Bajro Agović: Hafiz Salih Gašević

 Bajro Agović

 

 HFZ. SALIH GAŠEVIĆ

Od nikšićkog finansijskog upravitelja do kolašinskog kajmekama

 

Nastanak Nikšića

 

Nikšić je grad sa bogatom kulturnom baštinom naroda i civilizacija koji su ovdje dolazili, prolazili, ostajali i nestajali. Neki su gradili bedeme i kule, drugi razgrađivali treći dograđivali. O nastanku ovog grada, Andreva (Andreba) Anagasta, Onogošta, tvrđave, svoja mišljenja dali su arhelozi i istoričari. Arheolozi kažu da je stari grad stariji i od srednjeg vijeka i da je u svojim osnovama romanskog porijekla. Ova teorija se zasniva po konstrukciji njegovih zidova koji su prepoznatljivi na bedemima starih rimskih utvrđenja koja su podizana u Crnoj Gori i Albaniji, što i ovaj stari grad odaje tipičan izgled rimskog utvrđenja, 3-4 v. naše ere. Istoričari u imenu Anagast, gotskog porijekla, pripisuju Gotima, germanskom plemenu.[1] Na osnovu ovih činjenica, o postanku Onogošta, može se zaključiti sljedeće: da su Rimljani podiglu ovo utvrđenje u 3 ili 4. vijeku. Grad je stradao pri navali varvarskih naroda. Njegove su zidine zatekli Goti, i pripremajući se za borbu protiv Vizantije gotski vojskovođa po imenu Anagast, na istim temeljima rimskog grada podiže svoje utvrđenje, pa se po njegovom imenu stari grad nazva Anagastum. Vizantija ga je zauzela od Gota, ali nije rušila tvrđavu niti je mijenjala ime. Ime Onogošt se prvi put javlja u drugoj polovini 10 vijeka, a u istorijskim izvorima od kraja 13. v. pa sve do danas.[2] Nakon dolaska Slovena krajem VI i početkom VII vijeka Anagastum je nazvan Onogošt.[3]

Nikšić pod upravom Osmanlija

Onogošt je promijenio više gospodara dok je pao pod upravu Osmanlija polovinom XV vijeka 1465. godine. Ime Onogošt se vjekovima zvao nikšićki grad, ali ni novo ime nije za dugo potislo staro ime. I u Osmanskom periodu u XVI, XVII i XVIII vijeku održala su se oba imena, staro Onogošt i novo Nikšić. Ovo tezu potvrđuju istorijski izvori.

Ime Nikšić je postalo od plemena Nikšići, odnosno po njihovom pretku Nikši. Ovo mnogobrojno pleme se javlja u istorijskim izvorima još u srednjem vijeku kao stanovnici Onogošta.[4]

Godine 1701. po naređenju Porte, Redžep-paša Šehić (u nekim se izvorima navodi kao Šeić, a negdje kao Šejić) pristupi podizanju tvrđava u Onogoštu i Trebinju. U tom periodu Redžep-paša je bio namjesneik (sandžak-beg) za Hercegovinu. Petar Šobajić navodi da je grad padigao 1699. a Safvet-beg Bašagić, potomak Redžep-paše, 1702. godine.[5] Konačno, o vremenu izgradnje nove tvrđave koju su Osmanlije zatekli u ruševnom stanju, ima nekoliko podataka. Po jednima građena je u dvije faze, najprije 1691.(počela izgradnja) zatim da je 1696.da je izgrađena, 1699. pa 1702. i 1703. godine.[6]

Prve muslimanske porodice koje su se doselile u dijelu utvrđenog grada (bedema) bile su iz Novog (Herceg Novog) i Risna. Poslije pada ovih gradova i drugih okolnih mjesta 1687. godine muslimansko se stanovništvo iz ovih krajeva raselilo prema Trebinju, Bileći, Klobuku i Onogoštu. Prema izvorima, u Onogošt-Nikšić je najprije stiglo oko 20 porodica iz Risna i Novog, a sve njih je doveo Redžep-paša Šehić, predak porodice Bašagića i Redžepašića iz Nevesinja.

Proces prihvatanja islama tekao je postepeno. Ovom procesu više je izloženo gradsko u odnosu na seosko stanovništvo. U tom periodu počeli su pojedinačni prelasci na islam i to najčešće iz uglednih porodica. Prihvatanje islama teklo je nešto brže od prvih decenija XVI vijeka.[7]

Uporedo sa prihvatanjem islama i doseljavanjem, grad se širio i van bedema. Formirala se varoš i čaršija. Ovdje su se prvi nastanili iseljenici iz Novog i Risna, zatim iz Gruda i Kuča, nešto kasnije iz Spuža, Podgorice, Ćeklića, Rožaja i Kolašina.

Iseljenici koji su se nastanili iz drugih krajeva u Nikšić formirali su svoje mahale, koje su poznate po mjestima iseljenja.

Poznate su sljedeće mahale: Spuška, Kučka, Piperska, Hercegovačka, Grudska, Podgorička i Ferizovića mahala. Posebno bratstvo sačinjavali su Ferizovići. Bili si vrlo brojno bratstvo. Dijelili su se na posebne rodove: Atlići, Alići, Gaševići, Džankovići, Mujkovići, Barlovići, Karimanovići i dr.[8] Ispod samog bedema postojao je Gaševića bunar, a oko njega su bile kuće Gaševića.[9] Bratstvo Gaševića imalo je svoje posjede i kuće u Kočanima, u blizini Nikšića. U periodu od 1701. do 1877. godine grad je bio naseljen muslimanima. Jovan Cvijić kaže „da je Nikšić najsilnija muslimanska varoš na Balkanu“.[10]

U tom periodu obrazovanje se sticalo u mektebima kojih je u Nikšiću prije 1877. bilo tri, i Ruždiji (svjetovna škola u rangu niže gimnazije). Obrazovanje se sticalo i u medresama kao i na poznatim visokim školama širom Osmanske carevine. To je omogućavalo upoznavanje sa literaturom nastalom na arapskom, turskom i persijskom jeziku. To će u početku djelovanja mnogih kulturnih poslenika poslužiti kao dobra osnova za prevođenje, a kasnije i komentarisanje mnogih djela. Iz redova obrazovanih ljudi birani su kadije, profesori medresa, učitelji u mektebima, brojni službenici ustanova i džamija, vakufa i drugih institucija.

Među istaknutijim kulturnim stvaraocima osmanskog perioda iz Nikšića treba posebno izdvojiti: Husejin efendiju iz Onogošta (Husein Onogoštevi). On je djelovao kao veliki stvaralac kaligrafskih mogućnosti, Salih B. Šaban Nikšićanin, bio je veoma obrazovan i koji je govorio nekoliko jezika. Javlja se krajem XVIII vijeka kao prepisivač više rukopisa, Muhamed B. Mahmud iz Nikšića djelovao je kao prepisivač polovinom XIX vijeka tri djela koja su prepisana nesh duktusom. Ova su se djela prepisivala u nekoj medresi, a koristili su se kao neophodni udžbenici, Nuhan aga sin Ibrahim age je bio poznati hroničar u svoga grada. Njegovi zapisi mogu poslužiti kao dragocjeni izvor saznanja istoričarima, etnolozima, svima koji se bave prošlošću Nikšića.

U mlađu generaciju alhamijado književnika čije je ime dobro poznato u Crnoj Gori i šire, je Hafiz Salih Gašević. O prethodno navedenim kulturnim stvaraocima nemamo opširnijih podataka, biografija hafiza Saliha Gaševića je mnogo poznatija. Tačna godina rođenja je sporna, ali se najčešće navodi da je Gašević rođen u Nikšiću 1851. godine (1268. po hidzri) gdje je završio mekteb i ruždiju, zatim odlazi u Istanbul radi daljeg školovanja. Po završetku školovanja u Istanbulu, vraća se u svoj rodni grad Nikšić, gdje je jedno vrijeme radio na poslovima malmudira-gradskog finansijskog upravitelja, zašta je primao platu od 665 groša. Važio je za uglednu ličnost u gradu s obzirom na visoko obrazovanje koje je posjedovao. Bio je veoma produktivan prepisivač knjiga na orijentalnim jezicima pokazujući time veoma raskošan talenat. U kolekcijama rukopisa na Balkanu sačuvalo se više njegovih prepisa. O ovim rukopisima je pisao dr. Mehmed Ždralović (Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, Sarajevo 1988. II-str. 232). Iz dokumenata se vidi da je bio vrstan poznavalac orijentalnih jezika: turskog, arapskog i persijskog. Maternji mu je jezik bosanski a poznavao je i albanski jezik. Prema Šobajiću[11], Gaševići su bili brojno i ugledno bratstvo. On sudjeluje i u poslanstvu istaknutih Nikšićana koje je bilo upućeno crnogorskom knjazu radi pregovora oko Nikšića.

Hafiz Salih napušta Nikšić 1876. godine  i odlazi u Ljumu, (Ljuma-srez u Prizrenskom sandžaku, današnja Albanija, na jugozapadu masiva planine Šare, gdje izvjestan broj stanovnika tog mjesta i danas govori bosanski) gdje je postavljen za kajmekama (sreskog načelnika). Po napuštanju Ljume 1887. godine, premješten je za kajmekama u Šahovićima (sada Tomaševo) koje je tada bilo sjedište donjokolašinske kaze (sreza). U tom mjestu, kao kolašinski kajmekam preveo je, na molbu domaćeg bonjačkog življa, i prepjevao Mevlud ponatog turskog pjesnika Sulejmana Čelebije (Bruslije) naslovljenog „Vesiletun nedžat“, a koji je ispjevan i pisan u Bursi 712. godine po hidžri (1312.) (Sulejman Čelebija je preselio na Ahiret 732. h. godine, odnosno 1333. i pokopan u Bursi.) Mnogi su pokušali Sulejman Čelebijin mevlud prevesti, ili samostalno spjevati. Nikome to nije pošlo za rukom kao hafizu Salihu Gaševiću, što potvrđuje i činjenica da je ovaj mevlud doživio preko trideset izdanja, kao i to da se najviše uči u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Sandžaku, i u dijaspori, gdje žive Bošnjaci.  On u Predgovoru svog prvog izdanja kaže da je pisan na molbu uglednih kolašinskih prviša-građana.

 

„Kad se nađoh u Kolašin kajmekam,

znadem da sa puno nakis i kelam

Moliše me kolašinski prviši:

„Nami mevlud daj bosanski napiši!“

………………………………………………

Što j’u Kur’an na sve iman imamo

Bošnjački nam gradi mevlud molimo!“

Prvo izdanje Gaševićevog Mevluda iz 1879. godine pod naslovom ’’Mevlud a’lani ala lisan-i Bosnevi, što u prevodu znači “Jasni i uzvišeni Mevlud na bosanskom jeziku“ (hidžretske 1296.) autor je lično finansirao, kao i drugo izdanje iz 1893/94.(1311. hidžretske.) Oba izdanja su štampana u vilajetskoj štampariji ,,Kosovo“ u Skoplju. Jedan primjerak drugog izdanja nalazi se u privatnom vlasništvu Huseina Ljucića u Bijelom Polju. Nakon ovih izdanja Gaševićev Mevlud biće prestampavan više puta tzv. ,,matufovicom“ t.j. prerađenim arapskim alfabetom prilagođenim fonetskim principima bošnjačkog jezika –arebicom. Mevlud je pisan u jedanestercu i ima 398 stihova. ,,Gašević je iz originalnih turskih rukopisa ispustio sve ono što nije bilo Čelebijino, a ostavio je samo dio koji opisuje rođenje i dio koji se odnosi na Miradž. Na početku je stavio svoj predgovor i na kraju dovu,,. Poetski najuspjeliji dio mevluda je svakako onaj koji opisuje miradž. Hafiz Gašević je napisao i ,,Mali Il-mihal,, na bosanskom jeziku (udžbenik za vjesrku pouku, ali do danas nije pronađen ni jedan njegov primjerak.

Starješinstvo (od 1994. Mešihat) Islamske zajednice u Crnoj Gori je ovaj mevlud izdao četiri puta. Posljednje izdanje je štampano ćirilicom Rješenjem ovog Starješinstva br.145/81 1981. godine.

U toku službovanja u Šahovićima, Gašević se razbolio (predanje kaže da je to bilo u oči ramazanskog bajrama). Kako u Šahovićima nije imalo ljekara, prenesen je u Bijelom Polju na liječenje gdje je umro 1898/99 godine ( 1316. hidžretske.) Ukopan je u haremu glavne Čaršijske džamije-Hadžidanuše, koja se nalazila u Ašik mahali u centru Bijelog Polja. U toku Drugog svjetskog rata džamija je stradala od bombardovanja savezničkih snaga i nakon rata njeni zemni ostaci su potpuno uklonjeni. Zemni ostaci Hafiza Saliha Gaševića zajedno sa njegovim nadgrobnim spomenikom preneseni su u Gornje groblje u Lješnici, danas prigradskom naselju, gdje se i sada nalaze. Prilikom prenosa zemnih ostataka u Gaševićevom mezaru je pronađena sablja koja mu je pripadala, a simbolisala je zvanje kajmekama koje je on imao za života.

Nad mezarom Gaševića stajala su dva nišana, ali, na žalost oba oštećena. Odbijeni dijelovi nišana su nestali. Uzglavnom nišano je odbijen turban, a nožni je po sredini prelomljen. Odbijeni dijelovi nišana su nestali. Da nebi zadesila ista sudbina i oštećenih nišana koji su ostali, prenešeni su u haremu gradske džamije u Bijelom Polju. Uzglavni nišan bez turbana visok je 75 cm, širina mu iznosi 32 cm a debljina 8 cm. Na uzgravnom nišanu je epitaf (natpis) pisan osmanskom jeziku u desetak kosih redova lijepim neshtalik pismom. Prvi put  epitaf je preveden i objavljen u kalendaru ’’Narodna uzdanica’’ za 1936. godinu koji je izlazio u Sarajevu. Drugi prevod izvšio je poznati turkolog H. Mehmed Mujezinović i objavio ga u „Takvimu“- kalendaru za 1973. godinu. Natpis u prevodu glasi:

 

„Odličnici među mojim sljedbenicima su oni koji znaju Kur’an naizust.

O srce, ne zavaravaj se prolaznim svijetom,

jer ćeš ga zaista jednog dana napustiti

i rastati se sa svim svojim prijateljima.

Kad smrt prispije skinuće ti gizdavu odjeću kojom se ponosiš,

i mjesto nje obući ti smrtnu košulju (ćefine).“

Kolašinski kajmekam Nikšićanin Hafiz Salih.

Godina 1316. (1898/99.)[12]

 

Predgovor osmom izdanju mevluda hafiza Saliha Gaševića kojeg je prije 74 godine napisao Hadži Mehmed Handžić:

„Predgovor ovom izdanju

Još odavna uobičajili su muslimani cijelog islamskog svijeta proslavljati rođendan našeg dragog pejgambera hazreti Muhammeda alejhi selam. Taj dan se zove mevlidom ili kako mi kažemo mevludom. Proslavljanje toga dana biva na razne načine: Priređivanjem raznog veselja, raznih gozbi, pomaganjem sirotinje i slično. Jedan od najpoznatijih načina je učenje mevluda, to jest knjige napisane o pejgamberovu rođenju i njegovu životu. Takvih knjiga ima na svim islamskim jezicima, ima ih u prozi i u stihu u obliku pjesme

U turskoj i na čitavu Balkanu najpoznatiji je mevlud na turskom jeziku, što ga je spjevao turski pjesnik Sulejman Čelebija 712. godine po hidžretu. Sulejman Čelebija je umro u  Brusi 732. godine. Taj se mevlud i danas kod nas najviše uči. Mora se priznati da je to zbilja divna knjiga.

Nekoliko ljudi u nposljednjih sedamdeset godina pokušali su kod nas ili taj mevlud na naš jezik prevesti, ili samostalno na našem jeziku mevlud spjevati. Najviše se raširio prijevod Sulejmana Čelebijina mevluda što ga je u stihu napisao Hafiz Salih efendija Gašević, iz Kolašina i po prvi put tiskan 1296. godine. Hafiz Salih Efendija je umro u Bijelom Polju 1316. godine i ukopan je kraj čaršijske džamije.

Do sada je taj Gaševićev mevlud tiskan oko petnaest puta, tako da se do danas u svijet izdalo oko stotinu tisuća primjeraka. Pored toga, uvijek se traže primjerci toga mevluda. S toga je Vakufsko ravnateljstvo u Sarajevu odlučilo da ponovo izda taj mevlud, a ja sam uzeo na se da ga prema raznim dosadanjim izdanjima sada pripremim za tisak. Imajući u vidu da je svrha ovog izdanja da posluži našim širokim krugovima nijesam bježao od malih izmjena, koje su dosle učinjene u tekstu. Ispod crte sam protumačio neke strane mnogima nerazumljive izraze. Na kraju sam dodao dovu čiji je veći dio na našem jeziku kao i mevlud. Nadam se da će ovo izdanje udovoljiti potrebi naših širokih slojeva.

U Sarajevu, koncem safera 1361.

Hadži Mehmed Handžić

---