Redakcija 
Čak i da je književnost samo jedno
ogromno tkanje sačinjeno od simptoma,
kakva izuzetna simptomatologija!
Književnost fascinira psihoanalitičare
od Freuda do Lacana, ta simptomatologija
obespućuje, ona je jača od njih. Freud
je priznavao: Oni od kojih učim su pjesnici.
/Magazine litteraire, travnja, 2004./
Igor Divković je pjesnik pouzdanog pjesničkog iskustva i vrlo je zahtjevan prema jeziku, stihu i pjesničkoj formi. Divković vrlo hrabro grafički siječe stih i tako na teži način ostvaruje pjesmu i suspregnutu misao koja zvoni kao na napregnutoj struni. Prije nego promislimo o tjeskobi u koju se dovodi visokim zahtjevima svoga pjesničkog postupka, pomislit ćemo kako ga riječi isuviše dobro slušaju neovisno o prirodi pjesme – tematsko motivskog kompleksa: ekološka, ljubavna, duhovna – Divković isteže nit pjesme u meditativno refleksivnom smislu između početka i kraja pjesme do izjednačenja sa smislom naslova i svoje namjere. Ovakav postupak drži napetom i pažnju čitatelja koji je u Igorevoj pjesmi i nerijetko, očigledno, važniji od autora. Retorsko je pitanje: Šta autor može imati od knjige koju je napisao a koju niko ne čita?! Igor Divković ne pristaje na tu vrstu upita.
Dakle, u centrištu slike i Igorevog pjesničkog zahvata je tekst ispred čitatelja i autorska energija, naboj, sa kojim je tekst ispisan da čitatelja privuče i pokrene. Očiglednim i autorski svjesnim postaje taj lacanovski stav prema kojem postoji samo tekst. To je takva vrsta eklekticizma i sinkretičnosti, koju kao jedinstvo svega i sraslosti u pjesničkom mišljenju i ispisu prepoznaje i Julija Kristeva na rastojanju između strukturalizma i poststrukturalizma polazeći od postavki Jacquesea Derride i njegovoga viđenja prelaženja jednog oblika u snagu, u energiju… Kristeva je to snažno prenijela na umjetnički tekst, a tu vrstu upredanja misli, snage riječi, osjećanja i vještine možemo izvrsno sagledati u pjesmi Igora Divkovića, jednako u svakoj njegovoj pjesmi, ali u onima dužim posebno. Njegovo grafičko sječenje stiha prisiljava jezik da progovori punim leksičkim i semantičkim smislom /što je i eksplicite samo – karakterističan pjesnički zahtjev i način/, a zanimljivo je, kako je Julija Kristeva težila upravo istraživanju semiotičkog/semiologije – označavanja i označenosti, psihoanalize/semanalize prisutnih u književnosti /možemo reći i krajnjem autorskom odnosu kao i simbiotičkom interpretiranju i međuzavisnostima, tako je ustanovila, da je te elemente gotovo nemoguće razdvajati i odvojeno predstavljati.
Pjesma se javlja kao idealna – esencijalna forma za iskaz u takvim spregama i elementima. Zato je dirljiv i credo od kojega Divković kreće, kratka pjesma Ivana Slamniga dva dana u raju: umro sam u srijedu / u Oslu / padala je strašna kiša / pokopan sam u Zagrebu / ništa zato / bio sam dva dana u raju// – /pa se pjesnik na pjesnika naslanja stvarnošću in continuo/.
Čovjekova iskustva, njihov ishod i statistike o njima, nedvosmisleno kazuju, upućuju i govore, kako je čovjek na ovoj planeti njezino prokletstvo koje joj u smislu prostora za življenje i uživanje prijeti uništenjem. Zauvijek. A taj čovjek, ne zna drugu destinaciju sebi osobno, kao ni svojoj obitelji kojoj svojim postupcima dokida budućnost. Šum šuma Igora Divkovića javlja se kao onostrani/podzemni i istodobno kozmički glas Božje Upute koja treba da prožme čovjekov razum i savjest o potrebi: da poduzme sve što je u njegovoj moći i spasi sebe, Planetu i potomstvo – kao osobno odgovoran za budućnost. Čak, dovoljno jest, da samo ne čini nešto sam protiv sebe. Da se osloni na iskustvo vode, protoka dakle – kako kaže pjesma Igoreva. Život je samo dio puta koji nam valja proći vodom i u njoj opstati. Kako, ako je otrovana i koliko nas je osim Igora Divkovića toga svjesno?! Ali, njegov je glas snažan i poziv energičan !
Duboko, samosvjesna je Igoreva pojava i pjesma! Pogotovu prva u nizu, ispisana kao veličanstvena poema Planeti Ljepoti i Opstanku Svijeta, Prirodi, Protoku Vode, Svjesnom Čovjeku. Cijela Poema veličanstven je vez i fino tkanje beskraja Igorevog nadahnuća Životom i Prirodom, vjerom i uvjerenjem, a naslovljena životom vode. Igor Divković beskrajno je darovita – inventivna osoba. Kada poteče, živi pjesmom i željom da kao pjesma potraje, da na svom pjesničkom pravcu za misleća bića ostavi takve oznake o magistralnom putu Vjere i Odgovornosti. I to mu polazi za umom i rukom, to mu uspijeva na veličanstven način bez pada energije i zanosa, bez patetike, želja da svijet bude bolji na toj visini inventivne tenzije koju održava prštećim metaforama i pjesničkim slikama. Igor Divković suvislo vlada simboličkim/semiotičkim, što je duboko različito od semiotičkog/imaginarnog kod Lacana, mada je izvjesna analogija stvarna, jer, nesvjesno označavanje kod Divkovića, u pravilu i ne postoji.
Čudno jest, čovjek zna puno, ali, ponaša se neosviješteno, kao da osobno znanje ne prepoznaje u životu i osobnom odnosu prema življenju! Igor Divković se gradi kao da to ne uočava, a na taj način, svjestan je kako energično pridonosi osvješćivanju čovjeka u njegovoj ulozi i bez novih povreda i omalovažavanja čovjekovog uma. Npr., najvećeg zagađivača atmosfere na svijetu /SAD/ uopće ne interesira porijeklo i veličina ozonske rupe niti učešće u njezinom povećavanju/smanjivanju! Pa, ko će onda utjecati na njezino smanjivanje?! Šume u Brazilu nestaju, pluća svijeta se smanjuju, kašljucaju, čovjek diše na škrge na suhom, a riblje škrge se raspadaju u zagađenim vodama i beskrajnim pomorima bića koja žive u vodi… Čovjek se pokazuje krajnje neodgovornim gospodarom tamo gdje za njega osobno najvažnije dobro gazdovanje uz apsolutnu odgovornost.
Mada preostale šume cijelu noć i nadalje vrijedno rade dok je mrak, bez zastoja čiste zrak – to je nedovoljno da bi anuliralo ogromnu čovjekovu nebrigu i odsustvo svake odgovornosti za osobnu budućnost.
Tvornice rade i bez najnužnijih filtera koji bi zadržavali makar mehaničke nečistoće, a opasan medicinski otpad spaljujemo bez kontrole i nadzora pretvarajući ga u opasne i smrtonosne plinove. Zemlja uzvraća olujama, tajfunima, tornadima, klizištima, potresima, vulkanima, tsunamijima. Niz planinske padine ogoljele sječom šume sjure se bujice i u trenu poplave gradove u ravnicama, vododerine i klizišta presjeku putove… Ko se može usuditi i reći da Zemlja nije živo biće, da ne osjeća i ne reagira na ljudske gluposti, na svaki čovjekov postupak i korak, čak i na svaki čovjekov udisaj zraka?
E pa, Majko Zemljo, na kojoj stojimo i u koju ćemo svi leći, oprosti! Izvini, mi smo oni koji ne znaju šta rade sebi i Tebi… Ali, moći ćeš nam uzvratiti upravo onim otrovima koje smo neodgovorno u Tebe odložili ne misleći da ćeš nam ulaziti u usta, nozdrve, uši, očne duplje… Da će otrovni vjetrovi napuniti naša pluća, ući u našu krv, kao što su već ušli u svijest. Opet se pokazuje da nikakvo neznanje ne oslobađa odgovornosti.
Pjesnik Igor Divković dobar je kao zdravlje. Privodi nas nama. Podsjeća na porijeklo stvari, na naše bezumlje kojim stvari činimo gorima i težima za sebe same, za svoje potomstvo. Igor Divković je nadahnut tom potrebom od koje stvara osobnu misiju i kolektivnu vjeru jer, ako to ne budemo shvatili, naši izgledi su nikakvi, naša budućnost je krajnje neizvjesna i otužna. Igoru Divkoviću se u ovoj misiji pridružujem punim srcem iz čiste suglasnosti u stavu i mišljenju. Igoru i sličnima daje zapravo književna teorija i nauka najvišeg ranga! Mi samo dušom podržavamo potrebu najviše instance osviještenosti našeg osjećanja i spoznaju o svijetu u kojem živimo.
Igrom slobodnih označitelja, spontanošću i nepredvidljivošću ishoda, inherentno ostavljamo mogućnost pobune otvorenom – radi zaštite svijeta čak i subverzijom, silom koja spontano eksplodira u svim pravcima, jer, semiotičko – jeste subverzivna sila, a pjesnici su upravo zbog toga uvijek i bili sumnjivi i uvijek na udaru – odnosno prijetnja svakom zatvorenom simboličkom poretku u svim oblastima života.
Dakako, rečeno kao ideja o subverzivnosti već u podsvijesti, jeste eminentno psihoanalitička ideja i kategorija za koju znamo da može postojati i biti preuzeta, pa i protežirana do ogoljene životne stvarnosti revolucionarne naravi i sile. Igor i moja malenkost to i priželjkujemo radi zaštite okoliša i Planete.
Igor Divković vrlo je odmjeren, čak vrlo precizan u upotrebi jezičnog materijala, njegovog leksičkog i semantičkog značenja i smisla, skoro, pa strogi redukcionist i minimalist, jer, upućen je kako manje, nerijetko – znači više. Valjda zato i doživljava nesvakidašnju pojavu, da mu iz te strogosti prema odabiru i upotrebi jezičnog materijala, neprekidno izvire, grgolji, poput vrulje – dolazi pjesma kao poticaj i kao nadahnut poetski govor, kojemu stihom /slobodnim/ određuje mjeru u željenoj formi. Zato i čuje šum šume kao spas, unutar svekolike kakofonije svijeta, zvuk koji se mora oploditi i poroditi svijest i savjest.
Ustvari, pokazuje se da je Divković prošao zahtjevnu pjesničku školu smrti i izlagao se stihu i pjesmi do mogućnosti poništenja. Ali, ostao je živ i zdrav i disciplinirao svoj pjesnički izraz i iskaz. Dakle, kad spregne jezik i osjećanje, kad poteče s vodom i osobno sa pjesmom, sa šumom šume/šuma, lirski subjekt imenom Igor Divković pršti kao vodoskok, pljušti kao vodopad, zaliva kao obilna ljetna kiša i otkriva ljepote života koji je krenuo upravo iz vode. Igor to zna i nikad ne zanemaruje, jer, drži se samo dijelom tog protoka.
U Igorevoj poeziji, otkrivamo kao bitno, dijelom: poetiku melankolije karakterističnu za naše podneblje – kako je naziva Davor Beganović. Igor je neraskidivo vezan za karakteristično tlo i usud tog tla, a to su ugljenokopi i nerekultivirani dnevni kopovi u njegovom rodnom kraju. To je kao sjena oblaka koji plovi osunčanim nebom, a Igor ga prati i u sjeni vidi zatamnjenje života, neželjen smisao dana koji je iščekivao osobnom životnom željom. Iz njega izvire životna snaga i radost kojom to želi nadvladati, ali, suprotstavljanje stvarnosti nije uvijek plodotvorno. Igor je toga svjestan i bez posebnog optimizma. On, tek vjeruje u zanos koji ga nosi, on tek vjeruje osobnom uvjerenju da se ljudi ne mogu dozvati svijesti i sebi, svojoj ulozi i tužnom ishodu ako ne shvate predznak svoga prisustva, ulogu koja im je namijenjena rođenjem.
Divkovićev susret s vodom slika je životnog obilja i raskoši koje stvara i otkriva voda, čineći ga blistavim beskrajem razloga za iščekivanje novoga dana i radostima života. Ni najmanje ne smeta mjestimična narativna i dramatična intonacija, jer pjesnička invencija i tenzija Igora Divkovića i krajnje lirskog osjećanja Pjesnikovoga bića ne popušta ni na tren. Igor je pjesnik cijelim svojim bićem bez prinude… i, reklo bi se samo Pjesnik. A, to je puno! Uz svijest o tome to je najviše što u svojoj misiji može poželjeti Čovjek. Odanost ljudskom osjećanju života i Planete na kojoj obitava.
Tako Divković počinje a potom nastavlja svoju nadahnutu himničnu pjesmu snažnog toka, svoju odu ljepoti zemaljskog šara i ljepote bačene u krilo i ne/svijest, nerijetko neodgovornom i bahatom čovjeku čiji razum Divković ljepotom pjesme i dokaza koje iznosi – priziva. To je, nerijetko, oplemenjeno duhovnošću. Bespogovorno ćemo priznati kako su svi argumenti na njegovoj strani i u njegovoj pjesmi: trave i rijeke, ptice i cvijeće, sunce i šume, sjaj i beskraj, živa bića, bilje i ribe, anorganska materija, život koji pulsira i obnavlja se, etc. Igor Divković, srastao između zemlje i kozmosa, nepresušan je izvor stiha i ljepote koju nam daruje u pjesmi.
Igoreva je ljudska energija naprosto, namijenjena tome.
Taj dobri i darovani nam svijet, Igor Divković beskrajem svoga ljudskog oduševljenja dodatno očuđava, pa svaka travka i kamen postaju srebro, svaka molekula dragulj, svaki udah zraka života i zlata vrijedan… Teško, da se iko u umjetnosti i nauci, u vremenu do sada, dao životu, prirodi i planeti Zemlja tako spontano, predano i bez ostataka. Divkovićevo nadahnuće je neviđeno, njegova energija ima kozmičke razmjere, a njegova ljubav beskrajna jest. Igoreva ljubav prema životu i životnoj opciji beskrajna jest. Sve to, natkriljuje njegova ljudska mudrost darovana od Svevišnjeg. U tom projektu, Igor daje sve što je u njegovoj moći!
Divković pjeva inačice godišnjih doba, dana i noći, svemirskih promjena i utjecaja, rijeka, dana i noći, izvora, prividno opustjelog svemira i poplava, mora i jezera, ljudi odanih Vjeri u Jedinog Boga i Njegovu Jednoću Svijeta. Igor Divković je nesumnjiv kozmopolit u svome shvatanju života i svijeta, ljudskoga roda i dokazuje kozmopolitizam kao jedinu opciju koja čovjeku nudi stvaran humanistički ishod – stvaran život u ljepoti zadatosti kao mogućnost zdravog i prirodnog čovjekovog osjećanja prisustva bilo gdje na Planeti ili u kozmosu. Divković iznosi dovoljno uvjerljivih argumenata za svaki pogled. Istina je, Divkovićevi argumenti su i terapija za njegovu uzburkanu, pa i povrijeđenu ljudskost. Nisu rijetki primjeri u kojima je čovjek kao uzvišeno biće srozao u blato i nečist i sebe i druge što Pjesnik ne može prihvatiti kao kraj priče. Naprotiv, svi njegovi argumenti nude drugačije opcije u čovjeku i prirodi oko njega.
Nakon veličanstvene poeme životom vode – snažnog i razložnog uvoda u svoju knjigu, Igor Divković će se pozabaviti brojnim pitanjima praktičnoteorijskog odnosa čovjeka i svijeta. Filozofije, dakle. Pokazat će se kako čudesno Divković razumije čovjeka, njegovu brigu i nebrigu, njegovu moć i nemoć. Svjetlo i tamu, dan i noć. Neizvjesnost ishoda u koji čovjek srlja griješeći prema mogućnostima koje su mu ostavljene uključujući i najbolje opcije.
Igor Divković je snažna pjesnička osobenost i konstitucija koja godinama promišlja prije svega osobnu poziciju i zadatost u svijetu pjesničke i svake druge mogućnosti osjećanja kojima smo izloženi. Igor je prihvatio biti dobrovoljni tumač te nezahvalne pjesničke uloge. Jer, ko zna od kuda smo došli? Ko zna zašto se /ovdje/ nismo snašli? Ko smo i što smo? I, dokle naspram zadate nam Vječnosti kao Kraja Svijeta i Svega uopće možemo stići? Možemo li do općeg izlaza u ljepotu i Vječnost kojoj pretpostavke tvorimo i svojim životima! Jer, ovo ne mora i, ne može biti kraj, jer, kraja, zapravo i nema, što bi rekao drugi Pjesnik. Tek,Kozmos je vječan.
Igora ne brine što čitatelja uvodi u svoje osjećanje kao područje njegovoga osvješćenja, jer, i sam se, tu osvijestio. Igoreva snaga je odsustvo uzdržavanja i skrivanja u području osobne spoznaje. Naime, svi moramo /makar na svoj način/ proći isti put ma kakav ishod dosegli. Putovanje je po sebi svrha, a Igorev cilj je bez sumnje – pomoći u oblikovanju drugačijeg čovjeka za budućnost svijeta.
Oslobođen u stihu, bez interpunkcije, oslonjen na leksički i semantički izbor i smisao jezičnih jedinica/riječi, Igor Divković reže vrijeme i prostor i pronosi bijednu sliku našeg nesnalaženja i ulogu/ljudsku ulogu – kao baklju svjetlosti i upozorenja, vatre i požara koja nam treba pomoći da proživimo zadati život. I, uspijeva mu ta misionarska uloga, uglavnom, zahvaljujući sadržaju i dokazima koje sami obezbjeđujemo odsustvom svijesti i odgovornosti prema Planeti i sebi.
Igor Divković je svjestan, kako umjetnost ima svoje humanizirajuće i estetizirajuće mjesto u sociološkoj i društvenoj strukturi, ona je značajna oblast duhovne i tako simboličke kulture što joj je poticaj da potraje i ida se razvija. Divković zato ima vrlo interesantan odnos prema jeziku kojim piše i oblikuje pjesmu. Divković nema ograda prema 1001 noći, Šeherzadi, fiškalu… jer, umjetnost je pa i pjesnička – reprezent i komuniciranje uopće. jezik i stih Igoreve poezije tvori karakterističnu eufoniju koju gradi svojim izborom jezičnog materijala stiha i pjesme oslanjajući se na zvuk iz asocijativno iznimno bogatog osobnog vokabulara i stiha koja ga vodi do karakteristične metafizike njegove pjesme, stiha koji je nerijetko samo jedna riječ čije značenje tako ističe u strukturi pjesme, što Igor drži otvorenim i što mi smatramo pjesničkom vještinom, ljudskom, pjesničkom i umjetničkom mudrošću ovoga autora općenito, njegovom hrabrošću i njegovom slobodom za kojom poseže bistar u razumu i nadahnuću, jer – jezik ga čini – jezik je kuća bitka za čovjeka koji misli svojom glavom, a Igor se može svega odreći, ali jezika – pouzdano neće. Ne pada mu na um, ma koliko život nasrtao na čovjekovu kuću bitka – kako jezik imenuje fenomenolog Martin Hajdeger. Igoreva poezija pjeva i zvoni životom vode i ljepotom koju nismo uspjeli dokučiti, a koju nam s radošću, izdašno otkriva i daruje u raskoši svoga dara. Veoma držimo do ovog kongenijalnog načina.
* * *
U nastavku knjige, Igor Divković se javlja kao pjesnik nadahnute duhovne i meditativno refleksivne lirike i dakako kontemplacije, kao pjesnik koji duboko proživljava svoje viđenje života i svijeta, duhovnosti, ljepote, ljubavi i erotike i pri tom daje vrlo suptilne i nadahnute rezultate, kao u pjesmi advent /čekanje dolaska Božića prema katoličkom kalendaru i početak Nove godine/ – do snažnih misaonih, opisnih i ljubavnih pjesama o rijeci, suncu, kozmosu. Igorev vokabular je uistinu osebujan i bogat, takav rijetko susrećemo. To jezično bogatstvo nastalo je u Igorevom istrajnom i višegodišnjem traganju za što jezgrovitijim pjesničkim iskazom i primjerenijim leksičkim i semantičkim značenjem riječi, i stihom koji će ga cjelovitije iskazati. Npr. pjesma drugo nebo: … /zemlji je baš dobro / što je mala / što je stala / ni daleko niti blizu / drži je sunce / koliko joj paše / svoju elipsu / ljubi i jaše // zemlji je predobro / što je takva / šume joj tiho / dišu / šume joj šume / do boli / tjerajući je u blaženstvo / u kišu //… Ili, rijeka: … / izdaleka / teče rijeka / žubor čežnje / šumom boli / slapovima / meandrima / šapuće im / da ih voli/ … Ili, svibanjski sveci: livade / od svibnja / šarene / dišu mirisa med / pčele zuje / povrh tučaka / slade se / u nedogled // … Dobar primjer Divkovićevog proniknuća i očuđavanja svijeta do neslućenih dubina i smislova jeste pjesma terra mystica: sviće / sviće / tek što nije / eno / prvoga traka / zasjajila / rosa u travi / u igri sunčevih zraka // sunce u / srijedi / svog svemira / žara bitka / zlata užitka / svjetlosne godine / put spoznaje / tokom se uči / tokom doznaje // sviće / sviće / zora rudi / oko svog sunca / zemlja se vrti / bol / koju ćuti / ufa ljude / u pepeo rođenja / u prah smrti.
Ovo posezanje za jezikom vjere/duhovnosti, trebali bismo razumjeti kao posezanje za osobnošću i intimom radi osobnog obraćanja čovjeku i najintimnijem u njegovom ja. Sasvim opravdano, autor poslije toga očekuje i drugačije reagiranje, kao i drugačiji odnos prema pitanju koje postavlja o porijeklu, opstanku i budućnosti svijeta, jer, uistinu, krenuo je od velikog praska. Odjek se još čuje. A traganje u jeziku i rad s jezičnom materijom, pa to je prevashodno pjesnička stvar i dokaz da iza svega stoje istinska invencija, stvaran dar i kreativnost.
* * *
Igor Divković je ne samo pjesnik snažnog dara, nadahnuća i sposobnosti proniknuća u ljudsko biće i njegovo žiće, misao i svijet koji ga okružuje. Divković je moćna ljudska i duhovna i emotivna konstitucija koja radi bez zaustavljanja na magistralnom pravcu osvješćivanja čovjekovih znanja o sebi i svijetu, dakle – antropologijski.
U svojim pjesmama, Igor Divković interdisciplinirano otvara i proširuje svoje i naše vidike o Životu i Planeti. Sve postoji samo zahvaljujući njoj. Ali i Ona ovakva – zahvaljujući Nama. Sve manje gostoljubiva. Ovome se u izvjesnoj mjeri suprotstavlja psihoanalitička kritika koja ne prihvata čovjeka kao arbitra, samovoljnog i autonomnog, svjesnog subjekta koji je u stanju da sam sebe shvata i svjesno kontrolira, jer, Freud je pomjerio i čak obezvrijedio, ranije granice između normalnog ipatološkog psihičkog u čovjeku, jer, to je proizvela kultura, civilizacija i epoha u civilizaciji koju je gradio. Tanku, crvenu liniju razdvajanja – označava nepoznavanje i određeno maskiranje podsvijesti, neodgovornost i laganje samome sebi.
No, fenomenološki gledano, Igoreva intencija ima jasan fenomenologijski predznak. Dakle – smisao i značenje koji ga izdvajaju i koji mu daju /diktiraju/ karakterističnu pjesmu koja nas ljudski raduje na lacanovski način, jer, Lacan je poput Freuda cijenio velike pjesnike: Mallarmea, Renea Chara, a gradio je strukturalističku analizu /Jaques Lacan, 1901. – 1981., djelo mu je još uvijek u procesu objavljivanja i prezentacije/. Lacan je tražio povratak Sigmundu Freudu kako bi se izbjegla pojmovna zbrka koja je vladala! Inače je jedan od rodonačelnika shvatanja da postoji samo tekst! Dakako tekst u kojem se sve događa: sada!
Eh, to je poezija Igora Divkovića. To što je tek šum lišća i grana u šumama, pretvara se prijetnju olujom koja će doći, možda izdaleka, ali, svakako će stići do nas kakvi smo već prema šumi. Ima u Igorevoj poeziji, na eufonijskom planu, nečega od pjesama Michaela Jacksona, ritmike i zvuka, sjedinjenja s prirodom i njezinom snažnom prijetnjom odmazdom prema čovjekovoj nebrizi i neodgovornosti za samoga sebe. Oneprirođen čovjek nije u stanju oduprijeti se prirodnim silama niti zbrinuti samoga sebe.
Zato i naslov Igoreve knjige šum šuma čujemo i kao dio čudesne maksime Branka Miljkovića: Ko ne umije slušati pjesmu, slušaće oluju. Igor Divković nam nudi pjesmu!
Eh, sad, ako književnost shvatimo i kao tekst i kao vječnost komuniciranja – na pravom smo tragu Igoreve želje da bude dio čovječanstva, ma kakvo da jest. To jeste žrtva i nesebičnost jest, ali i dobro razumijevanje pojave u njezinoj jednoći prisustva.
Travnja, anno Domini, 2012.
* IGOR DIVKOVIĆ, 1957. Tuzla. Živi u Zagrebu. Knjige poezije: Žvaka,1989., U magli aerodrom, 1990., Alan Prvi, 1992., Letjeti, 1999., Tinja, 2003., Životom vode, 2007., Faraon Salinesa, 2008.,
Đe si @ ba BiH, 2010., Šum šuma, apsolutno – relativno, 2012. godine.
Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige 4.
Telefon: +387 61 734 977, 035 570 180. E-mail: [email protected]
BOSNA i HERCEGOVINA
Preneseno sa: http://www.orbus.be/aktua/2013/aktua3624.htm
