Redakcija Aleksandra Petrović Matić
MATI
Da si danas tu… vjerovatno bih te, kad dođem s’ posla, umorna od svega, i onog poslije svega, zagrlila s’ leđa i držala tako glavu naslonjenu previše časaka za zrelu ženu a premalo časaka za ono isto dijete koje je sa tvojih pleća naučilo kako se nositi s’ planinama. I onim iznutra čiji vrhovi te zagluše i zaguše i s’ kojih katkad huči i kotrlja se lavina koja te zatrpa do Nijemosti Puste. I onih s’ vana koje se ukažu redovno i koje treba pregaziti poderanim i krvavim stopalima kroz stotinu ukletih klanaca kako bi se našao izvor čudnovatih bistrih kapi koje liječe iznemoglo srce.
Da si danas tu, vjerovatno bih te mogla odvesti u onu ”butiku” zavjesa i posteljina, da se razbaškariš međ’ damastom i šlingom i razvezeš s’ trgovkinjama na dugo i na široko, i bila bih strpljiva i čekala te satima dok svojim osmjehom obasjavaš metraže i pipkaš ih dragim prstima da na svakoj ostane sedefni trag i pozlata. Baš onakav isti kakav si ostavila i na mojoj duši. Eto kakva si Ti bila, i kako te je lako bilo usrećiti… sa pregršt svilenkastih niti.
Da si danas tu, odvela bih te i u onu drugu butiku da ti kupim košulju od svile, jer sve druge koje bi bile u ponudi, ne bi se slagale s’ tvojim načinom, i mogla bih se zakleti da je svila oduvijek tebe nosila. Odvela bih te i u onaj kafe da predahnemo, da bar nekoliko puta zasmiješ konobara, i da ti se, pri našem odlasku nakloni i kaže ..dođite nam opet… gospođo”.
Čudo moje, začudo je jedno, ja sam pored tebe bila neprimjetna i svugdje gdje dođeš ostavljala si trag dragosti i kada bi te, nekim čudom Anđeli sad i vratili, i oni bi ti rekli ”dođite nam opet” da se osiguraju da ćeš ih ponovo zasmijavati, navraćati na nestašluke i da ćeš im čitati knjige tamo gdje su stali, pa poslije tumačiti svoju verziju početka.
I sad knjigu započnem da čitam i ostavim pero po navici na šesdeset osmoj strani sa nadom da ćeš Ti od šezdeset devet nastaviti. Čudo Moje, i nikad nije bilo potrebe da ti objašnjavam početak, kao što ni Ti meni nikad nisi objasnila Onaj Naš jer je bio i suviše težak.
Da si danas tu, kupila bih ti cvijeće ali ono kućno u saksiji od porcelana, da poslije možeš pričati sa njim, a ono da raste kao ludo, a ne kao ovo što je poslije tebe stalo i zastalo ćuleći listove svakog sutona opet s’ nadom da će čuti kako mu bajaš i pričaš priče… a ono onda kao ludo niče… niče…
Da si danas tu… da bar na dan možeš da mi se vratiš, bio bi to Praznik Nad Praznicima.
Popalila bih hiljadu lampiona da proslavim to što te toliko volim, i grlila bih te toliko da se zagrljajima napuni Vasiona. I našla bih, makar na kraj svijeta, onih sto belenzuka i đerdana što si vazda gubila u gradskom prevozu, i nizala ih po tvojim rukama da me samo jednom pomiluju Najmilija Moja Milo…
Da si danas tu, ne bih, između ovoliko ljudi, bila tako sama.
Divna Sedefna Ptico Moja, da si danas tu, da se ponovo zagnjurim u tvoja krila, rekla bih ti šta je sve sreća sa tobom bila. I kad bih trebala ponovo da se rodim pod onim od našeg usuda potresenim sarajevskim zvijezdama, i da pređem sve one puteve koji su mi dobro izgrebali i srce i stopala, opet bih htjela da budem jedino i samo Tvoja… ničija druga…
Praznik mi je bio život s’ tobom…
Aleksandra Petrović Matić, rođena u Sarajevu 1975. godine. Osnovnu i srednju školu pohađala u Sarajevu, a višu u Tuzli. Specijalista i analitičar za obradu voda.
Zbog specifičnih porodičnih okolnosti najranije djetinjstvo provela u Crnoj Gori a školovanje kasnije u Sarajevu. Sada živi u Srebrenici, po struci je hemičar i radi u rudniku olova i cinka zajedno sa ostalim patuljcima Srebrenice. Na poslu se bavi vodenom hemijom a privatno alhemijom i nastoji da bar riječju, sve što dotakne, i emocije i ljude pretvori u zlato. Uporedo odrastanje između Crne Gore i Bosne učinilo je da upije sve najbolje osobenosti ljudi gorštačkog kraja sa sjevera Crne Gore kao i onih iz okoline Sarajeva, i da te ljubavi i topline divovskih razmjera pretoči u svoje biće, kako bi jednom mogla pisati najljepše bajke o ljudima.
Pored vodenih, analizira i one kapi što se zaglave iznutra čovjeka i u njima po nekad vidi čitav jedan svijet, jer se samo roneći po svojim dubinama može pronaći onaj atom koji emituje svjetlost. Piše pjesme i neke druge priče. Voli ptice i ljude. Čestitke još uvijek šalje poštom. Prema književnosti njeguje poseban odnos, pasionirano skuplja knjige i naspram bogatstva uma obezvrijeđuje svako drugo.
Živi u Srebrenici a Sarajevu se vraća kad god može.
