Redakcija LOVAC NA JADRANSKO SUNCE
Impresija nakon čitanja rukopisa Olujna obijest Nikole Šimića Tonina[1]
Sve intelektualne sudbine hrvatskog spisatelja Nikole Šimića Tonina (1962, Crkvice, Zenica, Bosna i Hercegovina) u ličnosti pjesnika, pripovjedača, putopisca, romanopisca, dramskog autora, pisca za djecu i esejiste, pisca udžbenika, književnog, pozorišnog, filmskog i likovnog kritičara, tekstopisca i novinara možemo podvesti pod titulu – kormilara!
To pokazuje i novi poetski rukopis Olujna obijest čije stranice slikaju tmurnu sadašnjost, uniformnost koja inspiriše čovjeka na otklon od kanona i potragu za daljinama van neba i zemlje, u bezmjerje nepripadanja i nepristajanja duha na konvencije. Dok na biljurnom Jadranu statue od soli odlaze u studen balkanskog pandemonijuma, pjesnik vješto od niti valova tka versifikatorsku tapiseriju svog duhovnog portreta, egzistencijalnog bunta i žarišta pobune darujući, iz tog trougla meditacija, pejzaž duhovne disolucije negdašnjih bedema altruizma i etike. Tonin je atipični Sredozemac – valovi mu kaplju iz znoja, filharmonija galebova svira arije, na usidrenoj lađi gosti ribare i slučajno izronjelog delfina poziva za kuma željnog da mu krvavim perajem raspara košulju zlatnih dugmadi seleći ga na kočaricu punu dvojnika, neustrašivih pomoraca sa parčadima žive hobotnice u ustima.
Kroz optiku hermeneutičkih viđenja povijesti, bivstva, lutanja i fantazije, iz ugla prekaljenih težačkih uspomena i s niskom arhipelaga duha u pokretu, poeta – čiju posadu čine otočka flora i fauna – izaći će napokon na oranicu mora da jecaje vjetra preobrazi u psalme.Dakako, ne one iz inkunabula, nego one sa pečatom slobode! Baš taj reminiscentni bokun knjige Olujna obijest pred čitaoca podastire atlas različitih metaforičkih amblema u kojima se zibaju pastelne fotografije nostalgije poput žuljavih dlanova, klečanja pred boginjom maslinom, solfeđa dalmatinskih zvonika, krvotoka urvina, šuštanja mastike, plime ulja, pucketanja đedovskog ognjišta, maratona veslanja… kao jedinstvenih simbola i gromova životopisa našeg mediteranskog zavičaja. Ova poezija, poput morske pjene, dok bjesni i tihuje pod našim ponistrama, isključuje geografske limese Juga i odana njegovoj geopoetici uzdiže ga svojom suptilnošću i prozorljivošću na pijedestal vječnosti. Utemeljen dvijema karijatidama od soli, dakle, istorijom i opstankom, baš taj obelisk Juga nosi svako od nas kao kičmu ili pogled u sazviježđa sebe.
Uprkos činjenici da prošlost (ne i istorija) klokoće u svakom akvatoriju ovog poetofilosofskog valovanja a borba sa avetima globalizacije biva sve krvavija, autor uspijeva naći izlaz iz Minotaurovog lavirinta korporativnosti brodeći između scili i haribdi. U toj plovidbi žrtvovao je sve u želji da čuje prvoplačni prasak djeteta na ostrvu koji će prenuti zaleđene umove i potpiriti vatru našeg mediteranskog patrimonijuma. Znajući da naše rodoslove čine kamenopisi, stihotvorac uz pomoć volšebnog vatrometa simbola i čarolijom haiku alegorija, iz kamenjara izlovljava vinograde beskrajno duge kao život i izdašne plavim nektarima za gral vječnosti.
Toninove lirske minijature su poput plišanih kutijica za nakit koje čuvaju zavjetne darove predaka poprimajući vremenom karakter sakralnog. Ova poezija sliči kratkim brodskim sirenama ukomponovanim u himnu i marami u ruci žene, majke ili sestre, kada sa mula prati jedrenjak na put u bestrag. Na njoj, na tom intimnom pergamentu nagriženom solju iz suza, naslikan je pjesnikov ambijentalnižagor Dalmacije i ispisan njegov bjesomučni lov na sredozemno sunce u zalasku a potpisana trajnim parafom – mastilom od puževe sluzi. Na tom krstarenju Horacijeve riječi – Oni koji plove morem mijenjaju nebo ali ne i dušu! kao da su bile amajlija pjesniku.
Kami je lijepo i, na žalost, istinito uskliknuo – Mi jesmo Mediteranci ali Mediteran više nije Mediteranaca! Stoga pjesnički subjekt, nerijetko, s piste aforizma uzlijeće u mistične svjetove zmija, visibaba, riba, trava, ptica i ostalihvrsta. Hoda po moru s ciljem da izmjeri obzorja sebe i,odmorivši na grebenu, pronađe biser kao svojevrsnu bakljurazgorjelupred odlazak u mračnu džunglu civilizacije.
Jezički milje ove poezije je rafiniran, stilski dotjeran, prozračan i dubok pa kroz njegovo modrilo možemo pratiti sve svoje tragove, vremena i iskušenja, svaki svoj pad i uspon, dan i vijek, zagrebačke zime i ostrvska ljeta, zvukove instrumenata i uzdahe, dušmane i prijatelje, jedra spravljena od plućnih maramica kako udišu maestral i tjelesa kampanila čiji vrhovi ispisuju poglavlja života. Na nebu? Ne, na izokrenutojpučini!
Uprkos jadranskoj sudbini što kao jara nad Zadrom plijeni i poput vina iz antičkih amfora opija, moram rećida su bogati lirizam uma, serpentinesaosjećajne duše i moreuze melanholije (lišene patosa) književniku Nikoli Šimiću Toninu dominantno iznjedrili njegovi bosanskohercegovački porodični korijeni. U ovom rukopisu to se, prije svega, da osjetiti ehomtragikezahvaćene iz ljubavnih poruka sevdalinki i kasnijim markiranjem tradicionalne višeznačnosti rijeke Bosne kao simbola trajanja, otpora i iskušenja kroz povijest. Erotski plamenovi ovih pjesama i predanja, čežnje i nedaće, odjeci legendi i napjeva, šarm djetinjstva i ključevi tragičnih društvenih turbulencija na Balkanu, poetski su, isto koliko i životni, putokazi ovog dijela knjige.Oni se samo po formi i ambijentu razlikuju od ranijih Toninovih morekaza.
Duge su i mukotrpne pjesnikove morske brazde i gorske provalije baš kao i njegov alef, ta nadaleko čuvena ulica Kalelarga. Tako se u đirovima njome, vrcav i bos na izlizanoj kaldrmi,srijetao sa Bogom, težakom, prostitutkom, ribarom, vragom, vilom brodaricom, nama, kenjcom… Sve će nas ovaj boem i vagabund jednog dana prevesti vaporom na otok u obliku maslinovog cvijeta u mali hram da čujemo misu, liturgiju i ezan kao melodiju svog unutrašnjeg mora odnosno hučeću sudbinu koja vara smrt.
Od srca blagosloven i proklet, sa staračkim suzama kao ordenjem, poet zmijar, prorok izvađenih očiju i čuvar riznice jezičkih filigrana orođava svoju rijeku sa morem! Iz svojih refleksija i asocijativnih vrtloga Nikola Šimić Tonin pred čitaoca je izlio pjesmu Rijeku koja nas grije srećna što pripada svima. Iz svoje književne radionice pune tihih metonimija, reminiscencija i uresnih metafora ukoričio ju je i otpremio na putovanje, kao kći, u dubine naših iskona, istorije, sadašnosti i sjutrašnjice da noću huči, uspavljuje naše slutnje i, kad zatreba, u zatišju pred zabludu bukne kao ponornica!
Berđajevljevu tvrdnju da živimo u svijetu fantazmi i zločina pjesnikova ponornica pamti ali ih kao svaka tiha voda, čitana talas po talas, sve više ispira. I pamti!
Filantropija autora i njegova građanska svijest jesu istinski pokazatelji modernosti njegovogopusa. Stoga Toninova Olujna obijest, prkoseći mržnji i zlu svake vrste i bilo odakle da dolazi,provedrava srca i pričešćuje vjerom u čovjeka poput slobodarskog juriša ili stiha urezanog na blagdansku pogaču.
Boris Jovanović Kastel
Podgorica, 31. januar 2019.
____________________
[1] Nikola Šimić Tonin: Olujna obijest, Knjiga pjesama, HKD Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2019.
