Azra Glavatović: Romaneskni opus prvijenca Mirsade Bibić-Šabotić ”Majko, zašto?”

Promocije

Azra Glavatović

                                                                                                                                                    

ROMANESKNI OPUS ,,MAJKO, ZAŠTO?”

 

Azra Glavatović
Azra Glavatović

Književni opseg obogaćen je romanesknim ostvarenjem „Majko, zašto?“ autorke, prof. Mirsade Bibić Šabotić. Dati roman jeste kreativna književna modelacija publikovana u junu 2013. godine.

Zanimljiv i impresivan mozaički sklop tematske i motivske građe mami i podstiče čitalačku znatiželju ka kontinuiranom i istrajnom iščitavanju. Tematskom klasifikacijom, roman „Majko, zašto?“ svrstavamo u porodični roman sa čvrsto umreženim elementima istorijskog romana.

Jezički strukturalni koncept je veoma koncizan, egzaktan i jasan tako da pruža prijatan čitalački užitak. Inkorporiranost elemenata albanske leksike nije neočekivani pripovjedački postupak ako uzmemo u obzir romaneskno prostorno određenje i intersocijalnu povezanost. Naime, socio-lingvistički interaktivni odnosi produkuju jezički pluralitet i leksičku ispreplijetanost što svakako doprinosi našoj mikrokosmičkoj zanimljivosti i bogatstvu.

Dominantno toponimsko ograničenje jeste Peć i pećka okolina. Kompleksnosti opisanih događaja obuhvataju ne samo prostor Peći, već i prostore Ulcinja, Tripolija, Rožaja, Virovitice, Prištine i Beograda.

Likovi su brojni: Kemo, Valjbona, Arben, Diab, Fahrija, Biljana, Goran, Edin, Malik, Zito… Autorkin prvijenac “Majko, zašto?” odlikuje se naročitim pripovjedačkim senzibilitetom i emotivnim nabojem, koji je svakako izraženiji pošto je koncipiran i kreiran suptilnijom ženskom imaginacijom i fikcijom. Zapravo glavni romaneskni događaji nijesu uopšte lijepi, već naprotiv,  u tolikoj mjeri su bremeniti i tužni da izazivaju suze u očima sentimentalnijih čitalaca. Ogroman je životni ceh koji nedužni insani moraju platiti zbog momenta tuđe slabosti, nepromišljenosti i pokleknuća. Validnost narodnog naravoučenija koje glasi: „Zaklela se zemlja raji da se tajne sve odaju“ je potvrđena i obistinjena. Naime, Valjbonina tajna i nečin su objelodanjeni nakon dugog niza godina, tačnije nakon punih dvadeset i osam godina. Posljedice će biti nesagledive, trajne, poražavajuće  i nezalječive. Neizostavno, insanska nedjela dunjalučku stazu transformišu u stranputicu, potom u bespuće, pa u ambis, iz kojeg, nažalost, ponekad nema povratka i izbavljenja.

Porodično gnijezdo se gradi i dograđuje godinama, lijepim momentima i događajima. Nepobitno, porodica je najvažnija i neprikosnovena drušvena egzistencijalna bit. Porodična gnijezda se bogate i krijepe novim članovima. Novorođenčad i djeca u nama bude i pobuđuju najtananija i najiskrenija osjećanja ljubavi, sreće, nježnosti, pažnje, vjere i nade. U porodici Lalić se rođenjem dječaka Zita zbiva sasvim oprečno svemu ovome. Nedužno maleno biće će biti nepoželjni i razgrađujući element porodičnog gnijezda započetog na nevoljnim (prisilnim), nezdravim i nestabilnim osnovama njegove nane-Valjbone i njegovog nebiološkog djeda-Kema.

Snovi su frekventni motivi u književnoj umjetnosti. Funkcija sna u romanu „Majko, zašto?“ je dvosložna. Lijepi snovi (pr. Zehrine oči) su rijetki i predstavljaju spasilačku luku i bijeg od tegobnog i košmarnog realiteta. Ružni snovi (pr. davljenje u Bistrici, izgubljenost u tunelu) su nagovještaji nastupajućih sumornih, vanočekivanih i nepoželjnih dešavanja.

Opadanje jesenjeg lišća, jesenja kaljuga, sivilo, hladnoća, rugovski snijeg i olovna magla jesu upečatljivi činioci deskriptivnih fragmenata, koji osim primarne imaju i simboličku ulogu. Zapravo i navedeni  opisi prirode jesu vijesnici emotivne hladnoće, izgubljenosti, samoće, bezizlaza, stradanja i prolaznosti. Pod preteškim i surovim životnim bremenom vjetar ne duva već jauče, sunce ne grije, već se povlači i udaljava. Proljeće kao simbol poleta, nade i ponovnog rađanja, odnosno, preporoda, biva takođe modifikovano  u oksimoronsko odličje „zlo proljeće“.

Istorijski slojevi u književnim djelima često poprimaju dodatne elemente, koji istorijsko djelo preinače u mitsko. Hiperbola u spoju sa istorijskim činjenicama u književnim, nerijetko, i u drugim pisanim (printanim) ostvarenjima jeste davno stečeni i primjenjivani metod. Na našim balkanskim prostorima, neizbježan je sindrom slavne i junačke prošlosti i još slavnijih i čuvenijih predaka. U romanu „Majko, zašto?“ spisateljica Mirsada Bibić Šabotić na objektivan, nepristrastan i realistički način prikazuje nemile kosovske događaje iz 1999. godine.  Malobrojni su spisatelji koji se mogu oduprijeti poimanju i dojmu subjektivnog doživljaja i naklonosti. S obzirom na autorkinu biografsku vezanost za Kosovo to nimalo nije bilo jednostavno i lako. Zasigurno su tadašnji događaji u njoj utisnuli dangu bola, sapatništva, nelagode i nezaborava. Autorka uloge sudionika ostavlja čitaocima. Činjenični i jasni argumenti su dati, na ljudima je da prosuđuju i osuđuju kroz vlastita rešeta svijesti i savjesti.  Tokom 1999. godine neljudsko je nadvladalo i pobijedilo nad ljudskim. Nečista krv je proključala. Zvjerski porivi su  buknuli poput vulkanske lave. Neizbrojive kolone automobila i pješaka su našle utočišta u Rožajama. Vrata rožajskih kuća su bila širom otvorena za kosovske nevoljnike. Dijeljena je i posljednja kora hljeba otvorene ruke i iskrena srca. Rožajske mentalitetske crte altruizma, saosjećajnosti i širokogrudosti su manifestovani u punom i pravom svjetlu. Kaluđerski Laz i Bukelj će ostati simbol mjesta u kojima se vojska preobukla u ruha čudovišnih i krvožednih zvjeri. Primjeri ljudskosti, čojstva i nepatvorenog prijateljstva su postojali od iskona i postojaće dok bude svijeta, bez obzira na nacionalnu podvojenost  i mimoilaženja. Događaji iz 1999. godine su pisano evidentirani tj. zapečaćeni, što predstavlja najbolji vid zaštite i očuvanja od nemilosrdnog zuba vremena koji nagriza i vremenom odnosi u sfere zaborava.

Spisateljica Mirsada Bibić Šabotić je profesorica maternjeg jezika i književnosti u Gimnaziji “30. septembar” u Rožajama. Svojim pluralističkim, inovativnim i istrajnim angažmanima dala je izuzetan doprinos prosvjetno-pedagoškom sistemu Crne Gore. Režiser i tekstopisac je dvadeset pozorišnih amaterskih predstava. Spisateljski kalem jeste njen razboriti mehanizama odbrane od svakodnevne kolotečine koja može postati jednolična, monotona i neproduktivna, ukoliko insan ne smogne dovoljno volje i snage da joj se odupre i suprostavi.  Dakle, uprkos aktuelnoj materijalno-egzistencijalnoj rezignaciji društva sa sjevera Crne Gore, spisateljica se entuzijastički i efikasno opire nezavidnoj socijalnoj zbilji. Profesorica Mirsada Bibić Šabotić odiše energičnošću, humanošću i odlučnošću. U poznanstvu i druženju sa njom, ljudi su u mogućnosti da prodube i oplemene ljubav prema djeci, omladini i prosvjetno-pedagoškom radu. Ona je apsolutni poimatelj i pobornik ideje da se do prosvjećenijih, vaspitanijih, multikulturalnijih, kvalitetnijih i originalnijih individua, pa samim tim i društva stiže nesebičnim zalaganjima, ogromnom ljubavlju i radom.

U želji i vjeri da će uvažena prof. Mirsada Bibić Šabotić nastaviti sa spisateljskim radom i oplemenjivati našu književno-kulturnu i društvenu scenu u budućnosti!