Anela Rahmanović: Utjecaj sevdalinke na pjesme Safvet-bega Bašagića

Kao kod mnogih pjesnika s kraja XIX i početka XX stoljeća, sevdalinka je svoje mjesto pronašla i u poetskom stvaralaštvu Safvet-bega Bašagića. Predmet istraživanja rada je zbirka pjesama „Trofanda iz hercegovačke dubrave  (1890-1894)“. Zbirka ima sedam ciklusa različite tematike, a kao glavni izvor Bašagićeve inspiracije javlja se usmena poezija (sevdalinka, balada i epska pjesma). Sevdalinka je utjecala na samo tri ciklusa pomenute zbirke: Ašiklije, Beharije i Ljubav i cvieće. Ciklusi su povezani posebnim ljubavnim osjećanjem, poznatijim kao sevdah. Cilj rada je ukazati na utjecaj sevdalinke na cikluse ljubavnih pjesama Ašiklije, Beharije, te Ljubav i cvieće. Iz rada proizilazi zaključak da je sevdalinka bila Bašagićev glavni izvor inspiracije. Tako je u pjesmama ovih ciklusa prisutna mladalačka želja za susretom s voljenom ženom ili momkom u prirodnom ambijentu, očaranost ljepotom žene, uz pažljivo birane riječi koje vode ka autentičnosti riječi i izraza iz narodne lirske pjesme. Pjesme povezuju ljubavni jadi, uzdasi, čekanje, čežnja, te usamljenost. Bašagić je, također, prikazao svakodnevnicu tadašnjih žena i način na koji su provodile svoje vrijeme u svijetu patrijarhalnih nazora.

Ključne riječi: sevdalinka, pjesma, lirski subjekt, motivi.

1. UVOD

Među najljepše tvorevine usmene književnosti spadaju sevdalinke. To su pjesme u kojima se srećemo „s mješavinom siline ljubavi i sjetne čeznutljivosti“ (Begović, 2011, str. 31). U sevdalinkama je česta tema ljubavi sa preprekama, ljubavni rastanak, ljubavni sastanak, čekanje, ostavljena djevojka ili momak, a sve to prati velika patnja i ljubavna čežnja. Nastala je kada je u Bosni preovladavao istočnjački način života koji je rezultirao novim načinom građenja kuća. Dvorišta tih kuća krasile su bašte s cvijećem, živa voda, šadrvan ili bunar. Islamski moral zahtijevao je izolaciju žena u odnosu na muškarce koji su imali slobodu kretanja. Takav način života u takvom prirodnom okruženju opjevale su brojne sevdalinke, ali i brojni bosanskohercegovački pjesnici kao što su Safvet-beg Bašagić. Musa Ćazim Ćatić, Osman Đikić, Hamza Humo, Aleksa Šantić.

„Ako bismo u „panoramskom snimku“ cjeline ovog perioda, u rasponu od Bašagića, Karabegovića i Đikića, preko Šemsudina Sarajlića i Muse Ćazima Ćatića, do Jusufa Tanovića, Fadila Kurtagića i Ahmeda Muradbegovića, pokušali naznačiti temeljni „duhovni etimon“ njihove pjesme, onda je to prije svega uticaj sevdalinke i lirske narodne tradicije uopće.“ (Duraković, 1998, str. 9)

Safvet-beg Bašagić jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika s kraja XIX i početka XX stoljeća. Istakao se kao sakupljač usmenih tvorevina, historičar, prevodilac, političar, a posebno zalaganjem za društveni napredak svoga naroda. Iza sebe je ostavio vrijedna djela kao što su pjesme, prepjevi, drame, te historijski tekstovi.

Njegova prva zbirka pjesama jeste „Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890-1894)“, objavljena u Zagrebu 1896. godine. Zbirka ima sedam ciklusa različite tematike: Na povratku u domovinu, Ašiklije, Beharije, Ljubav i cvieće, Razne pjesme, Čovjek i svijet, U Harabatu. Od sedam navedenih ciklusa, sevdalinka je utjecala samo na tri ciklusa: Ašiklije, Beharije i Ljubav i cvieće. Ta tri ciklusa povezana su jednim posebnim ljubavnim osjećanjem, poznatijim kao sevdah. Značenje te riječi jeste „ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos“ (Škaljić, 1966, str. 561). Većina pjesama tih ciklusa oslanja se na narodnu lirsku pjesmu sevdalinku čiju tematiku su činila „sva zanimljiva zbivanja iz domena ljubavnog života“ (Maglajlić, 1997, str. 20).

„Pohvale ljepoti koju čuva mladost, koju donosi proljeće, koju nudi dragina blizina – nižu se i variraju u stihovima u kojima je ljubavno očitovanje iskazano izravno i neuvijeno. Dilber-dragoj, u nizu pjesama imenovanoj kao Zlata, upućuju se izrazi naklonosti i ljubavne dragosti, u narodskom okruženju has-bašče, ruže i slavuja i pjesme kao posvemašnjeg iskaza ljubavne radosti, a sve to u zasićenju koje otupljuje doživljaj i onih uspjelijih stihova u ovom ašiklijsko-beharijskom kanconijeru.“ (Maglajlić, 2000, str. 10)

Upravo je cilj rada ukazati na elemente i utjecaj sevdalinke na cikluse ljubavnih pjesama Ašiklije, Beharije i Ljubav i cvieće.

2. UTJECAJ SEVDALINKE NA PJESME SAFVET-BEGA BAŠAGIĆA

2.1. Ašiklije

Prvi ciklus ljubavnih pjesama na koje je utjecala sevdalinka jeste ciklus Ašiklije. Sevdalinka je pjesma s prepoznatljivim ambijentom bašte, cvijeća, izvora, šadrvana, jednom riječju prirode. U Bašagićevim ljubavnim pjesmama, lirski subjekt smatra prirodu idealnim utočištem u kojem bi se mogla ostvariti ljubav za kojom toliko čezne. Tako je i u pjesmi Bože mio prisutno radovanje prirodi i proljeću iz narodne lirske pjesme (sevdalinke). „Naglašenu ljubav za živu vodu pratila je naklonost za zelenilo općenito, za cvijeće osobito, što brojne sevdalinke uvjerljivo posvjedočuju simbolikom cvijeća u bogatoj lepezi značenja“ (Maglajlić, 1998, str. 210). To nalazimo i u Bašagićevoj poeziji, što potvrđuju stihovi pjesme Bože mio: „Bože mio, na svemu ti hvala / Ima l` išta ljepše na svietu, / Već rumena kad procvate lala, / A polete pčele po cvietu.“ (Bašagić, 1896, str. 18)

Ljubav prema prirodi prisutna je i u drugim pjesmama, gdje se vidi kako „Bašagić odbija velegrad kako racionalno i emocionalno tako i poetski, jadajući se nostalgično i otkrivajući svoja prava poetska utočišta“ (Rizvić, 1990, str. 282). Česta atmosfera u sevdalinkama jeste ljetna noć koju krasi mjesečina i pjesma slavuja. To nalazimo i u Bašagićevoj pjesmi Kad mjesec: „Kad mjesec svietli srebrnim sjajem, / Kad bulbul pjeva milenim glasom, / Priroda majska kad ljudske duše / Opaja svojim nebeskim krasom“ (Bašagić, 1896, str. 21)

„U pjesmi Kad mjesec pjesnik je, međutim, pokušao da svoj apstraktni ideal erotski       konkretizuje, da mu se primakne intimnije i bliže, ali sve se ipak završilo u granicama narodne lirske metaforike, pa i to sa izrazima ustručavanja i ispričavanja, i u nategnutim stihovima ispovijednog obraćanja“ (Rizvić, 1990, str. 298). Takvo obraćanje ženi nalazimo u stihovima: „U tom trenutku, šta misliš, Zlato, / Mlađane misli kuda mi lete? / K tebi – ah k tebi nešto ih vuče, / U tvoje vlasi nešto ih plete“ (Bašagić, 1896, str. 22)

U pjesmi Zapad pliva prisutni su „ukrasno-simbolički elementi narodne lirske pjesme sevdalinke“ (Rizvić, 1990, str. 298).  Bašagić upotrebljava takve elemente, kao i brojne dijalektizme i orijentalizme, što vodi ka autentičnosti riječi i izraza: „Miris-zefir popuhuje blago, / Rumen-ruža po has-bašči miri.“ (Bašagić, 1896, str. 25)

I u ovoj pjesmi lirski subjekt nastoji ostvariti svoju sreću u ambijentu sličnom ambijentu sevdalinke: „A ja sjedim pokraj svoga zlata, / Oko mene katmeri i ruže, / Ispod mene žubore potoci, / Iznad mene bulbuli se tuže.“ (Bašagić, 1896, str. 25)

U pjesmi Janje moje prisutan je „niz stalnih elemenata ženske ljepote iz naše narodne pjesme, izraženih ekspresivnim glasovnim kombinacijama jezičkih oblika otvorene intonacije, u kontekstu pjesnikove bezazlene i djetinjaste tražnje ljubavnog tetošenja, također formulisane na osnovi narodnog erotskog mentaliteta“ (Rizvić, 1990, str. 299). U sevdalinkama je često prisutna očaranost vranim ili čarnim očima, obrvama, trepavicama i usnama. U pjesmi Janje moje, lirski subjekt nudi ženi ono što mu je vrijedno za njenu ljepotu: „Janje moje, šta ćeš da ti dadem / Za čarobne tvoje oči vrane? / Za obrve i za trepavice, / Za usnice parom prorezane?“ (Bašagić, 1896, str. 26)

U sevdalinkama se „susrećemo i sa međunarodno potvrđenim povjeriteljima i posrednicima u ljubavi: s ružom i slavujem“ (Kuba, 1998, str. 46). Kao u sevdalinkama, tako i u Bašagićevim ljubavnim pjesmama, djevojka po ruži prenosi poruku momku da je čeka u bašti ili pod prozorom. Isto tako, lirski subjekt poredi sebe sa slavujem, a djevojku s rumen-ružom. Primjer su stihovi pjesme Gledaj: „Gledaj onu bulbul-pticu / Na grančici kako tuži, / Ja sam njojzi sličan mnogo / A Zlatija rumen-ruži.“ (Bašagić, 1896, str. 28)

Razlika je u tome što je slavuj blizu ruže, a lirski subjekt slavi ženu izdaleka. To dovodi i do ljubavne čežnje: „Samo, samo razlika je, / Što kraj ruže bulbul poje; / A ja tužan iz daleka / Moram slavit luče svoje“ (Bašagić, 1896, str. 28)

Također, u pjesmi U has-bašči u prirodnom okruženju đulistana, bulbul pjeva kraj svoje ruže, a lirski subjekt pati zbog udaljenosti od drage: „A ja tužan iz daljine moram / Pjevat pjesme svome milom zlatu / Bez uzdanja u njezinu ljubav, / Ko da mi je pjevat u zanatu.“ (Bašagić, 1896, str. 38)

Motive čekanja, udaljenosti momka i djevojke i mladalačke želje preuzete iz sevdalinke nalazimo u pjesmi Dan za danom: „A ja čekam, kad će doći – / Čas veselja / Moja vilo biela! / Da te vidim bare iz daljine, / Samo da me živa želja mine.“ (Bašagić, 1896, str. 34)

Pjesnici XX st., a među njima i Bašagić, su „inspirativne impulse iz sevdalinke i balade u svoje stihove uglavnom pretakali ponavljajući njihove poetske obrasce i opći stilski rekvizitarij, utapajući se nerijetko u onaj maniristički tok popularnog pjevanja ašiklija i sevdalija“ (Duraković, 1998, str. 9).

2.2. Beharije

Drugi ciklus ljubavnih pjesama u kojima se primjećuje utjecaj sevdalinke jeste ciklus Beharije. Taj ciklus    „sastavljen je od osamnaest pjesama brzog i lakog ritma, ispjevanih po ugledu na narodne lirske pjesme“ (Rizvić, 1990, str. 301). Pjesme nisu naslovljene nego su označene rimskim brojevima. U ovom ciklusu je, kao i u ciklusu Ašiklije, izražena ljubav prema prirodi, naslijeđena iz sevdalinke. Već u prvim pjesmama osjete se nemiri koji dolaze s proljećem, a koje izazivaju ljubavni jadi: „Čim slavuji zabigljišu / I procvjeta cvieće, / Ne znam, šta je, da se meni / Mirovati neće.“ (Bašagić, 1896, str. 41)

U ciklusu Beharije su „uobičajeni i poznati elementi opisa prirode, prozaična riječ ili govorna fraza u poetskom kontekstu, i najzad, tipizirani činioci poetsko-emocionalne situacije: ljubav, udes, tuga“ (Rizvić, 1990, str. 302). Kao i u sevdalinkama, pjesme ovoga ciklusa povezuju ljubavni jadi, udaljenost od drage, a sve to dovodi do tuge i patnje lirskoga subjekta. Dolaskom proljeća, dolazi i do želje za susretom s voljenom ženom: „Behar dođe, behar dođe! / Pjevaju slavuji, / Leptir šeće po prirodi, / Medna pčela zuji.“ (Bašagić, 1896, str. 44)

Ovi stihovi najbolje pokazuju godišnje doba u kojem lirski subjek „nigdje mira nema“ (Bašagić, 1896, str. 45), te se boji da mu sudbina ne bi „dragu iz naručja navjeke otela“ (Bašagić, 1896, str. 45).

U ovome ciklusu lirski subjekt ističe „čednost, nježnost i ljepotu svoje drage“ (Rizvić, 1990, str. 302). On slavi ljepotu žene do te mjere da jela njenom „stasu nalik nije“ (Bašagić, 1896, str. 43), rumen-ruža njenom „đulu nalik nije“ (Bašagić, 1896, str. 44), a njene riječi su nježnije od pjesme bulbul-ptice. Očaranost ljepotom žene do izražaja najviše dolazi u IX pjesmi ciklusa. U toj pjesmi, žena bere cvijeće u đulistanu, a lirski subjekt je zadivljen njenim očima i rujnim licem. Treća strofa ove pjesme otkriva nam da je ciklus Beharije, upravo, posvećen ženi: „To je zlato neharato, / Koje Mirza svojim zove, / O tom zlatu ev` i ove, / Beharije pjesme slove.“ (Bašagić, 1896, str. 47)

Međutim, na kraju pjesme saznajemo da voljenu ženu majka čuva za drugoga. U narodnim pjesmama, roditelji su imali glavnu riječ i čuvali su svoje kćeri za bogatije i uglednije mladiće. Temu ljubavi sa preprekama nalazimo i u Bašagićevoj pjesmi: „Ono biće, koje sebi / Zanešeni mladić svoji, / Za višega diplomata / Zanešena majka goji.“ (Bašagić, 1896, str. 47)

O neravnopravnosti između žena i muškaraca u tom patrijarhalnom svijetu govore i stihovi XII pjesme: „Jerbo islam drži se načela, / Da se samo žena mužu klanja.“ (Bašagić, 1896, str. 50)

U XIII pjesmi nalazimo „poetske formulacije po ugledu na narodnu liriku“ (Rizvić, 1973/1990, str. 301): „Sjaj – mjeseče, sunčeva ti sjaja, / De mi ostani oku na vidiku / Da ja vidim kroz demirli-pendžer / Kraj đerđefa svoju dilber – diku.“ (Bašagić, 1896, str. 50)

U ovoj pjesmi, kao i u sevdalinci, srećemo zazivanje mjeseca koji će svojim sjajem pomoći zaljubljenom momku da vidi svoju dragu kroz prozor. Poznato je da su se u ovakvom okruženju dešavala ašikovanja.

„Umjerena izdvojenost djevojaka, provođena u većem dijelu gradskog stanovništva,               vodila je stvaranju posebnog oblika ljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnog ljubavnog upoznavanja, sa pouzdano utvrđenim pravilima ljubavnih očitovanja, prema kojima su se prilično određeno znali mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su se slobodno smjeli sastajati mladići i djevojke: kapiji ili ašik-pendžeru, gustim drvenim rešetkama, mušepcima prekrivenom prozoru isturenom na sokak“ (Maglajlić, 1998, str. 210-211).

Bašagić je u  ljubavnim pjesmama stvorio  atmosferu sličnu atmosferi sevdalinke. Mnoga ašikovanja su se u sevdalinkama, pa tako i u njegovim pjesmama, dešavala u tišini noćnoga ugođaja, skrivajući se od tuđih pogleda. Taj noćni ugođaj ukrašavala je mjesečina, osvjetljavajući zaljubljenike. Djevojke su kriomice otvarale prozore i ašikovale dugo u noć. No, bilo je i onih koje su se krile iza zavjese ili odjeće. Zato se lirski subjekt pita: „Pa što bježiš i kriješ se / Golubice moja biela?“ (Bašagić, 1896, str. 52)

Time je djevojka pojačavala čežnju i znatiželju lirskoga subjekta koji žudi za njenom ljepotom. Ašikovanje na određenoj distanci dovodi do patnje lirskoga subjekta. Ta „nemogućnost da bude viđena činila je skrivenu ljepotu još primamljivijim predmetom pjesnikove mašte“ (Maglajlić, 1998, str. 212). O tome svjedoče ljubavni uzdasi, čežnja i bol. Na to možemo gledati i kao na „izdvojenost žena, koju je zahtijevao islamski moral“ (Maglajlić, 1998, str. 210). To se posebno odrazilo u sevdalinkama. Zbog toga su tadašnja dvorišta bila ograđena visokim zidovima ili ogradama, a s ciljem da se žene sakriju od tuđih pogleda.

U XIII pjesmi, kao i u sevdalinci, nalazimo motiv ostavljenosti momka. To pokazuje sljedeća strofa u kojoj je prisutno i poređenje koje „svoju ekspresivnost duguje još jedino živoj i istovremenoj upotrebi u narodnoj poeziji“ (Rizvić, 1973/1990, str. 301): „Je li mi se promienila mlada, / Od kako je mene ostavila? / Je li jošte svježa ko ružica, / Kao što je lanjskog ljeta bila?“ (Bašagić, 1896, str. 50)

Ostavljenost dovodi do ljubavnih jada koji također dolaze do izražaja u ovoj pjesmi: „Kad bi htjela, pa me razumjela, / Uz druge bih žice zapjevao, / A ovako jaditi se moram, / Jer sam sreći u nemilost pao.“ (Bašagić, 1896, str. 51)

2.3. Ljubav i cvieće      

Ciklus Ljubav i cvieće je treći ciklus ljubavne poezije u kojoj, također, možemo primijetiti utjecaj sevdalinke. Sadrži devet pjesama, a povezuje ih osjećanje ljubavi. Prva pjesma ovoga ciklusa jeste Živa uspomena u kojoj je opjevana ljepota žene. U njoj nalazimo „nakon opisa atmosfere orijenta, ponovno pjesnikovo vraćanje u početni ambijent domaćih poetskih simbola i estetskih vrednota“ (Rizvić, 1990, str. 302). Opis žene Zlate čijom je ljepotom lirski subjekt očaran nije istočnjački nego narodni. To pokazuje sljedeća strofa: „Sevli stasa, / Tanka pasa, / Kao vita jela; / Dva obraza, ko dva đula / Sred sniega biela.“ (Bašagić, 1896, str. 60-61)

Druga pjesma jeste Pod jorgovanom koja počinje slično sevdalinci. Ona otkriva svakodnevnicu tadašnje žene, koja je vrijeme provodila u bašti okružena cvijećem i izvorom. Žene su vezle vezak, dosađujući se, uzdišući i pjevajući pjesme. Naravno, iza zatvorenih avlijskih vrata. „Djevojački lirski monolozi pjevani su u samotnoj izdvojenosti, na djevojačkim sastancima uz đerđef, tkalački stan ili uz neki drugi oblik ručnoga rada“ (Maglajlić, 1998, str. 214). Tako i Zlata veze ime voljenog, pjevajući pjesmu sevdalinku: „Vezak vezla ljepotica mlada / Do po dana na sred đulistana, / Na šiltetu u debelu hladu / Pod grančicom mavi jorgovana.“ (Bašagić, 1896, str. 61)

„U pjesmi Pod jorgovanom simbioza duha i poetskih simbola narodne lirike, u ovom slučaju sevdalinke, i poetske formulacije perzijskog parnasa došla je do punog izražaja kao zalet i osnova na kojoj će Bašagić stvoriti svoj vlastiti dalji otvor i produbljenje. Intonacija, atmosfera i stihovi prvih dviju strofa ove pjesme, sa imenom dragog koje djevojka veze `đuzel srmom i žutijem zlatom`, proizlaze sasvim iz poetskog inventara i ambijenta sevdalinke koji su usmjereni pjesnikovom intervencijom u pravcu poetskog razvoja u narednim stihovima.“ (Rizvić, 1990, str. 303)

Ono što povezuje ovu pjesmu sa sevdalinkom jeste i čekanje, ljubavna čežnja, ljubavni uzdasi, te poetski simboli kao što su jagluk sa imenom voljenog, ruža sa cjelovom, kao i obraćanje rumen-ruži da prenese poruku voljenom. U prirodnom okruženju, Bašagićeva djevojka se, kao i djevojke u sevdalinkama, obraća ruži da prenese njenom voljenom poruku – da joj dođe pod prozor ili u baštu.

Ljubavni dijalog nalazimo u pjesmi Pod demir-pendžerom. U toj pjesmi, „djevojčino zazivanje mjeseca da obasja krajinu proizlazi iz sličnog motiva narodne lirike, ali razlog ovom zazivanju u odnosu prema uzroku djevojčine čežnje – to je Bašagićevo originalno rješenje, stvoreno spontano, u dahu poetskog trenutka“ (Rizvić, 1990, str. 303-304). Djevojka Zlata zaziva mjesec kako bi vidjela ko pjeva i svira tamburu ispred njenog dvora: „Sini, sini sjaj – mjeseče, / Sini iza gora, / Da ja vidim, ko mi šeće / Noćas ispred dvora.“ (Bašagić, 1896, str. 62)

Kada je vidjela svog voljenog s prozora, pružila mu je ruke kroz demire. Tad počinje bolan ljubavni dijalog ispunjen ljubavnim jadima i nadom da će ih sudbina jednom spojiti.

U pjesmi Jesenski uzdasi javlja se jesen kao mrtvilo, gašenje, tama, što produbljuje njeno čekanje momka koji joj nedostaje. Djevojka čezne za proljećem kao vremenom buđenja, cvjetanja, ponovnog rađanja (ljubavi). Ona, zapravo, čezne za dragim. Kad bi nastalo proljeće: „Onda bi ga ja vidjela mlada / Ne u hefti već svakoga dana, / Tamo doli u zelenoj bašči, / Kako šeće oko šadrvana.“ (Bašagić, 1896, str. 67)

Ambijent i ove pjesme identičan je ambijentu sevdalinke. Djevojka sjedi pod uvelom ružom i doziva proljeće. Motivi preuzeti iz sevdalinke jesu čekanje, čežnja, ostavljena draga, usamljenost.

„Pjesmu Jesenski uzdasi prožima isti kompleks čekanja i čežnje kao jedinstven motiv ostavljenosti žene i njene potčinjenosti u jednom društvu patrijarhalnih nazora, koji je Bašagić preuzeo iz sevdalinke…“ (Rizvić, 1990, str. 304)

Motiv ostavljene žene prisutan je i u pjesmi Ostavljena draga. Za razliku od prethodne pjesme, u ovoj pjesmi je djevojka dočekala proljeće, ali se osjeća prevarenom jer je vjerovala „slatkim“ pjesničkim riječima. Dok se u ranijim pjesmama djevojka zvala Zlata, u ovoj pjesmi se javlja Zejna. Ta imena su česta  i u sevdalinkama. U sevdalinkama je opjevana ljepota žene i to  „posve određene osobe, kojoj iz pjesme saznajemo ne samo ime, nego ponekad i dio grada u kojemu je stanovala“ (Maglajlić, 1998, str. 212). Zejna ostaje razočarana s teškim ljubavnim uzdasima. U Bašagićevoj ljubavnoj poeziji postoji različit odnos prema ljubavi: „kod muškarca lakouman, kod žene ozbiljan“ (Rizvić, 1990, str. 305).

Posljednja pjesma ciklusa Ljubav i cvieće jeste pjesma Pod ružicom. Ta pjesma „u svome prvom dijelu najbliža je od svih govoru narodne lirske poezije svojom formom narodnog deseterca, oblicima i konstrukcijama narodne lirske frazeologije, te osobito širokim zazivanjem dragog i karakterističnom gradacijom personificiranih glasova o mladićevoj nevjeri“ (Rizvić, 1990, str. 305). Epski deseterac sa cezurom iza četvrtog sloga, Bašagić je preuzeo iz usmene poezije. Djevojka čija se ljepota poredi s rumenom lalom sjedi ispod ružice i pjeva: „Gdje si dragi, moje milovanje! / Što te nema u ašikovanje? / Ah – da nije kakva vila biela / Čarnim okom tebe zaniela?“ (Bašagić, 1896, str. 72)

O mladićevoj nevjeri pjevaju bulbul i miris-zefir: „Bulbul pjeva u zelenu gaju; / Da si drugoj sad u zagrljaju; / Miris-zefir u me zadirkiva: / Sad ti dragi draganu cjeliva;“ (Bašagić, 1896, str. 72)

„Bašagićeva ljubavna lirika skupljena, komponovana i prezentirana u ovim ciklusima pokazuje bogatstvo emocionalnih oblika, od kojih mnogi rezoniraju poetskim senzibilitetom i pjesničkim izrazom bosansko-muslimanske narodne lirike i poezije našeg romantizma, ali i osjećajnošću, atmosferom i pjesničkim iskazima perzijske erotsko-hedonističke poezije.“ (Rizvić, 1990, str. 310).

3. ZAKLJUČAK

Obrađujući tri ciklusa pjesama Safvet-bega Bašagića koji su objavljeni u zbirci „Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890-1894)“ htjeli smo ukazati na prisustvo elemenata sevdalinke. Došli smo do zaključka da je Bašagić u svoje stihove iz sevdalinke pretakao poetske obrasce i stilska sredstva.

Prije svega, motivi koje je Bašagić preuzeo iz sevdalinke jesu: motivi čekanja, usamljenost, udaljenost momka i djevojke, ostavljena djevojka ili momak, mladalačka želja, a sve to prati velika patnja i ljubavna čežnja. Čežnju i ljubavne jade pojačavala je odvojenost žena od muškaraca, kao i njihov način odijevanja, tj. „skrivanje“ ljepote ispod mahrame. Bašagić je, po ugledu na usmenu poeziju, prikazao neravnopravnost između žena i muškaraca u društvu patrijarhalnih nazora, pa je tako u njegovim pjesmama bila nezaobilazna tema ljubavi sa preprekama. Roditelji su čuvali svoje kćeri za bogatije momke, pa tako njihovo mišljenje i osjećaje nisu uzimali u obzir.

Bašagić je opjevao ljepotu žene, a imena tih žena su Zlata i Zejna. To su česta imena žena koje su opjevane u sevdalinkama. Opis njihove ljepote je narodni. On idealizira ženu, diveći se njenoj ljepoti i poredeći je s ružom, lanetom i vilom. Bitno obilježje njegove ljubavne poezije jeste hedonizam, koji se odnosi na tjelesni užitak. Bašagić se u svojim pjesmama obraća ženi kao ljubavnom objektu, mameći je da pođe s njim i da probaju slasti koje im pruža ovozemaljski život.

Njegove ljubavne pjesme odišu atmosferom majske noći, čiju tišinu remete samo ljubavni uzdasi, koji dopiru iz bašte ili ispod prozora. Posebno mjesto zauzima ašik u prirodnom ambijentu đulistana u kojem rastu ruže i pjevaju slavuji. Kao u sevdalinkama, djevojka u Bašagićevim pjesmama šalje momku poruku po ruži da je čeka u bašti. Elemente opisa prirode koji su preuzeti iz sevdalinke srećemo u sva tri ciklusa: Ašiklije, Beharije, Ljubav i cvieće. Također, do izražaja dolazi radovanje proljeću, a samim tim i želja za susretom s voljenom ženom ili momkom.

Ono što povezuje Bašagićevu poeziju sa sevdalinkom je i sam jezik, a to je narodna lirska frazeologija, dijalektizmi, te orijentalizmi. Osim toga, Bašagić je pojedine pjesme ispjevao u formi narodnog deseterca, čestog stiha usmene poezije.

LITERATURA

Bašagić, S. (1896). Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890-1894). Zagreb: Vlastita naklada pisca

Begović, S. (2011). Lirska figurativnost i pojmovna sugestivnost sevdalinke (jezični bljeskovi ljubavi kao reakcije na koncentrat života). Behar, časopis za kulturu i društvena pitanja br. 103, 30-32.

Duraković, E. (1998). Bošnjačka poezija XX vijeka. U: E. Duraković (ur.) Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Knj. 3, Novija književnost – poezija (str. 7-32). Sarajevo: Alef

Kuba, L. (1998). Ljubav u bosanskohercegovačkim pjesmama. U: Đ. Buturović i M. Maglajlić (ur.) Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Knj. 2, Usmena književnost (str. 44-47). Sarajevo: Alef

Maglajlić, M. (1998). Sredina i vrijeme nastanka i trajanja sevdalinke. U: Đ. Buturović i M. Maglajlić (ur.) Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Knj. 2, Usmena književnost. Sarajevo: Alef

Maglajlić, M. (1997). Antologija bošnjačke usmene lirike. Sarajevo: Alef

Maglajlić, M. (2000). Pjesnik Mirza Safvet. U: Bašagić, S. Pjesme (str. 5-24). Sarajevo: OKO

Rizvić, M. (1990). Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918. Sarajevo: El-Kalem.

Škaljić, A. (1966). Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo: Svjetlost

Anela Rahmanović rođena je 1. septembra 1991. godine u Bihaću, Bosna i Hercegovina. Opću gimnaziju završila u Bihaću 2010. godine. Na Pedagoškom fakultetu u Bihaću 2014. godine stekla zvanje bakalaureat/bachelor bosanskoga jezika i književnosti, a trenutno je studentica master studija  na pomenutom fakultetu. Trenutno je nezaposlena.