Aida Šečić Nezirević (1978, Zenica), književnica iz Sarajeva, po zanimanju lektorica južnoslavenskih jezika, redovna je učesnica na konkursu časopisa Avlija za najbolju neobjavljenu poeziju i prozu u regionu i do sada je dobila tri nagrade, što je bio i povod za razgovor.
Objavljena djela i nagrade:
„Irfanova gitara“, priča, Evropski institut Mediterana i Fondacija „Anna Lindh“, 2009 (Barcelona, Toledo, Španija). 2010. priča pretvorena u strip (srpski ilustrator Vladimir Palibrk)
„Ogledalo“, priča, 2. nagrada IZ „Alma“, 2010.
„Lutke“, zbirka pjesama, nagrada Fondacije „Fra Grgo Martić“ za najbolji poetski prvijenac, 2011.
„Fotografija“, priča, 2. nagrada časopisa „Avlija“, 2011.
„U dimu Sarajeva“, priča, nagrada Foruma žena Mediterana (Marseille, Francuska) 2012.
„Čekajući da prestane kiša“, priča, 1. nagrada „Dr. Eso Sadiković“, 2012.
„Katarina bosanska“, pjesma, 3. nagrada časopisa „Avlija“, 2012.
„Dvije Sare“, priča, 2. nagrada Festivala dječije umjetnosti za najbolju bajku, 2017.
„Gospođa ministrica“, pjesma, 1. nagrada časopisa „Avlija“, 2019.
Uvrštena u trojezičnu knjigu „Lapis Histriae“ 2019. pričom „Silvijina priča“, trojezični zbornik „Biber“ 2019. pričom „Snijeg“, zbornike: „Pesem.si“, KC „Grad“, „Pisanija“, „Leħen il-Malti“, “Pitchwise”, “The best of Trava”, “Musa Ćazim Ćatić”, “Trium Reginarum 2018” kao i u dječije zbornike: ”Planjaxovo pero 2019“, Vilenjakovo pero 2017” , te “Još je jutro puno snova” (Gradska biblioteka Zenica, 2019.). i nekoliko časopisa.
Učestvovala na Sarajevskim danima poezije 2012. i Književnom festivalu “Na pola puta” u Užicu, Srbija 2018.
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: JEZIK JE PREDIVNO ČUDO
Kako provodite vrijeme u samoizolaciji zbog zarazne bolesti kovid-19? O čemu razmišljate, da li i o čemu pišete ovih dana?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Kao i svaka zaposlena majka. Radim od kuće, pratim online nastavu svoje starije djevojčice, trudim se što normalnije živjeti jer želim da period u četiri zida za moju malu djecu prođe što bezbolnije. Pišem, naravno, a trenutno završavam jednu priču koja bi trebala skrenuti pažnju na položaj djece s poteškoćama u razvoju.
Rođeni ste u Zenici 1978. godine. Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu imali ste oko 13-14 godina. Dovoljno da zapamtite rat. Šta je Vaše mišljenje o ovom svojevrsnom ratnom stanju u svijetu? Postoji mogućnost da virus bude uzrok da se promijeni svijet koji znamo?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Da, četrnaesti sam rođendan proslavila u skloništu, u jednoj pećini u stijeni pod Bašbunarom, u mom Travniku (u Zenici sam rođena slučajno). Sve naše komšije bile su tu s nama. Bilo je to vrijeme bola, smijeha, straha i našeg dječijeg druženja. Čudesna je ta dječija moć da od svega napravi nešto lijepo. Iz tog perioda vučem astmu i mnogo sretnih i tužnih uspomena.
Što se tiče stanja u svijetu, ne bih rekla da će se puno promijeniti. Sad nam se čini da nas je borba protiv virusa ujedinila, a kad pandemija prestane, u ljudske će se glave, vjerujem, vratiti stari sukobi i mržnje. Čovjek je, nažalost, takav.
Recite nam nešto o djetinjstvu. Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Mislim da niko od nas nije ni posve dobar ni posve loš ili zao. Sve zavisi od okolnosti u kojima se nađemo. Nisam sigurna šta čovjeka opredjeljuje u mladosti da postane ovakav ili onakav, na to bi pitanje bolje odgovorio neko ko se bavi psihologijom. Kao neko ko se bavi pisanjem smatram da svako, baš svako, ima svoju priču, koju vrijedi saslušati. Sjetimo se Raskoljnikova ili Kovačićeve Laure. Oni nisu birali da postanu ubice. Na to su ih natjerali oklonosti, trauma, možda i mentalna bolest.
Kada ste počeli da pišete? Čije ste pjesme i priče voljeli da čitate tokom školavanja a šta čitate danas? Čitajući Vašu prozu čini nam se kao da su priče Zije Dizdarevića i Abdulaha Sidrana ostavile trag na stil Vašeg pisanja?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Čarolija je počela u travničkoj Dječijoj biblioteci, gdje sam otkrila Andersenove i Grimove te stare ruske bajke. Kasnije, kad sam poodrasla, zavoljela sam sestre Bronte, Daphne de Maurier, Jane Austen, Cronina, Singera,Puškina, Prevera. Volim i Sidrana (ta njegova divna „Slijepac pjeva svome gradu“!) a „Doli Bel“ je bila tema mog maturskog rada. Diplomirala sam na „Ponornici“ Skendera Kulenovića. Najboljom pričom sa ovih prostora smatram ipak „Dugu“ Dinka Šimunovića, koja mi se urezala u dušu još kao djetetu.
Inače, nedavno sam otkrila jednu mladu britansku spisateljicu imenom Dorothy Koomson koja me oduševila. Sviđa mi se i Pakistanka Nafisa Haji, te američko-indijska književnica Indu Sundaresan. Najboljom pričom sa ovih prostora smatram ipak „Dugu“ Dinka Šimunovića, koja mi se urezala u dušu još kao djetetu.
Na moje pisanje najviše su, mislim, ostavile trag priče iz moje okoline, sudbine malih ljudi (žena) koje su svuda oko nas.
Unazad 30-tak godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto. Jesmo li zakasnili da budemo ljudi ili će ova pandemija pomoći čovječanstvu da uspori samouništenje?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Ne bih baš da budem policija za moral. Vrijednosti su relativan pojam, a i moral je. Divno je imati porodicu ako to želimo, ako je ta porodica sretna, izgrađena na kvalitetnim odnosima. Ako je samo slika za javnost, a iza četiri zida se dešava svašta loše, onda ne valja. Religija je, opet, privatna stvar svakog pojedinca, nešto lično, intimno. Ja sam za ljudska prava u svakom smislu. Treba činiti ono što nas usrećuje, sve dok to ne ugrožava druge ljude, a ne ono što od nas zahtijeva nekakva tradicija, neke davno postavljene norme. Tradicija zna biti zla i opasna, posebno za ženu. O toj temi uvijek rado pišem.
Treba ulagati u mentalno zdravlje i obrazovanje, podići svijest o tome šta droga i alkohol čine ljudskom mozgu. Što se tiče kupovine glasova i poslova, toga nema samo posljednjih dvadeset pet godina. Toga je uvijek bilo i bit će. Nigdje nismo zakasnili, niti će nam virus pomoći ili odmoći. Uvijek će biti onih koji imaju svijest i savjesti i onih koji je nemaju.
Kuda vodi ovo sveprisutno ugrožavanje dječjih prava na zdravo djetinjstvo u kontekstu da djeca provode po cio dan (i noć) uz računar, da su nasilje i pornografija dostupni na klik, govor mržnje dominantan na društvenim mrežama…? Kako zaštititi ne samo djecu već i mlade od zavisnosti od interneta?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Pa, sad, pedijatrica nisam, a ni psihologinja, tako da ne znam hoću li znati odgovoriti. Moje su kćerke male i ekrani ih privlače, ali ih učim da same shvate kad je dosta. Djeca odrastaju i nećemo uvijek biti pored njih da ih zaštitimo, zato ih treba naučiti da se zaštite sami. Što se tiče društvenih mreža, ni ja ni suprug ih nemamo i nimalo nam ne nedostaju. Zaštititi djecu ili mlade možemo jedino jačanjem njihove volje. Slaba ličnost uvijek traži neku zavisnost.
Ako biste morali da izaberete strogi karantin u kući 14 dana a da imate internet ili da 14 dana provedete u prirodi ali bez interneta šta biste izabrali? Recite nam nešto za a nešto protiv interneta.
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Internet mi omogućava da radim od kuće u ovo vrijeme kad je opasno ići na posao, omogućava mi da pratim nastavu mog djeteta i aktuelne književne konkurse. Definitivno sam za internet. Inače, internet je opasna igračka samo za nekog ko ga ne zna koristiti, a za onog ko zna može biti kvalitetan i koristan. Može pomoći da učimo novi strani jezik ili tehnike crtanja, pisanja, kuhanja, šivenja …
Zašto ljudi negiraju jedni drugima nacionalnost, jezik… Da li će pandemija ovog virusa pomoći ljudima da shvate da nijesu važne teritorije i velike države?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Iskreno, ne znam. Mislim da i danas mnogo ljudi poštuje tuđu nacionalnost i jezik. I to je sreća. Lično smatram da su nacionalnosti i jezici nebitni, svi smo mi djeca jedne planete. A i virus nam je to dokazao. On ne bira.
Na brojnim elektronskim tabloidima laž i govor mržnje se šire poput zarazne bolesti. Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu, pa ako smijemo dodati i trajnog mira u svijetu?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Kao što postoji govor mržnje, postoji i govor ljubavi. Naravno da postoji šansa za izgradnju trajnog mira na Balkanu. Za svijet ne znam, ali se nadam da može.
Da li za ratove veću krivicu snose vođe i generali ili ratnohuškački novinari? Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite našim čitaocima?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Političari i generali su meni dalek svijet. Ratnohuškački novinari nisu pravi novinari baš kao što to nisu ni ideološki pisci. Prema tome, nisu vrijedni spomena. Novinarstvo i književnost nikad ne zauzimaju stranu. Što se medija tiče, uglavnom pratim „Al-Jazeeru“ zbog divnih priča iz cijeloga svijeta.
Lektorica ste južnoslovenskih jezika. Da li se slažete sa nekim lingvistima koji tvrde da je danas jedan te isti jezik kod Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca. Zašto toliko ima otpora prema nazivu bosanski jezik?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Slažem se, naravno. Lingvistički, to je jedan te isti jezik, uvijek je i bio, i tu nema dileme. Iz političkih razloga, ima četiri naziva. Zašto, ne znam, ne bavim se politikom. Neko sam ko se lektorisanjem bavi da bi zaradio za život, a ljubav prema jeziku čuva za pisanje. Inače, to moram naglasiti, ja u svojim pričama i pjesmama imam i vijek i stoljeće, i stare bosanske izraze, i ekavicu i ijekavicu i ikavicu. Ne bojim se toga. Moje junakinje (jer to su uglavnom žene) dolaze iz različitih sredina i tome prilagođavam jezik kojim govore. Jezik je predivno čudo!
Avlija je objavila tek prvu knjigu iz edicije ‘’Bošnjačka biblioteka’’. Da ste Vi urednica edicije ‘‘Bošnjačka biblioteka’’, koje bi to bile prvih deset knjiga?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“, M. Selimovića „Sjećaš li se Doli Bel“, A. Sidrana, „Ponornica“ Skendera Kulenovića„“Talhe ili Šedrvanski vrt» Irfana Horozovića, „Kad je bio juli“ Nure Bazdulj-Hubijar, „Vidikovac na Odri“ Fadile Nure Haver, „Prosanjane jeseni“ Zije Dizdarevića, „Hasanaginica“ Alije Isakovića, „Provincija u pozadini“ Hasana Kikića.
Imate li kućnu i biblioteku i da li znate broj knjiga? Koje su Vam knjige najbliže uzglavlju, odnosno radnom stolu? Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Kućna biblioteka mi je mala jer sam većinu knjiga poklonila gradskoj biblioteci, čije usluge obilato koristim. Čuvam samo stručne knjige, rječnike i knjige koje su mi iznimno drage i od kojih se ne želim rastati. Dvije najdraže su mi „Jane Eyre“ Charlotte Bronte i „Bajke“ Hansa Christiana Andersena. Obje bi sa mnom na pusto ostrvo, a ako bi morala biti jedna, moja stara i otrcana „Jane“ bi imala malu prednost. Inače, po toj sam junakinji dala ime i svojoj kćerki Džejni.
Ako biste morali da izaberete samo jedan grad da živite i boravite samo u njemu do kraja života, nešto poput ovog karantina koji živimo ovih dana, koji bi to bio grad i zbog čega?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Odabrala bih New York. On ima sve.
Jeste li imali avliju u rodnom gradu? Imate li avliju u Sarajevu gdje živite? Šta zapravo za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?
AIDA ŠEČIĆ-NEZIREVIĆ: Imala sam avliju u Travniku. Avlija me asocira na baštu, lijepu i zelenu, onako, za odmor uz dobru knjigu. U Sarajevu je nemam jer živim u zgradi.