Atif Kujundžić: Levantski poetički gen (Prikaz nove, autorske, knjige Igora Divkovića: LATINO BIZANTINO)

Prikaz Atifa Kujundžića, nove knjige Igora Divkovića LATINO BIZANTINO, u izdanju (2015.) izdavačkog poduzeća Bosanska riječ Tuzla, Miroslava Krleže 11.

Možda je ovo utopija za kojom tragamo toliko bezuspješno, ali ne kritička i nepoželjna u ideološkom smislu kao utopija više sile koja ugrožava ideologije. Utopija nužnosti koja ne zahtijeva korekcije jer ih nije moguće, niti potrebno izvoditi. Sve što je potrebno, treba imati u sebi. Umjetnost jest traganje za utopijom kao ljepotom. Utopija ljepote može postojati u tlocrtu. Utopija može biti samomizanscen koji nam je zadat i koji naše nerazumijevanje čini nama samima i našem tijelu neprihvatljivim.

Jeste. Ne bi trebalo dirati lijepe i moćne vode. Ni igrati se njima, ni biti nježan, niti grub, bešumno ih sjeći pramcem i veslom, priječiti branom. U pljusku ispod vodopada i slapa šutjeti dok se ne izgube svi drugi zvuci. Ali stalno vidimo kako vode nemilsrdno geopolitički sijeku tlo kao teritorij ljudskog prokletstva. Una kao i Kupa koju prima, ulaze Savi u sliv, … otječu i Dunavom zajedno sa Bosnom, Drinom i Moravom u Crno more kao dio stranih voda iz nedođije da se izbalansiraju na Bosforu i Dradanelima i uđu u pun sjajni krug smisla gdje će naći zvijezdu Mediterana kao ideju o Utopiji ljepote. Una je slika Utopije i u Pjesnikovom doživljaju. Jedna Jedina Žena to može razumjeti i sačuvati za Vječnost prisustva.

Pjesnik je stvaran protivnik glupostima koje nasrću. Gluposti su ideološki ambiciozne i kao takvekritičke/kritizerske, protivnice ljepote i Utopije razuma imaju smisao zbrke. To kao stvarnosnu činjenicu vidi i kada se dosjeća Vardara, Neretve, Krke i Jadrana i njegovoga otočja.

Na Mljetu se fotografira za internacionalnu tjeralicu u punoj visini od šestipol stopa s licem koje je topografski naselila  povijest mada se dugo opiralo. Slika dolazi iznutra i pitamo se zar samo zat služi vanjština?

* * *

        Poezija je umnoženo komuniciranje Pjesnika sa Životom i Utopijom kao osobnim realitetom koji mora postojati i ne može biti laž. Ta multiplicirana djelatnost nikad nije saglediva u svim elementima jer projicira raspoloženja tokom čitanja i tako – komuniciranje sa ljudima. Makar u krajnjoj instanci treba osim tematskomotivskog kompleksa pjesme i Pjesnika, uvijek imati u vidu nepoznat broj čitatelja i komplekse njihovoga reagiranja na pjesmu – sasvim nepredvidive za pjesnika i pjesmu koji su proces komuniciranja otvorili.

Igor Divković je poznat, čitan, priznat i nagrađivan pjesnik, sjajan čovjek koji nije dopustio da ga to ponese i odvede u nepredviđenom smjeru književnog oblikovanja i produkcije, igre i konstrukcije, da ga učini medijem nagađanja koje producira društvena sredina svojom prosječnošću.  Igoreve pjesme i knjige pisane su istraživački promišljeno i ciljano na krajnje i samo njegov način u formalnom i tematsko motivskom smislu. Tako je svaki put i dosezao cilj, postizao osobno ispunjenje u pjesničkom poduhvatu iza kojega je stajao njemu svojstven rezultat. Igor Divković nosi i njeguje visok ideal slobodne i inventivnokreativne osobe sa snažnim smislom za suštinu estetskog kao kao realne utopiske vrijednosti.

Zato su njegove pjesme i knjige tako iscrpni sistemi tematskomotivskih i formalnih mogućnosti ispred kojih se našao i koji ga je pokrenuo u djelatnom smislu, osobnim individalnim sposobnostima i zapažanjima izvan naslijeđenih prava i znanja i okoštalih formi. Osim svega, Igor nije smislio tu stvar, ON je takav čovjek mada se stilske formacije mijenjaju.

Ustvari, Igor Divković dosljedno inzistira na drugačijem doživljaju i shvatanju svijeta, kulture i umjetnosti, pa tako i ljudskih originalnosti: poezije, moći i talenata, pa i umjetničkih formi/žanrova, prikladno emanirajućim fenomenima inventivno kreativnih osjećanja u njegovoj osobi i zapažanju okruženja koje se zatvara u ljušturama sjemenki.

Ustvari osjećanja i pitanja o čovjeku i umjetnosti su stara i vječna. U svemu se samo zanavlja ljudska masa i pojedinac s manje ili više invencije kojemu će neka pojava izgledati drugačije jer o istoj nije mogao znati prije rođenja. Ali ta draž novoga viđenja je čudesno snažna i neodoljiva, naročito smještena u sopstvenu vijugu i životni ritam o kojem smo možda imali slutnju i skromnu, neslućenu potenciju tek u dječjim snovima.

Borbena znakovitost ovakvoga stava ogleda se u srazu sa ukidanjem postojećih pravila i uhodanih ritmova, smislova, slika i značenja radi oslobađanja osobne prirode, promjene doživljaja i viđenja. Za takav prolazak svijetom potrebno je imati vjere u sebe i sposobnost svoga viđenja, povjerenje u svoju uobrazilju koja vodi stvaralački zanos. Mora se biti u stanju povjerovati prirodi i svome odnosu prema njoj, svojim očima i osjećanju.

Dakako, to se ponavlja, nerijetko istom trasom, ali uvijek i obavezno sa različitim ishodom/rezultantom. Prostor se osvaja snažnim i uvjerljivim izlivima zapažanja i osjećanja, kakvima osobito obiluje poezija Igora Divkovića. Ustvari, njemu je ta vrsta oslobođenosti od posebnog značaja, pa na njoj i inzistira i tako joj kao samome sebi produbljuje smisao. Tako Divković postaje stvarnim dijelom pjesme i pjesma stvarnim dijelom njega, a ishodište je originalno – estetski i utopijski orijentirano.

Dakako, taj odnos potkriva mnoge zamke koje se poslije javljaju u procesu čitanja i interpretacije kao mjesta obasjanja ili mračna udubljenja, magline i provalije koje se samo sa naporom mogu premostiti ili koje treba rasvijetliti sivom masom.

Tu je ipak i ključno pitanje Pjesnikovog uspjeha: je li čitatelje uspio uvjeriti u svoju istinu, je li ih naveo da prihvate njegovu pjesmu, konačno: šta je uistinu postigao svojim izgaranjem? Igor Divković je do te mjere svoj, da se pred formalnim i sadržajnim torzom njegove pjesme često pitamo: kako i zašto nismo baš tako vidjeli tu stvar o kojoj Pjesnik zbori, kad je stvar takva naočigled?

Ako nam se u fenomenologijskom smislu čini prihvatljivom sentenca Martina Hajdegera da je jezik čovjekova kuća bitka, onda je i fenomen jezika kuća bitka za čovjekovu pjesmu par exellence, kao za ljudsku esencijalnu misao koju držimo u vrhu čovjekovog djelatnog bića kao najviše što čovjek uopće intelektualno i uopće može postići i dati.

Tako je poezija i ustoličena na vrhu čovjekovih mogućnosti kao njegov najveći domet, jer je već upočetku bila romantički ideal stvaralačke i slobodne ličnosti temeljene na kartezijanskoj vjeri o premoći razuma kao poetika izvedena iz temeljnih zakona prirode i razuma, što je dokazivano i primjerima velikih djela klasike.

Kada su otvoreni procesi o ukidanju ideje o vječnom poretku  svijeta, rođena je mogućnost nove Utopije, mada su tako upravo i dovedeni u pitanje bivši ideali i stare poetike, poezija dobija trajne žanrovske oblike i odlike i dobija priliku funkcionirati prema zakonima razuma koji razumno misli, stječe pravo biti drugačija. Eh, upravo na tom mjestu pronalazimo Igora Divkovića koji artikulira svoju pjesmu u neposrednom odnosu razuma upravo sa prirodom čijim je neporecivim dijelom i pravom da bude drugačiji.

Još 1759. godine Edward Jung isticao je da umjetničko djelo ne nastaje na osnovu vječnih zakona, već se spontano rađa iz životnih korijena genija. A Luis Sebastian Mercier je govoreći o pravilimaklasicističkog teatra, uzviknuo: Neka pjesnik unese s lobodan život u svom njegovom zamahu i neka se ne zatvori svoj genij u te pregrade koje ograničavaju umjetnost. I opet zatječemo Igora Divkovića samoga na svijetu sa njegovim osjećanjem pjesme u okruženju.

Taj proces oslobađanja išao je sporo i teško. Pitanja su bila aktuelna i u Šekspirovo vrijeme i kao u primjeru Homera, bez mnogih znanja o ovome što smo pomenuli, sve je rješavao pjesnikov genije. Mladi Goethe je pisao da ga prethodna pravila skučavaju kao tamnica i nesnosna stega za uobrazilju koja se prirodno skobljavala s racionalističkom osnovom klasicističkog poimanja umjetnosti. Tada se i javljaju pojmovi originalnost, inspiracija, uobrazilja, stvaralački žar, genijalnost i sl.

To je i vrijeme kada se javlja nesputana snaga slobodnog duha. Razvio se kult genija koji je artikulirao kult genija koji je bio jedan od prvih nagovještaja romantičarskog shvatanja umjetnosti kada je preovaladala težnja da se umjetnost doživi istinski kao ljudska priroda. /O tome je ponajvećma pisao Friedrich Schlegel./

Tako možemo naći sada poznatu definiciju W. Wordsworth u predgovoru lirskim baladama 1800. godine:

        Svaka dobra poezija je spontan izliv snažnih osjećanja, i mada je ovo istina, pjesme koje zaslužuju bilo kakvu vrijednost nisu nikad bile stvorene u bilo kojoj raznovrsnosti tema osim od strane čovjeka koji je, budući obdaren više nego običnom osjetljivošću, razmišljao isto tako dugo i duboko. Jer naša osjećanja dotjeruju i vode naše misli, koje su zaiste predstavnice svih naših pređašnjih osjećanja. 

Etc.

Bitno za ovaj trenutak i kontekst: opet nalazimo Igora Divkovića, razbokorenog u prirodi, životu i naspram njih taman tako da posvjedoči sobom i osobno da između njega i života nema rastojanja. Oni su tu zajedno i bez distance sve dok traju, a rezultat je izvanredan. Pročitajmo Igorove pjesme o Uni.

Igor Divković se ne oslanja ni na što osim na osobno osjećanje i doživljaj svijeta konkretno. Barem iz ove pozicije. Osim na stvarnost osobnog doživljaja slike. Igor Divković je na taj način uvijek iznova na početku stvaranja pjesme i svijeta bez imalo potrebe za ponavljanjem jer iz časa u čas sve izgleda drugačije, pa i njegovo pravo na Utopiju. I čemu, kada se ni svijet ne ponavlja u svome vječnom protjecanju i stalnim mijenama. Uvijek je nov.

Sve pršti od Igoreva dara. Svaka jedra riječ koja – makar jedna najčešće čini stih, pupoljak i cvijet, na pregibu slap, svjetlo i sjena, trenutak vremena, noć, zora i tmina, mirovanje i let, ako slijedimo Igorev od Boga dar, rasprsnut će se ovaj svijet u nedohvatan i nesaglediv let… rijeke i mora, obodi gora, lijepe žene, nov život i mijene, data nam prilika, dok je gledamo slika, želja i tuga, jutro i dan, želja i san, prijateljstvo i vjera, čokot i čokalj, rose kap, nonsens i smisao, dah koji je disao, pogled na ljepoti, srce u snu, doskok pri dnu, pjesma u stihu, rima u distihu, misao u gnomi, riječ koju zatomi, odlazak i povrtak, rasprsnut će se mir u koji zaranja misao, sve je pred rasprsnućem, inače uzalud sam pisao i pišući disao.

Igor je hedonist pozvan da prospe radost kao klikere staklence da se sjure niz strmu ravan i i vertikalu stihovlja u torzu pjesme. Provjerite u pjesmi o Uno na Uni. Na šljunkovitom dnu stisnute, veoma stisnute školjke, ništa nije tako erotično kao čista elementarna priroda, sve treperi čega se takne svibanj, doista veseljački sve dok ne dođe do pjesme o Palestincu, tada se osjedi dubina sućuti i samo naše Petike melankolije što bi rekao naš Davor Beganović.

Valja priznati, pjesnik Igor Divković je dohvatio skoro pa neuhvatljivu nit utopije u drugačijem shvatanju koje je dugo bilo skrajnute. Igoreve pjesme možemo čitati kao novi organon koji podržava utopiju kao novo filosofsko oslobađanje ljudskog mišljenja i potencijala estetičke naravi.