Božidar Proročić: O stihozbirci ”Isposnice” Milice Milenković

Promocije

Božidar Proročić

 

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE

ISPOSNICE MILICE MILENKOVIĆ

 

(Milica Milenković: Isposnice, Brankovo kolo, Sremski Karlovci/ Novi Sad, 2019)

 

Milica Milenković pripada onim mladim autorima Evrope, koji svojim blistavim sjajem poezije i proze nadmašuju mnoge kulturne okvire. Nakon brojnih objavljenih knjiga, ovoga puta predstavlja nam se zbirkom poezije Isposnice. U ovoj izuzetnoj zbirci nalaze se tri ciklusa:Otkrovenja sa beline, Vojsilov monolog i Vojsilovo otkrovenje sa ukupno trideset soneta (dva sonetna vjenca) plus šest pjesama u slobodnom stihu.

Poezija Milice Milenković dotiče apstraktnu molitvenu dimenziju koja svojim umjetničkim pristupom daje posebnu snagu ljepoti, ali i orginalnosti poeziji nadilazeći savremeni srpski poetski prikaz. Kroz svoje stihove autorka posebno ističe svemir kao beskonačni prostor (njegoševski „vozdušni okean beskrajni“) u kome su vrata Vaseljene otvorena, gdje su pravda i istina satkani u okvirima zavjeta i pečata samog Boga („u krugu života pečatom Božjeg loga“), kroz poeziju („u vencu kaligrafskog metra i sloga“) kao jedinu trajnu nit koja nas povezuje na svim duhovnim putevima i to „Za ispis onoga što nije reč jedna/ već vremena crta ličnog trajanja“, jer „duša tog pisara čedna/ /otkida od monaške rize postojanja/ parčad neba za druge duše tek doseljene,/ u ime stihova i cele vaseljene.“ (Otkrovenja sa beline, XIV, 9–14). Putevi poezije Milice Milenković su često protkani samoćom („usamljenost me goni“), energičnošću opstanka („čuvam na dlanu njihove živote“) i unutrašnjim emotivno-vizuelnim doživljajem: „Iluminaciju vidove trave iznikle iz kamena/ dodati margini zenicom pera/ a potom na izmaku dana/ ispisati: ljubav nada vera“ (Vojsilovo otkrovenje, IX, 9–12).

Svojim stihovima pesnikinja nas poziva da slavimo poeziju, ljubav, riječ i Boga na stazama poetskih nadanja, ljepote, mudrosti, nade i snage sthova koji nas uvode u čarobni svijet ove originalne poezije sa duhovnom dimenzijom kao pokretačem, ali i prekretnicom u životu same pjesnikinje. Odnos autorke prema Svevišnjem kao i prema duhovnoj komponenti, otvara temu suštine, tačnije Ljubavi, a ljubav je u teškim vremenima jedini motivator dobrog, stoga valja: „ispisati:ljubav nada vera/ i mati im Sofija, ta mudronosna ptica/ na svodu nebeskom – raspetoj koži Agneca“ (Vojsilovo otkrovenje, IX, 12–14).

Milica Milenković kroz Isposnicedaruje čitaoce jedinstvenom dimenzijom stihova koji nas svojom blagošću, ali i jakom elementima unutrašnje energije vode kroz daleke svjetove emocija koje skrivamo duboko u sebi. Teško je priznati da se nalazimo na razmeđima života i smrti, često opijeni vjerom u duhovnost koja nam ponekad izmiče u savremenom društvu. Veličanstvena gozba ekstaze i svetih istina poezije Milice Milenović je pripremljena kao hrana za srce svakog istinskog zaljubljeniku u Boga, poeziju, ljubav i sve što postoji.Pesnikinja je ispisala Jednu sveopštu Poemu Tvorcu i Njegovoj Tvorevini ostavljajući nam književno duhovno blago za sva vremena. Ako se u prvi mah u ovoj poeziji ne prepoznamo ili ne nađemo svoj put, potrebno je vreme da iščitamo Isposnice i da doživimo unutrašnju ekstazu pjesnikinje koja nas svojim čarobnim poetskim perom uvodi u mistični svijet i ljepotu ovako izuzetne i rijetke poetske stvarnosti i misli koja kruži nad oreolom čitaoca, kao vječiti podstrek i razmišljanje svim budućim generacijama, jer ona ispisuje„ove stihove u mestu Svrljigu –/ potomcima u budućnost zavičajnu poslanicu“ šalje„– blagovesnu knjigu…“ (Vojsilovo otkrovenje, IX, 1–3).Toponim Svrljig nosi pečat Milice Milenković pokazujućinam da pjesnikinja čuva unutrašnji raj prostora na kom stvara i gdje je prvi put u naletu inspiracije ispisale mnogobrojne stihove.

Spomeni, sjećanja u pejsažu zavičaja, i drugdje, neki znak ili trag minulog života – podsticajni su za poeziju autorke. Javljaju se u riječi i slici, a nagovješteni su osjećanjem nespokoja, talasom potisnutih doživljaja ili slutnji: „sve strepim/ hoćemo li ostati navek ovako budni“ (Vojsilov monolog, 3). U prvom redu, onih tragičnih –u svijetu punom poraza nametnutoj usamljenosti, a samo u emocijama časovima – zaljubljeničkim stihovima uzvišenih poređenja i pjesničke igre nad mostovima koji nas spajaju i nad ponorima koji nas razdvajaju.

Međutim, na svim onim putevima koji polaze sa jasnih izvora jedne emocije ili refleksije –put pjesnikinje je i put poistovećivanja sa njima u podređenom položaju, kao pritoka velikoj rijeci poezije, emociji duhovnosti, energičnosti. Sloboda autorke ograničena je i početnom i krajnjom tačkom duhovnih obala rijeke, zapisima i natpisima sa margina svetih pravoslavnih knjiga iz perioda od 12. do 14. veka koje uzima za prototekst i metatekst svoje knjige. Iz tog razloga se ova poezija doživljava jakom emotivnošću, u saglasju sa duhovnim. U korelaciji sa emocijama, osjećanje višeje osjećanje kolektivne vrijednosti, u skladu sa duhovnim trenutkom koji je izražen u pjesmi kao budnici ili zavjetu epohe, projektovanoj kod pesnikinje u sliku oprosta i datosti prihvaćenih simbola, ili – u manjem opsegu i značenju, kada je u pitanju određena unutrašnja snaga, ali i drama pjesnika – ta podređenost je saosjećajne prirode, poistovjećivanje srodnih duša kroz vekove srpske knjižvenosti: „Ja imenom mnogim rab milosnog Boga/ Nifon, Uteh, Teodosije, Pahomije, zemlja i trava/ izlivam pismena trubom istorijskog roga/ iz dana u vek, iznova i iznova…

 

Ja sluga Božji zvani imenom poete

požurujem pero koje seje krunom

da ptice vrane i orlovi ne slete

u brazde njive neba i kljunom

 

zatru istinu budućeg života

istinu poezije u dosluhu s Tvorcem

koja otvara vrata poslednjeg kivota

 

i najslabijeg među nama naziva borcem.“

 

(Otkrovenja sa beline, II, 5–12)

 

Milica Milenkvić je mlada autorka pred kojom se nalaze brojna razmišljanja i novi pristupipisanju i trajnosti poezije kojom ona dominira na svoj poseban i specifičan način. Sigurni smo da će zbirka poezija Isposnice naići na izuzetan odjek kako kritike, tako i čitaoca koji žele u sebi da utkaju onaj istinski dio danas tako rijetke poezije, koja dominira u odnosu na svakodnevicu i njen izraz.

Pjesnikinja Milica Milenković gradi poetski put na kojem se ističu sva složenost i duh poezije, na kojem se nalaze mnoga iskušenja koja vode ka visokim dometima poetske vrijednosti. Čitati poeziju Milice Milenković znači biti direktno povezan sa duhovnošću i energijom kosmičkog vanvremenog prostora kojimaova pjesnikinja brodi, a koja je sebe utkala u najljepše dimenzije unutrašnje emotivne refleksije zavičajnog Svrljiga i literature kojima tako nesebično pripada.