemo sluša ljubavne stihove, raduje se svakom prolazniku i opet zimi samuje.
Ćuprija je zaštitni znak i simbol mog grada, mog Konjica. Rodila se među Konjičanima, rasla s njima i s njima će živjeti u nadi da nema više zlih ljudi koji će njeno trajanje okončati.
Aida Hajdar, rođena 1990. godine u Jajcu, Bosna i Hercegovina. Tokom ratnih dešavanja, zajedno sa roditeljima, seli se u Konjic, grad za koji kaže da je slovo ”i” Bosne i Hercegovine. U Konjicu, odličnim uspjehom završava osnovnu, a kasnije i srednju ekonomsku školu. 2009. godine upisala je Ekonomski fakultet na Univerzitetu ”Džemal Bijedić” u Mostaru, i trenutno je završna godina.
Ono što je inspirira, kada je u pitanju književnost, jeste Meša Selimović i njegova djela. Voli način na koji opisuje ljude, ljubav i život uopće. Piše ponekad, za sebe, i neku svoju malu arhivu, to su uglavnom neke kratke priče ili pjesme. Prijavljivala se na brojne konkurse, ali nikada nije dobila nagradu da bi bila vrijedna pomena, ali ne odustaje. Želja joj je da u budućnosti prikupi dovoljno priča, i da objavim svoju zbirku koja bi najvjerovatnije nosila naziv ”Sama u svome snu”.