Zoran Hercigonja i Marija Juračić su priredili i objavili antologiju proznih radova u čast Ćamila Sijarića. Uz svaki prozni rad stavili su jednu Sijarićevu izreku. Antologiju možete pogledati OVDJE.
Svi smo povezani. Naše individualne svijesti dijelovi su velikog Logosa koji pohranjuje misao svijeta, stvara epohe i biva naše ishodište i naš uvir. U ljudskom društvu taj duhovni emiter, pohranjen u čovjekovo stvaralaštvo, reflektira svoje signale iz najdublje prošlosti koje kanal otvorene čovjekove svijesti uvijek osluškuje i prima. Znao je to i Ćamil Sijarić, novinar, pjesnik, pripovjedač. Nije pristao na vlastitu smrtnost, vjerovao je u spoj dviju vremenskih dimenzija – onoga što je bilo i onoga što jest. Svi putujemo tim sudbinskim pravcem, ali suprotno vjerovanju, ne putujemo bez prtljage. Nosimo sobom sve što smo bili, sva sjećanja, naučene stvari, umjetnost u kojoj smo uživali, znanje koje smo stekli. I nije to naše prolaženje ono o kojem piše povijest. To je duhovno putovanje čovjeka koji se vraća kući, jer samo svijest drži život živim, a univerzum u skladu. Sijarić je pjevao:
Naiđoh na napušten put kroz goru.
Izraslo po njemu granje, izrasle trave.
Naiđoh na grob kraj puta –
na kamena dva, jedan iznad nogu,
drugi iznad glave.
I sad smo tu od putnika samo
nas dva.
Taj koji je nekad na putu zastao…
I ja.
Nastavih dalje tim napuštenim
putom kroz goru,
i sve mi se čini da više sam ne putujem,
da uz svoje, i njegove korake čujem.
Antologija „Konačište“ posvećana Ćamilu Sijariću nastala je upravo iz želje da povežemo sadašnje i prošlo, da se na ovoj čudesnoj stazi umjetničke riječi zadržimo u našem književnom konačištu, u zajedničkom stvaranju, mi i Ćamil, da prošlo privučemo k sebi, a sadašnje poklonimo njemu.
Kako bismo bez mnogo riječi predstavili Ćamila Sijarića, učinili ga dragim prijateljem, kraj svakog rada autora, koji je zastupljen u ovoj knjizi, zapisali smo neku Sijarićevu misao.*
Dok sam čitala prispjele radove, bila sam zadovoljna, kako raznolikošću tema, zanimljivošću sadržaja, plemenitošću misli, tako i načinom pisanja.
Mali problem predstavljali su različiti pravopisi naših autora. Naime, raspadom bivše Jugoslavije mijenjali su se i pravopisi standardnog jezika naroda nastalih država, što smo u ovoj knjizi poštivali. Leksik nije predstavljao problem, dapače, doprinio je živosti i sočnosti teksta i u njega nismo inervenirali. I Sijarić me kucnuo po čelu pa rekao:
“Tamo gdje se teško živi lijepo se govori. To je neka ravnoteža. Ljudi u gradu slabije poznaju jezik sela, jezik bilja. Ja sam u prednosti. Znam da opišem kako izgleda, i kako miriše divizma. Ja i sad znam gdje koja trava raste u mojim Šipovicama, znam gdje ima djeteline sa četiri lista, znam šta je sporiš, a šta konjštrak. Znam boljke životinja, imena vjetrova i još puno toga. Zato je moj jezik sočan. Svaki lik govori svojim jezikom. Ljudi se i razlikuju po tome kako govore. I pisci, dabome.“
Sudite ovu knjigu po onome što ćete u njoj naći, a ja nalazim ono što nam je i Sijarić ostavio. Ljubav prema čovjeku, ljubav prema prirodi, ljubav prema književnoj riječi. Ljubav!
Marija Juračić