Redakcija Aleksa Šantić, bosanskohercegovački pjesnik srpskog porijekla, rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, u trgovačkoj porodici. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Završio je trgovačku školu, ali se uglavnom bavio književnim i kulturno-prosvjetnim radom. Bio je stub mostarskog kulturnog života. U srpskim kulturnim društvima, koja su tada osnivana u Mostaru, Aleksa Šantić je ne samo njihov pjesnik, nego i njihov pjevač, recitator, glumac, dirigent i kompozitor. Svoje prve stihove objavio je u somborskom omladinskom časopisu Golub. Stvarao je na kraju 19. i početkom 20. veka. Na početku svog pjesničkog rada bio je pod velikim utjecajem Jovana J. Zmaja i Vojislava Ilića, da bi kasnije našao vlastiti put. Od stranih pjesnika najviše je poštovao Hajnriha Hajnea čija je djela i prevodio sa njemačkog jezika. Uz ljubavne pjesme, vrlo slične sevdalinkama, napisao je veliki broj rodoljubivih pjesama, borbeno intoniranih, s vizijom nacionalnog oslobođenja. Mukotrpan život hercegovačkog seljaka pod austrijskom vlašću inspirirao ga je za niz pjesama s naglašenom socijalnom notom.
Bio osnivač kulturnog lista „Zora“ i predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“ u Mostaru.
Poezija Alekse Šantića kreće se u cjelini između dva tradicionalna opredjeljenja,između ličnih i kolektivnih osjećanja, ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.Kao ljubavni pjesnik razvio se pod uticajem sevdalinki,muslimanskih narodnih pjesama. U njegovim pjesmama dočaran je orijentalni ambijent bašta, šedrvana, behara, šarenih leptira; djevojka koja se u njima pojavljuje sva je okićena đerdanima, bujne, izazovne, ali ipak skrivene ljepote. U nekima su toliko pogođeni ton i duh sevdalinke da su i same ušle u narod i počele se pjevati kao narodne pesme(Emina,Na izvoru). Pjesnik je zanesen tim raskošnim svijetom, ali on nikada nije u njemu, već ga posmatra prikriven, s bojažljive udaljenosti. Čežnjivo,čulno raspoloženje prelazi u tugu zbog neostvarene ljubavi, promašenosti u ličnom životu i usamljenosti. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet („Ostajte ovdje“, „ Hljeb“), dok u drugim pjesmama naglašava patnju kao važan historijski moment („ Mi znamo sudbu “).
Njegove najpoznatije pjesme su: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908).
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914. godine.
Poznati pjesnik umro je 2. februara 1924. godine u Mostaru od tuberkuloze.
Djela:
- PJESME, Mostar, 1891
- PJESME, Mostar, 1895
- PJESME, Mostar, 190
- POD MAGLOM. Slika iz gornje Hercegovine. Beograd, 1907
- PJESME, Mostar, 1908
- POD MAGLOM. Slika iz gornje Hercegovine. Mostar, 1908
- PJESME, Beograd, 1911
- HASANAGINICA,1911
- NA STARIM OGNJIŠTIMA, Mostar, 1913
- NA STARIM OGNJIŠTIMA, Beograd, 1914
- PESME, Zagreb, 1918?
- HASANAGINICA, Beograd – Sarajevo 1919.
- NA STARIM OGNJIŠTIMA, Sarajevo, 1920
- POD MAGLOM, Beograd – Sarajevo 1920
- PESME, Beograd 1924
.
SRBINU
.
Neka zima čini čuda,
Nek rasiplje snijeg svuda,
Proljeće će doć’.
.
Neka nebo magla prati,
Sunašce će zasijati,
Ružičasta moć.
.
Priroda će opet tajna
Raspučiti njedra sjajna,
Darivat’ nam med.
.
Zabrujaće potočići,
Zamirisat’ baj-cvjetići
Svuda upored.
.
Pa nek zima čini čuda,
Nek rasiplje snijeg svuda,
Proljeće će doć’.
.
I patnika, sirotana,
Koga gone sa svih strana,
Neće satrt’ noć.
.
Ne malakši bolom, jadom,
Već se uzdaj čvrstom nadom
U božju pomoć!
U Mostaru, 29. decembra 1887.
OSTAJTE OVDJE…
.
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
.
Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!
.
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
.
Ovdje vam svako bratsku ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,
.
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…
1896.
ŠTO TE NEMA?
.
Kad na mlado poljsko cv’jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l’jeće:
”Što te nema, što te nema?”
.
Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
“Što te nema, što te nema?”
.
Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
“Što te nema, što te nema?”
.
I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
“Što te nema, što te nema”…
1897.
