Redakcija 
Amra Đečević
Umjetnost ljubavi, nade i otpora: Almir Agić i zbirka “Kaktus u polju orhideja”
Kažu da se romska poezija ne može naći svuda i na svakom mjestu, jer njeni pjesnici imaju nesvakidašnji životni put. Baš takav je imao i autor ove knjige, Almir Agić. Od Gladnog Polja do Ilijaša prešao je dug i trnovit put, koji su obilježilli česte selidbe, oskudica i socijalna isključenost. Podrška i čvrst oslonac na životnoj prekretnici bili su mu oni koji su vjerovali u njega, a prije svega njegova majka Amira.
Pripadati romskoj populaciji često podrazumijeva nositi teški teret predrasuda i diskriminacije. Njeni članovi suočavaju se sa brojnim izazovima, kao što su ekonomske poteškoće, niska razina obrazovanja i marginalizacija. Međutim, Almir Agić svojim primjerom pokazuje da to ne mora uvijek biti tako. Uprkos svim preprekama, uspio je da se izdigne iznad negativnih stereotipa i posveti izgradnji boljeg života, ne samo za sebe i svoju porodicu, već i za romsku zajednicu. Danas je ovaj talentovani i svestrani mladić aktivista u Asocijaciji mladih Roma “Aksiom”, Obrazovanje gradi BiH i novinar- saradnik portala Newipe. Nekada odlikaš, sada budući student Odsjeka za socijani rad na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Almir je spisateljski dar ispoljio još u osnovnoj školi, gdje su njegovi prvi literarni pokušaji već nagovještavali nešto posebno – iskrenost i strast koja se rijetko sreće kod tako mladih osoba. Radoznalost i posvećenost oblikovanju tekstova upućivali su na nešto dublje: želju da kroz pisanje istražuje svijet i samoga sebe. Kao njegova profesorica, imala sam privilegiju prepoznati dubinu misli i osjećanja koja se krila u svakom pismenom radu i pratiti učenikovo literarno sazrijevanje. Ti sastavi nisu bili obični zadaci; odražavali su složen unutrašnji svijet, poput iskrene ispovijesti u kojoj su riječi bile žive, teške i istovremeno predivne. Rečenice su zračile jedinstvenim izrazom i bogatstvom emocija, ostavljajući snažan utisak na mene.
Predanost pisanju bila je ne samo putokaz; ona je energija koja ga je usmjerila prema stvaranju poezije. Debitantskom zbirkom pjesama „Kaktus u polju orhideja“Almir Agić je na najljepši način obogatio književni pejzaž. Rukopis obuhvata 63 pjesme, u kojima se isprepliću ljubav, siromaštvo i društvena nepravda. Ova knjiga o ličnoj ispovijesti mladića koji se usudio da voli, nadrasla je samu sebe i otvorila šire društvene i egzistencijalne teme.
Naslov djela nosi višeznačne poruke. Kaktus predstavlja otpor i istrajnost, biljku koja uspijeva u najtežim uslovima, ali cvjeta u svoj svojoj ljepoti. Agić koristi simboliku kaktusa i orhideje kao slikovitu metaforu borbe za identitet i ljubav, prikazujući otpornost naspram krhkosti u svijetu koji neprestano testira granice ljudske izdržljivosti. Kaktus tako postaje i alegorija za čovjeka koji je, vođen iskrenim osjećanjima, kročio u “vrt orhideja” – prostor zabranjene ljubavi, gdje je pronašao sreću i doživio duboko razočaranje.
Andrić je davno zapisao: “Žena stoji kao kapija na izlazu i na ulazu ovog svijeta”. No, mi znamo da je prisutna na svakom našem koraku, između te dvije kapije. U očima svakog čovjeka, a tako i autora ove knjige, ona je magična svjetlost koja obasjava tamu i snaga koja pokreće. Kao kapija, poziva nas da se uputimo u nepoznato, otvarajući nam vrata novih mogućnosti i iskustava.
U poetskom zapisu pjesnikovog života, centralno mjesto zauzima njegova muza, utjelovljena u liku drage Kuli. Almir Agić pred čitaocem otvara svoju dušu, herbarij uspomena ispunjen najnježnijim trenucima njihove ljubavi. Voljena, kako je opisuje, raspršuje oblake tuge i donosi svjetlost i nadu u njegov svijet: Tokom tamnih noći/ ukrašavala je nebo zvijezdama (…) Svojim nježnim dječijim rukama/ gurala je mjesec po nebu. / Tmurne oblake bi probijala/ svojim pogledom. / Stvarala je još veću svjetlost u mojoj sobi. (“Ona”)
Mladalačkim zanosom i suptilnošću poetskog izraza, autor slavi nepokolebljivu snagu svoje ljubavi, koja dotiče samu srž njegovog bića. Voljena osoba s lakoćom i nježnošću gradi harmoniju u emotivnom odnosu. Ona je ta koja razumije, voli i unosi unutarnji mir u njegov život: Nikad me niko nije takvom ljubavlju volio… / Nikad nijedna duša nije tako vješto, s lahkoćom,/ harmoniju stvarala i shvatala/ ovu moju dušu cigansku. (“Nikad”) Pjesnikova želja da zajedno dočekaju starost prožeta je simbolima krune i mača, koji ističu neizmjernu vrijednost ljubavi: Želim da si tu uvijek, / da starimo zajedno, / jer te volim/ kao kruna kralja svog, / kao mač svog viteza (…). Autor se samosvjesno identifikuje kao Rom, s dušom punom ljubavi, čime dodatno naglašava kontrast između vanjskog identiteta i unutrašnjeg emocionalnog bogatstva: Ciganin sam, ali imam dušu,/ dušu punu tebe. (“Ciganin”)
„Događaji koji treba da se dese bacaju pred sobom sjene koje nazivamo predosjećanjem“.Ova Andrićeva misao vjerno oslikava atmosferu iščekivanja, koja prožima intimnu liriku Almira Agića, gdje ljubav ustupa mjesto tuzi. Pjesnik intuitivno naslućuje kraj ljubavnog odnosa, dok su stihovi prožeti osjećajem beznađa i očaja. Svijet koji je nekada bio ispunjen radošću, sada postaje prazan i bezdušan: Prazne su ulice, prazan je ovaj grad kojim se ona smijala... Kroz emotivne pejzaže autor izražava duboku patnju. Zvuk odlazećih koraka nagovještava neizbježni rastanak od drage Kuli: Čujem korake (… ) Možda tako zvuči kada ljubav odlazi. (“Koraci”)
Poslije nje, izgubljene i neprežaljene, sve izgleda beznačajno, život gubi smisao: nebo plače, priroda gubi boju, noći su duge i tmurne, zvijezde su uplakane, grane su nemirne, ptice šapuću, smijeh se stišao, a pustoš zavija u tišini. Alegorijski i s nizom retoričkih pitanja Agić opisuje svoja duševna stanja i nemire. Nemoćan da bilo šta učini, revoltiran svojim usudom, rezignirano kaže: Beri cvijeće iz svoje bašte (…) Zar si zaista mislila/ da orhideja može grliti kaktus./ Možda voliš taj kaktus,/ ali iscrpit će te stalni ubodi (…) Dok god ga grliš, bit će bolno/ i za tebe, i za njega./ Iako voliš njegove šiljke,/ prejaki su za tebe. (“Hej, budalo moja ll”) Stvarnost je postala turobna i teška i pjesnik pronalazi utočište u svijetu snova i mašte, divotnim prostorima sreće i izobilja, gdje se u društvu svoje muze osjeća voljeno: Previše sam se predao snovima,/ ali neka, tu je mirnije (…) Tu sam jak kao stijena (…) Tu sam tvoja zvijezda padalica,/ koju držiš u svojim nježnim rukama,/ na svojim njedrima./ Tu me gledaš sa iskrom u očima,/ sa vatrom u duši. (“Maštam”)
Osim ličnih ispovijesti, Agićeva poezija ima snažan društveni angažman. Kroz svoje dramatične doživljaje hrabro i iskreno progovara o položaju Roma na vjetrometini života koja ih šiba vjekovima. Njegovi stihovi prikazuju diskriminaciju i socijalnu isključenost, sa kojom se ova zajednica suočava. Teret nepravde Almir je doživio na svojim plećima još u djetinjstu, kada se suočio s osjećanjem izolacije, bespomoćnosti i frustracije. Ova bolna iskustva oblikovala su njegov pogled na svijet i podstakla ga da svoja promišljanja, unutrašnje borbe i snove pretoči u poeziju.
U pjesmi “Drugi svijet” autor naglašava da romska populacija zaslužuje bolji svijet u kojem će svi imati jednaka prava i prilike: Zaslužujemo neki drugi svijet,/ u kojem sunce sja isto za sve”. Kroz svoje stihove pjesnik ne dijeli samo svoju ličnu bol, već i zajedničke strahove, nade i težnje romske zajednice. Na taj način, njegove poruke postaju univerzalne i dublje od samog osobnog doživljaja. Ova poezija odjekuje snažnim vapajem za pravdom svih onih koji su gurnuti na društvenu marginu, donoseći tračak nade da je bolji svijet ipak moguć.
Teško je biti čovjek tamo gdje te ne smatraju jednakim. Kako se izboriti za sebe i uspjeti u takvom društvu? Agić poručuje da se treba izdići iznad nepravednog sistema, istrajati u borbi i slijediti svoje snove s vjerom u svjetliju budućnost: Ali doći će dan kada će ovaj život vrijediti,/ kada ću pobijediti,/ samo me gledajte tako mrko/ Još uvijek sam dijete,/ za mene ima vremena. (“Oluja”) Stihovi evociraju optimizam i podsjećaju nas na važnost ljubavi i poštovanja u stvaranju pravednijeg društva.
Kroz ovu poruku pjesnik ne samo da izražava nadu, već i i odlučnost da se suoči s izazovima. Njegova poezija otkriva duboko razočarenje u ljudsku prirodu, kritikujući mržnju, zavist, licemjerje i laž. Autor se osvrće na moralnu degeneraciju društva, zaklinjući se da će ostati vjeran svojim vrijednostima, uprkos negativnostima koje ga okružuju: Više nisam čovjek,/ odbijam da nosim to odijelo./ Zaklinjem se/ da više nikada neću obući mržnju,/ da više nikada neću obući laž. (“Ljudi”) U tom duhu on poziva čitaoce da se suoče sa svojim slabostima i ne odustaju od potrage za dobrim i lijepim u svijetu ispunjenom negativnim emocijama; da ostanu vjerni svojim etičkim principima, čak i u teškim vremenima, kada društvo često zahtijeva suprotno.
Sve što je obilježilo život Almira Agića postalo je dio njegove poetske imaginacije, a posebno mjesto zauzima pjesma posvećena majci. Ona simbolizuje snagu i bezuslovnu podršku koju mu pruža. “Moja majka” je snažna i emotivna oda majčinstvu koja slavi ljubav i žrtvu žene koja je oblikovala njegovu ličnost. Majka nije samo roditelj, ona je izvor inspiracije, mudrosti i topline. Neodvojivi dio pjesnikovog bića, mirna luka kojoj se uvijek vraća: Moja majka/ moja ratnica./ Sasvim sama/ podiže temelje/ za siguran san (…) Nauči nas životu,/ nauči nas poštenju./ Nauči nas borbi,/ nauči dobroti./ Moja mila majka,/ moja ratnica i vila.
U vijencu lirskih stihova izdvajaju se oni u kojima autor posvećeno plete nit ljubavi prema svom narodu, njegovanju kulture i tradicije. U pjesmi “Đurđevdan” slikovito dočarava toplinu i duh zajednice, oslikavajući atmosferu radosti, kuće okićene cvijećem, ritualne dodire vode i izradu vijenaca. Uz smijeh, igru i čarobne akorde pjesme Ederlezi, proslava ovog praznika doživljava svoj vrhunac, dok djeca veselo trče, a odrasli s oduševljenjem pozdravljaju proljeće. Stihovi prikazuju bogatstvo života, kada srce mahale kuca kao jedno. Pjesnik time naglašava značaj očuvanja kulturnog nasljeđa i duboke povezanosti s romskom populacijom.
Poetski rukopis Almira Agića je svjedočanstvo o snazi ljubavi, borbi za dostojanstvo i otporu prema predrasudama. Njegova poezija nije samo umjetnički izraz, već i poziv na empatiju i razumijevanje, podsjećajući nas da je ljudska duša univerzalna, bez obzira na porijeklo. Svojim primjerom pjesnik prosvjetljuje put drugima, pokazujući da je svaki glas vrijedan i da svaka priča zaslužuje da bude ispričana. Njegov pristup životu i umjetnosti služi kao inspiracija mnogima unutar i izvan romske zajednice, podstičući ih da se bore protiv stereotipa i da budu ponosni na svoju kulturnu baštinu.
Agićev intimni dnevnik odiše snažnim osjećanjima, dubokom refleksijom i društvenom angažiranošću. Ljepota poezije ovog pjesnika je u jednostavnosti i slikovitosti izraza. “Umjetnost je duga, život je kratak”, Hipokratova je izreka koja dočarava trajnost vrijednih umjetničkih djela. Poezija je neuništiva i, bez obzira na okolnosti, nikada neće nestati. Uvijek će biti onih koji će ta suptilna i emotivna ljudska stanja pretočena u stihove moći da pročitaju i dožive na svoj način. Neprolaznost književne umjetnosti ogleda se u njenoj sposobnosti da riječima osvijetli skrivene kutke čovjekove duše, otkrivajući ono što je često nevidljivo, ali duboko prisutno u našem biću.
„Kaktus u vrtu orhideja” Almira Agića nije samo zbirka pjesama, već i svojevrsni putopis kroz unutrašnji svijet pjesnika, gdje se suočava s izazovima i čarima svakodnevnog života. Njegov poetski prvijenac zaslužuje mjesto na policama ljubitelja pisane riječi, kao podsjetnik na snagu riječi i bogatstvo ljudskog iskustva. Vjerujem da je ova knjiga samo početak pjesnikove umjetničke odiseje kroz nepregledna prostranstva poezije i da ima još mnogo toga nam otkrije …
