Redakcija Zehra Isić
ČIČAK I LJUBIČICA
“Izbriši ga, neka ga nema više u priči. Ko zna gdje će ga put odvesti”, poručio je Čičak izdaleka, dok su Ljubičici sijale bistre kapi na laticama. Mjesec se te noći potrudio da cijeli Svijet latica i trnja zablista, naročito Ljubičicina malena odaja. Ljubičica je prišla prozoru i uzdahnula, ne rekavši ništa. Mjesec je znao njene skrivene, tajne želje i približio joj se. “Nemoj biti tužna”, šapnuo je, “tvoja bol ne stane u tako malo biće. Ljubav je tvoja veličine okeana, i on to zna…” Ljubičica je stavila ruku na srce. Tu, na istom mjestu, dlanom je prekrila amulet koji joj je poklonio Čičak. “Da te čuva”, rekao je tada, stavivši joj lančić oko vrata. Bio je to poseban dar za nju. Od tog trenutka znala je da je on uvijek potajno mislio na nju, mada nikada nije priznao.
Dani su prolazili, ali Čičak nije dolazio. Kao svi veliki umjetnici, i on je ponekad volio samoću i tišinu. Ljubičica je, pak, željela tišinu podijeliti s njim. Šutjeti o sreći. O smiraju. O srcu.
Nelijepi dani dočekali su je u Svijetu latica i trnja. Oluje su ljute harale sa svih strana, a oblaci su poprimili tamnu boju. Ljubičica je bila uplašena. Bila je sama, a vjetar je bio nemilosrdan. “Da barem zna kako mi je”, šapnula je zvijezdama koje su se od oluje sakrile u njenu sobicu. Zvijezde su znale istinu, ali joj ništa nisu rekle.
Danima je Ljubičica očekivala njegove korake. Čekala vijesti na trgu, kad bi oluje nakratko utihnule. Jesen je trebala donijeti buket sreće, za oboje. Trebali su zajedno koračati uskim stazama ka kupinama, glasno se smijući, ali Čičak nije dolazio.
Zabrinuta Ljubičica, uprkos snažnim olujama, odlučila je da će ga potražiti. Hrabrim korakom, krhka, ali snažna, krenula je na put. Amulet je stavila kraj svoga srca, da joj da snagu.
Došavši u nepoznati kraj, pitala je za njega. Niko nije znao gdje je dječak čarobnog glasa. “On je prvak šumske opere”, pojasnila je Ljubičica malenoj ptici na stanici. Ptica ju je tužno pogledala, ne rekavši ništa. Odletjela je k njemu.
Iz daljine se ubrzo začuo njegov glas. “Nisam tu”, rekao je Čičak. “Ne možemo se vidjeti.” Ljubičica se okrenula, pogledom tražeći mjesto odakle dopire glas. Molila je pticu, molila je sunce da joj pokažu put ka njemu. Glas je utihnuo, a sunce je nestalo iza oblaka.
Ljubičica je sjela na klupu i glasno zajecala. Amulet na srcu počeo je da drhti, poput lista na stablu breze. Ostala je sama na stanici.
Kući se vratila u sumrak. Vjetar je čekao na prozoru. “Zna li koliko ga volim, vjetre?”. “Zna, malena”, rekao je vjetar i rukom joj obrisao sitnu kap s latice.
Sutradan je u dalekom gradu Svijeta latica i trnja, bila upriličena svečanost. Crvenim tepihom prošetao je Čičak. Nije bio sam. Sa njim je bila Jagorčevina.
