Redakcija Azra Glavatović
Azra Glavatović
ROMANESKNI OPUS ,,MAJKO, ZAŠTO?”
Književni opseg obogaćen je romanesknim ostvarenjem „Majko, zašto?“ autorke, prof. Mirsade Bibić Šabotić. Dati roman jeste kreativna književna modelacija publikovana u junu 2013. godine.
Zanimljiv i impresivan mozaički sklop tematske i motivske građe mami i podstiče čitalačku znatiželju ka kontinuiranom i istrajnom iščitavanju. Tematskom klasifikacijom, roman „Majko, zašto?“ svrstavamo u porodični roman sa čvrsto umreženim elementima istorijskog romana.
Jezički strukturalni koncept je veoma koncizan, egzaktan i jasan tako da pruža prijatan čitalački užitak. Inkorporiranost elemenata albanske leksike nije neočekivani pripovjedački postupak ako uzmemo u obzir romaneskno prostorno određenje i intersocijalnu povezanost. Naime, socio-lingvistički interaktivni odnosi produkuju jezički pluralitet i leksičku ispreplijetanost što svakako doprinosi našoj mikrokosmičkoj zanimljivosti i bogatstvu.
Dominantno toponimsko ograničenje jeste Peć i pećka okolina. Kompleksnosti opisanih događaja obuhvataju ne samo prostor Peći, već i prostore Ulcinja, Tripolija, Rožaja, Virovitice, Prištine i Beograda.
Likovi su brojni: Kemo, Valjbona, Arben, Diab, Fahrija, Biljana, Goran, Edin, Malik, Zito… Autorkin prvijenac “Majko, zašto?” odlikuje se naročitim pripovjedačkim senzibilitetom i emotivnim nabojem, koji je svakako izraženiji pošto je koncipiran i kreiran suptilnijom ženskom imaginacijom i fikcijom. Zapravo glavni romaneskni događaji nijesu uopšte lijepi, već naprotiv, u tolikoj mjeri su bremeniti i tužni da izazivaju suze u očima sentimentalnijih čitalaca. Ogroman je životni ceh koji nedužni insani moraju platiti zbog momenta tuđe slabosti, nepromišljenosti i pokleknuća. Validnost narodnog naravoučenija koje glasi: „Zaklela se zemlja raji da se tajne sve odaju“ je potvrđena i obistinjena. Naime, Valjbonina tajna i nečin su objelodanjeni nakon dugog niza godina, tačnije nakon punih dvadeset i osam godina. Posljedice će biti nesagledive, trajne, poražavajuće i nezalječive. Neizostavno, insanska nedjela dunjalučku stazu transformišu u stranputicu, potom u bespuće, pa u ambis, iz kojeg, nažalost, ponekad nema povratka i izbavljenja.
Porodično gnijezdo se gradi i dograđuje godinama, lijepim momentima i događajima. Nepobitno, porodica je najvažnija i neprikosnovena drušvena egzistencijalna bit. Porodična gnijezda se bogate i krijepe novim članovima. Novorođenčad i djeca u nama bude i pobuđuju najtananija i najiskrenija osjećanja ljubavi, sreće, nježnosti, pažnje, vjere i nade. U porodici Lalić se rođenjem dječaka Zita zbiva sasvim oprečno svemu ovome. Nedužno maleno biće će biti nepoželjni i razgrađujući element porodičnog gnijezda započetog na nevoljnim (prisilnim), nezdravim i nestabilnim osnovama njegove nane-Valjbone i njegovog nebiološkog djeda-Kema.
Snovi su frekventni motivi u književnoj umjetnosti. Funkcija sna u romanu „Majko, zašto?“ je dvosložna. Lijepi snovi (pr. Zehrine oči) su rijetki i predstavljaju spasilačku luku i bijeg od tegobnog i košmarnog realiteta. Ružni snovi (pr. davljenje u Bistrici, izgubljenost u tunelu) su nagovještaji nastupajućih sumornih, vanočekivanih i nepoželjnih dešavanja.
Opadanje jesenjeg lišća, jesenja kaljuga, sivilo, hladnoća, rugovski snijeg i olovna magla jesu upečatljivi činioci deskriptivnih fragmenata, koji osim primarne imaju i simboličku ulogu. Zapravo i navedeni opisi prirode jesu vijesnici emotivne hladnoće, izgubljenosti, samoće, bezizlaza, stradanja i prolaznosti. Pod preteškim i surovim životnim bremenom vjetar ne duva već jauče, sunce ne grije, već se povlači i udaljava. Proljeće kao simbol poleta, nade i ponovnog rađanja, odnosno, preporoda, biva takođe modifikovano u oksimoronsko odličje „zlo proljeće“.
Istorijski slojevi u književnim djelima često poprimaju dodatne elemente, koji istorijsko djelo preinače u mitsko. Hiperbola u spoju sa istorijskim činjenicama u književnim, nerijetko, i u drugim pisanim (printanim) ostvarenjima jeste davno stečeni i primjenjivani metod. Na našim balkanskim prostorima, neizbježan je sindrom slavne i junačke prošlosti i još slavnijih i čuvenijih predaka. U romanu „Majko, zašto?“ spisateljica Mirsada Bibić Šabotić na objektivan, nepristrastan i realistički način prikazuje nemile kosovske događaje iz 1999. godine. Malobrojni su spisatelji koji se mogu oduprijeti poimanju i dojmu subjektivnog doživljaja i naklonosti. S obzirom na autorkinu biografsku vezanost za Kosovo to nimalo nije bilo jednostavno i lako. Zasigurno su tadašnji događaji u njoj utisnuli dangu bola, sapatništva, nelagode i nezaborava. Autorka uloge sudionika ostavlja čitaocima. Činjenični i jasni argumenti su dati, na ljudima je da prosuđuju i osuđuju kroz vlastita rešeta svijesti i savjesti. Tokom 1999. godine neljudsko je nadvladalo i pobijedilo nad ljudskim. Nečista krv je proključala. Zvjerski porivi su buknuli poput vulkanske lave. Neizbrojive kolone automobila i pješaka su našle utočišta u Rožajama. Vrata rožajskih kuća su bila širom otvorena za kosovske nevoljnike. Dijeljena je i posljednja kora hljeba otvorene ruke i iskrena srca. Rožajske mentalitetske crte altruizma, saosjećajnosti i širokogrudosti su manifestovani u punom i pravom svjetlu. Kaluđerski Laz i Bukelj će ostati simbol mjesta u kojima se vojska preobukla u ruha čudovišnih i krvožednih zvjeri. Primjeri ljudskosti, čojstva i nepatvorenog prijateljstva su postojali od iskona i postojaće dok bude svijeta, bez obzira na nacionalnu podvojenost i mimoilaženja. Događaji iz 1999. godine su pisano evidentirani tj. zapečaćeni, što predstavlja najbolji vid zaštite i očuvanja od nemilosrdnog zuba vremena koji nagriza i vremenom odnosi u sfere zaborava.
Spisateljica Mirsada Bibić Šabotić je profesorica maternjeg jezika i književnosti u Gimnaziji “30. septembar” u Rožajama. Svojim pluralističkim, inovativnim i istrajnim angažmanima dala je izuzetan doprinos prosvjetno-pedagoškom sistemu Crne Gore. Režiser i tekstopisac je dvadeset pozorišnih amaterskih predstava. Spisateljski kalem jeste njen razboriti mehanizama odbrane od svakodnevne kolotečine koja može postati jednolična, monotona i neproduktivna, ukoliko insan ne smogne dovoljno volje i snage da joj se odupre i suprostavi. Dakle, uprkos aktuelnoj materijalno-egzistencijalnoj rezignaciji društva sa sjevera Crne Gore, spisateljica se entuzijastički i efikasno opire nezavidnoj socijalnoj zbilji. Profesorica Mirsada Bibić Šabotić odiše energičnošću, humanošću i odlučnošću. U poznanstvu i druženju sa njom, ljudi su u mogućnosti da prodube i oplemene ljubav prema djeci, omladini i prosvjetno-pedagoškom radu. Ona je apsolutni poimatelj i pobornik ideje da se do prosvjećenijih, vaspitanijih, multikulturalnijih, kvalitetnijih i originalnijih individua, pa samim tim i društva stiže nesebičnim zalaganjima, ogromnom ljubavlju i radom.
U želji i vjeri da će uvažena prof. Mirsada Bibić Šabotić nastaviti sa spisateljskim radom i oplemenjivati našu književno-kulturnu i društvenu scenu u budućnosti!
