Redakcija BAHTIJAR VAGABZADE PJESNIK SLOBODE AZERBEJDŽANA
Piše: Božidar Proročić
Postoje pjesnici koji na svom putu rođenja, nastanka i stvaranja postanu simboli svojih država. Bahtijar Vagabzade pripada onom malom krugu velikih svjetskih pjesnika, čija je nit uvezana u zastavu Azerbejdžana. Vagazbade je istinskom snagom i patriotskim osjećanjima postao neraskidivi dio istorije svoga Azerbejdžana. Životna priča ovog velikog književnog i nacionalnog heroja Azerbejdžana je naljepši pokazateljkako je riječ velikog pjesnika, Vagabzadea, probudila nacionalnu svijest i osjećanja prema svom kulturnom i etničkom identitetu.
Bahtijar Vagabzade je rođen 16. avgusta 1926. godine u gradu Šeki u porodici radnika. Teško djetinjstvo i odrastanje bili su mu jak motiv da, kao mlad čovjek, ima napredne ideje i razmišljanja. Njegova se porodica seli 1934. godine u Baku. Nakon završene gimnazije upisuje Filološki fakultet koji studira u periodu 1942-1947. Svoju bogatu karijeru pisca počinje već 1943. godine kada je objavio svoju prvu pjesmu „Majka i slika”. Godine 1945. postaje član Saveza pisaca Azerbejdžana, predan književnosti i kulturi. Diplomirao je 1947. godine na Filološkom fakultetu Državnog univerziteta u Bakuu. Redovno objavljujepublikacije, naučne članke, eseje, književnu kritiku. Oživljava zaboravljenu književnost svoje domovine, motiviše i postaje vođa intelektualnog pokreta, koji će sa godinama jačati. U svojoj prvoj knjizi „Moji prijatelji” izdatu 1949. godine odražava misli borbe i pobjede naroda Azerbejdžana protiv fašizma. Početkom 1950. godine postaje profesor na katedri za modernu književnost Azerbejdžana. Godine 1951. brani svoj rad sa temom o istaknutom književniku „Samad Vurguna”. Izučava dugo godina književnost Azerbejdžana i povezuje savremenu književnost sa tradicijama klasične književnosti. Na ovaj način daje poseban doprinos brojnim aspektima književne baštine koja je bila gotovo zaboravljena. Duboko svjestan da mora probuditi uspavanu nacionalnu svijest svojih sunarodnika, Vagabzade postaje disident, pisac koji želi da očuva izvorni jezik Azerbejdžana i da se njegova država oslobodi okova Ruske i Persijske imperije. Svojim hrabrim disidentskim nastupima Vagabzade podsjeća kako je njegov Azerbejdžan bio podijeljen između Rusije i Irana, i kako njegov narod trpi nepravdu boreći se za svoju nezavisnot: kulturnu, jezičku, književnu, identitetsku prije svega. Kroz svoju poemu „Gjulistan”, napisanu 1959. godineosvrće se na sve teške nepravde i bol koji se nanosi narodu kojem i on sam pripada. Zbog svoje poeme „Gjulistan”, Vagabzade postaje progonjen od strane sovjetskih represivnih vlasti i 1962. godine biva otpušten sa Državnog univerziteta u Bakuu. Veliki pjesnik nije podlegao pritiscima sovjetskih vlasti, već je nastavio svoju borbu da podstakne što više intelektualaca da mu se pridruže na tom putu. Pjesnik je eksplicitno razotkrio diktaturu SSSR-a koji je sprečavao bilo koji vid nacionalnog identiteta. Montirane optužbe za „nacionalizam” bile su samo pokušaj da se uplaši i skloni sa puta na kojem je on sam istrajao. To je bio put pravde i istine za odbranu najvećih vrijednosti Azerbejdžana. Nakon dvije godine, zbog svog nespornog autoriteta i znanja, vraća se na posao. Neumornim radom priprema doktorsku disertaciju „Život i djelo Samad Vurguna” koju brani 1964. godine. Njegov rad prate mnogobrojni književnici i daju mu podršku za domete koje postiže u književnosti. Nastavlja uporno sa svojim književnim radom i propagandom da što više afirmiše kulturne vrijednosti Azerbejdžana. Njegov jak uticaj nije ostao nezapažen. Slijede godine neumornog rada i pisanja. 1974. godine dobija priznanje počasnog umjetnika Azerbejdžana, a 1976. godine postaje laureat državne nagrade Azerbejdžana za poemu „Mugam ”. Njegov jak uticaj nije ostao nezapažen.
Njegovi dani borbe i kulturne afirmacije predstavljaju veliki doprinos upoznavanju bogate kulturne baštine i književnog preporoda kome je on dao poseban doprinos. Sa njegovim djelima nižu se i njegovi uspjesi, 1980. godine postaje dopisni član Azerbejdžanske akademije nauka. Iako je represivni sistem SSSR-a stalno pratio njegov rad, nije mogao da mu ospori njegove književne domete koji su bili izuzetni. Godine 1981. bio je izabran za člana Upravnog odbora saveza pisaca SSSR-a, potom 1984. godine postaje dobitnik Državne nagrade SSSR-a, a godine 1988. dobija prestižnu nagradu „M. F. Ahundov.”Neumorno nastavlja svoj put za nacionalno jedinstvo. Godine 1990. odlazi u zasluženu penziju, ali ga to ne ometa da nastavi borbu za Azerbejdžan. Iste godine postaje poslanik narodne skupštine Azerbejdžana.
Nezavinost Azerbejdžana 1991. godine – san svih Azerbejdžanaca je ispunjen. Bahtijar podstiče najljepše kulturne procese i stalno ih propagira. Pet puta je biran za poslanika u Vrhovnom savjetu narodnih poslanika Republike, a nakon toga je bio i poslanik Mili Medžlisa (Narodne Skupštine) u periodu 1995 – 2000. Dobitnik je najvećih priznanja „Crvena zastava rada” i „Nezavisnost.” Životni put Bahtijara Vagabzadea ispisan je na najljepšim stranicama istorije Azerbejdžana kojem je on toliko bio sa ljubavlju predan i posvećen. Činjenica da je u toku svog bogatog stvralačkog života objavio više od sedamdeset publikacija, pjesničkih zbirki, monografija, naučnih radova, poema, drama sa istorijskom i savremenom tematikom predstavlja neprocjenivo bogastvo za izučavanje. Preveden je na engleski, francuski, njemački, poljski, mađarski, španski, ruminski i druge jezike. Ukupan književni opus Bahtijara Vagabzade predstavlja najljepši spoj kulture i istorije, on je u svojm djelima bitno uticao da u Azerbejdžanu pokaže bunt i borbu za najveće vrijednosti države kojoj je pripadao. Bio je svjestan da će njegova borba biti teška i puna prepreka i iskušenja kojima je on ipak odolio, pokazujući svima nama put kojim idu pravi pjesnici, čiji je jedini motiv u životu odanost domovini i patriotizam. Bahtijar Vagabzade je postao poznat i van granica svoje domovine. U dubokoj starosti imao je veliko poštovanje i ljubav, kao istinski branitelj najvećih vrijednosti svoje države. Njegov patriotizam i prometejski put su priča koja nadahnjuje svakog istinskog borca. Bahtijar Vagabazde je umro 13. februara 2009. godine u Bakuu, a 14. je sahranjen u Aleji časti. Njegov častan život i njegova borba postaće jedan od najvećih postulata savremenog Azerbejdžana i amanet koji se nesebično čuva u srcima svih. Jedna od duboko emotivnih pjesama koja pokazuje pjesničku veličinu Bahtijara Vagazbadea i svu njegovu snagu, zbog koje je i postao simbol nacionalnog jedinstva Azerbejdžana.
Smrti moje majke
.
Kako rano si odvojila svoje ruke od svijeta
Gdje si otišla i ostavila svoje dijete samo?
Kako je moguće da čovjek odjednom nestane
Kao da nikada nije ni bio na ovom svijetu…
Sunce je zašlo… u sobi se smračilo
U trenutku si nestala kao san,
Sad razmišljam šta je ostalo od tebe.
Sjećanje kao crni beleg u srcu…
Odgojila si me, majko
Uvijek smo mislili kao da si nam dužna
Donijela si mene na ovaj svijet, majko
A ja sam te ispratio sa ovog svijeta…
U bešiku si mi pjevala uspavanku
Da li da danas i ja tebi uspavanku da otpjevam?
Tvoje slatke slatke uspavanke
Da l’ da ti na sahrani vratim?
Govorila si mi: ,,Neka su ti slatki snovi.”
Da l’: ,,Neka su ti slatki snovi” sada ja tebi kažem?
Treba da okrećem se oko tebe
Uspavljivala si me da bih živio…
Reci mi sada
Kako ja tebe da uspavam danas za smrt?
Ne razumijem kakav je ovaj svijet,
Raznolika koketerija, raznolike boje
Juče ko te je grijao svojim dahom
danas se pretvorio u led i kamen.
Kakav je ovaj svijet…
Snovi čovjeka su do neba, a on sam je na zemlji
Kada je živ teret života je na njegovim ramenima
Kada je mrtav tijelo je na ramenima drugih…
Kakav je ovo svijet, kakav je ovo svijet
Smrt je istina, a život je san…
Ti si bila ortak u mojoj muci
Zašto si se okrenula, zašto od mene?
“Neka tvoje muke budu moje ” nekada si govorila
Zašto si sad dodala muku na moju muku?
Majko, niko te nije uvrijedio,
Koliko ja tebe
Koliko sam ja tebe uvrijedio,
Kome sada da ispričam muku svoju
Ko će biti sa mnom u tim mukama kao ti?
Svuda po kući se vidi tvoje mjesto
Oči mi te traže majko, ej majko
“Gdje je baka?”, pita tvoj mali unuk Azer
Šta da mu odgovorim majko, ej majko
Ne znam, ne znam, ja ne znam šta je smrt
Dok život traje
Tvoj dah još je u kući, majko
A ti si se pretvorila u kamen pod zemljom
Danas je sedmi dan od tvoje smrti…
Majko, već je sedam dana,
Zajedno sa nama i sobe plaču
Znao bih koliko riječi imam u srcu
Koje bih tebi, samo tebi kazao…
Majko predali smo te majci zemlji
Ova smrt opekla mi je grudi kao žig
Ličila si na planinu iza mene
Kao da se srušila planina iza mene.
Vrijeme koje je prestalo za tebe
Mene se još uvijek vraća
Dani postaju veče…
Vrijeme prolazi i ti od mene odaljavaš
A ja ti se približavam iz dana u dan…
.
Pjesmu preveli: Seyran Mirzazada i Sanida Šabotić
