Almir Zalihić: O stihozborci Rize Popare ”Kad se pjesmi može”

.

U savremenoj poeziji, mnoštvo je stilskih previranja, mnoge pjesničke struje teku uporedo, iako su u biti drukčije motivske podloge, neke su posve nove, sa novim idejama; na drugoj strani stoje one kalemljene na temeljima tradicije XIX i XX vijeka, koje su savremenim izrazom dobile novi oblik, formu, pa tako i sam stilski izraz. Poezija Riza Popare pripada jednoj od tih struja, koje su svoje nadahnuće pronašle u već postojećim ishodištima, ali su joj, subjektivnim pristupom, dale umnogome drukčiji ton i značaj.

Najnovija pjesnička knjiga Riza Popare simboličnog naziva Kad se pjesmi može, podsjeća i nagovještava da je i pjesma (poezija) još jedno lice i još jedan svjedok čovjekovog trajanja. Pjesma je, prije svega, dovrhunjujući odraz vatre života, kako tumače brojni filozofi, književnici i umjetnici. Poezija više i opširnije govori o životu i smrti, nego li iko drugi. Poparinu knjigu obilježavaju sadržajni stožeri i sohe bliske preispitavanju našeg pojedinačnog i zajedničkog (čitaj – nacionalnog) usuda i udesa, naših vjernih pratilaca, poput „crnih vrana i još crnjih gavranova”.

Zato bi moto ove Poparine knjige mogle biti Rilkeove prozne sentence koje insistiraju da se poezija, ukoliko se prvenstveno teži uspjehu, uglavnom, treba pisati u zrelim godinama jer bi prethodno „trebalo sačekati i skupljati smisao i slast cijelog svog života”. Rilke kaže „Stihovi nisu osjećanja, kako to ljudi misle (osjećanja imamo dosta rano) – nego su iskustva“. Rilke napominje da se pjesnik, ipak, „treba sjećati”, i znanog i neznanog, i vidljivog i nevidljivog. Dakle, iskustvo i sjećanja su ispunjena, prije svega, emocijama, uz koje se svijet mnogo dublje i dalje doživljava i promišlja, pa se vidi i privida i ono što oni lišeni emocija ne mogu nikako i nikada uočiti, a što je za poeziju nužno, uz pjesničku fikciju, naravno. Otuda Poparini stihovi, vrijedni refrena:

„Pjesma može da živi vječno, nekad stara, nekad mlada jednu davno učio moj djed, još je kažu uče sada.“

u pjesmi Blago pjesmi.

Pravog pjesništva nema bez ljubavi prema bližnjima i prošlima, i prema svemu što ih integralno izgrađuje i obilježava, što pjesnik Rizo Popara iskreno, ispovjedno i zrelo čini u ovoj zajednici stihova, koju sačinjavaju ciklusi (Poznadoh oblak, Jesen, Spusti se, Đulistan, Znam da želim, Ožiljci na duši, Pomiješane) uz uvodni ciklus Kad se pjesmi može.

Život bez sopstva nema perspektive, a smrt vrijeba i prijeti svuda oko nas. Jedan je mudrac, kao da je naš usud i udes proučavao, davno spoznao da su sretni samo oni ljudi koji umru u krevetu, odnosno u kući u kojoj su rođeni. Na osnovu netom predstavljene arhitekture najnovije Poparine pjesničke knjige, očito je da je njen sadržaj ukorjenjen u blisku i dalju prošlost. U esenciju života, danas i ovdje, ugroženog, i danas koliko i jučer, samo su protivnici sofisticiraniji. Naš povremeno i privremeno očuvani identitet, i pojedinačni i kolektivni, svoje osobenosti, svoje bitnosti zaziva i čuva između ostalog i pjesmom, čežnjom, nostalgijom, sjećanjem.

Pjesma Poznadoh oblak uvodi nas u Poparinu niskomimetičku sliku svijeta, u jednu grotesknu simbiozu, koja kao da je paralelni univerzum.

Poznadoh u njemu rodno selo, trešnje i šljive, čiste proplanke, zarasle staze bez prolaznika i akšamluke na krilu majke.

I bi mi milo što ga poznadoh, k’o vrela struja da tijelom prođe, u tuđini se i olujni vjetar voli, ako iz rodnoga kraja dođe.

Kada su u pitanju stihovi ovakve značenjske višeslojevitosti osnovni je zadatak pred pjesnikom vješto upjesmljavanje pjesničkog sadržaja, jer ga nije dovoljno samo objašnjavati i reprodukovati. Mjera ovakvog pjesništva jeste ostihotvorenje zajedničkog pamćenja, kao što to pjesnik čini u pjesmi Sarajevo:

Koliko te poganih očiju s brda gledalo, da je toliko trešanja u voćnjaku rodilo, trešanje bi dojadile i djeci.

Isti je primjer u pjesmi Sandžaku:

Može li bar jedna tvoja voćka ostati u tebi gdje korijen ima ili je moraju divljački čupati i bacati tamo gdje se ne prima?

U pjesmi Bihor pesnikov govor je zaista samosvojan, nadrealan i vrjednosno ubjedljiv, a asocijativno – začudno komunicira i sa stihovima:

“Srebrenice, ljepotice, pazi s kim ćeš u nesreći!” iz pjesme Srebrenici.

Posebnost Poparinog pjesničkog tretmana značenjskeg polibescena je naknadno i neposredno asocijativno i slikovito – meditativno umrježavanje prošlosti sa našim okruženjem i svakodnevicom. U svom stvaralačkom postupku pjesnik kao pjesničku podlogu ili kao sadržajni nad-eho koristi pamćenje, historiju, erudiciju, uspostavljajući međuuzajamnu kontekstualnost ili metatekstualnost unutar brojnih pjesama. U svom stvaralačkom palimpsestnom obrascu pjesnik upotrebljava, sa mjerom i skladom, i asocijacije po značenjskoj sličnosti, na primjer, u pjesmi Drvo.

Poparina knjiga postavljena je kao dijalog između unutrašnjeg i spoljašnjeg. To spoljašnje može biti osoba, zavičaj, strana zemlja, žena, ali i društveno-estetski, političko-sociološki problemi. Jedino se govorom pretočenim u poeziju mogu izbjeći sva nerazumjevanja u komunikaciji pošto je takav govor oslobođen potrebe za neverbalnom komunikacijom, kao i svim drugim vidovima komunikacije – poezija je potpun govor. Iz tog povjerenja nastaje većina pjesama ove knjige. Današnji je pisac, pa tako i pjesnik o kojem pišem, osuđen na nedoslovno ponavljanje, na traženje izvornosti u osvještavanju neizvornosti svakog iskustva i svakog promišljenog stiha. Zato to ima efekt određene mitizacije svijeta subjekta, tačnije rečeno određene čarobnosti „početka”, određene magijnosti, „začaravanja” koje je daleko od infantilizacije, iako bi „jezička igra” mogla dati argumente upravo za takav zaključak, zapravo ne jezička nego više sintaktička, stišna, semantička „sinkopa”. Ali tu smo već na području „stila”, pa je s tim u vezi nužno naglasiti, kad je riječ o poetici, da se Popara, donekle, sličnim postupkom služi i u prethodnoj zbirci, u kojoj je na istovjetan način proizvodio predmetni sloj pjesama, koji je upućivao na ideju svijeta i ovdje potvrđenu. No, ovdje je, s jedne strane razvija radikalnije dalje, a s druge strane, u ovoj je zbirci ipak prepoznata „kasnija” životna dob, što znači svijest o sve manjoj mogućnosti trajanja (ne toliko tijela koliko života), pa se mogu prepoznati nostalgične i pomalo melankolične geste koje su upravo navedenom sviješću životno uvjerljive, te su u tom smislu bolne do mjere plača, pa je to druga funkcija metafore „prepoznavanja”. Taj, dakle, poseban svijet, što ga zagovara lirski subjekt, u svojoj supstanciji i svojoj pojavnosti – a tu se, da ne zaboravimo, brani „izvornost” živoga – ne može se izreći jezikom koji služi za iskazivanje onog „drugog svijeta”, subjektu stranoga. Dakle, valjalo je iznaći „novi jezik” koji je to u stanju, a kako se iz jezika ne može potpuno „pobjeći” (uostalom to je bosanski književni, standardni jezik), „zatrpava” ga se iskazima „neprimjerenim” za „visoko” estetičko pakovanje, kao što je i motivski inventar, djelomično, „neprimjeren” („ljubavni”, “zavičajni”). Na taj se način pjesnički jezik izlaže u pojedinačnim „atomima” – leksički, sintagmatski, čak i sintaktički i semantički „ispravnim”, ali je on u konstrukcijama i kombinacijama drukčiji, i to drukčiji na način da nastoji „začarati”, „omađijati”, „bajkolizirati” stvari, pojave, bića i radnje; dakle, načine pojavnosti i živovanja u skladu s načinima iskazivanja, i obrnuto – metaforama proizvesti „novi svijet”. Zato je Popari bila potrebna naprosto drukčija jezička strategija, drukčija stilska realizacija, drukčija poetička konstrukcija, koja bi naprosto najbliže mimetizirala taj intimni svijet, mimetizirala u platonovskom smislu riječi. A to znači da je ovaj svijet jedini naš svijet, i da je bios njegovo „središte”.

Čini mi se da Popara nema namjeru da sadašnjost, još manje prošlost, slika crno-bijelim potezima. On poštuje događaj, usmeno predanje, sadašnji jezik i pripovjedački dar sredine iz koje potiče. Retorika stiha s nanosima magijskog realizma obremenjena je simbolima i palimpsestom konotativnih značenja i asocijacija, metafore su sugestivne naznake paralela i podudarnosti koje su se ukazale u epifanijskim trenucima i opiru se jednoznačnom tumačenju, a slike i isprepleteni tokovi poetske naracije i deskripcije slažu se poput mozaika u metonimijskim spregovima.

Detalji mozaika kojima su uhvaćeni različiti detalji ličnih i kolektivnih sjećanja i iskustava, u kojima su sačuvana svjedočanstva o čitavim nevidljivim, potonulim ili rasprslim svjetovima, za one koji mogu da ih vide jesu blagorodni odbljesak otkrivene tajne, pa zato, između ostalog već rečenog, preporučujem knigu Kad se pjesmi može za objavljivanje.