Braho Adrović
Braho ADROVIĆ:
NA IZVORIMA ŽIVOTA, OBIČAJA I VJEROVANJA BOŠNJAKA
(Latif Adrović Starkin: Od bešike do kabura – Život i običaji Bošnjaka, Službeni glasnik, Beograd, 2o19.)

Prilikom iščitavanja monografije „Od bešike do kabura“, Latifa Adrovića Starkinog, prvo što mi je palo na pamet su riječi turskog nobelovca, Orhana Pamuka, koji govoreći o svom stvaralaštvu kaže (parafraziram): “Ja govorim o stvarima koje svi znaju, a ne znaju da znaju“. Čitajući i (gledajući) monografiju „Od bešike do kabura“ sa podnaslovom „Život i običaji Bošnkaka“ Latifa Adrovića, stariji čitaoci u koje spada i autor ovih redova, a dobrim dijelom i ostali, će uistinu biti u prilici da kažu sami sebi: pa ja sam ovo znao! To isto mogao sam reći i ja sam sebi, iako ima i dosta onog što sam mislio da znam, a u stvari nijesam znao potpuno i detaljno kako je to opisano u monografiji “Od bešike do kabura”, Latifa Adrovića! Pogotovo kad pročitate poglavlje o domaćoj radinosti.
Sve ono o čemu govori autor ovog djela imao je i radio moj otac, Šemso. Pogotovo moja majka Umihana i moje sestre Rabija, Rukija i Šehida. O svemu ovome, ja sam kao dijete mogao da svjedočim. Naravno kao posmatrač: kako se uzgaja konoplja, kako se stavlja u močila, potom suši a onda obrađuje na čudesnoj, ali jednostavnoj napravi „trljici“ i izvlače vlakna; a zatim kako se grebena a poslije ispreda konac na preslici (kudelji), kako se konac mota u klupka – i onda tkanjem i pletenjem pravi platno za razne odjevne predmete. To isto je i kada je u pitanju lan i vuna. Zapamtio sam kako se tku dekice, ponjave, ćilimi i prekrivači (o čemu se govori u Monografiji). To sam sve zapamtio, ali mnogo šta od svih tih čudesa domaće radinosti naših starih sada ne bih mogao da detaljnije objasnim. Monografija “Od bešike do kabura” je sve to i još mnogo šta drugo odlično osvijetlila.
Latif Adrović je značaj i kulturološku vrijednost ovog posla na vrijeme shvatio, i sve do u detalje zapisao od svoje majke Šadije, snimio i „smjestio“ u svoju monografiju i time napravio divan spomenik i svojoj porodici i kulturnoj baštini Bošnjaka uopšte. On je do u detalje opisao vezenje, heklanje, izradu goblena, ćilima, dekica i sl. opisavši pri tom način na koji se to radilo, uz pomoć kakvih naprava i alata. Izvanrednim fotografijama originalnih finalnih proizvoda domaće radinosti autor monografije Latif Adrović je to i dodatno dokumentovao i približio. I moram priznati da sam tek nakon iščitavanja kompletnog teksta i pregleda fotodokumentacije, na pravi način shvatio kako su genijalne radnice i prave umjetnice bile naše majke, sestre i nane i neke koje nijesu bile u prilici da završe ni četvororazrednu osnovnu školu ili čak ni to! Prave umjetnice-virtuozi. Monografija Latifa Adrovića to nedvosmisleno potvrđuje. Ona je himna i oda tom neponovljivom umjeću.
Izvanredno dokumtovano etnografsko i kulturološko djelo
Dovoljan je samo primjer odjeljka o domaćoj radinosti da bi se bez dvoumljenja moglo zaključiti: izvanredno dokumentovano etnografsko djelo – prava riznica naše kulturne baštine. U prvom redu kulturne baštine Bošnjaka, odnosno Bihora i okoline, a i Crne Gore kao cjeline. Dovoljno je pogledati par originalnih fotografija, zastupljenih u ovom djelu i da se potvrdi, odnosno objasni da je primjera radi, Bihorski ćilim, s pravom uvršten u nematerijalno kulturno dobro Crne Gore.
Kada su u pitanju mlađi čitaoci, oni po pravilu o ovome o čemu se govori u Monografiji veoma malo znaju,ili uopšte ne znaju. Upravo zbog toga ova monografija je tim značajnija, jer je otgrnula od zaborava mnogo toga što spada u domen kulturne baštine jednog naroda, jednog područja i države.
Pored već pomenutog poglavlja o domaćoj radinosti o oruđu odnosno predmetima koji su izrađivani i kojima su se koristili Bošnjaci u prvom radu Bihorcii, počev od onih primitivnijih do onih savrenijih-modernijih, o pređi, tkanju i izrdi raznih odjevnih predmeta: košulja, veša, dekica, ponjava, ćilima, vezenih i drugih ukrasa, djevojačkoj spremi i sl, veoma je intresantno i poglavlje monografije o svadbenim običajima. Latif Adrović je kao iskusni fotoreporter, iako već duži vremenski period živi i radi u Beogradu, prilikom svojih dolazaka u zavičaj, prije svega okom svoje kamere, majsorski bilježio i čuvao sve značajnije porodične i događaje rođaka i prijatelja i o tome ostavio značajno svjedočanstvo.Došao je pri tom i njegov, po svemu sudeći, urođeni istraživački senzibilitet. On je znalački iskoristio dobre poznavaoce narodnih običaja, prije svega svoga oca Džema i majke Šadije, koji su mu do u detalje opisali sve svadbene običaje i to počev od „begenisanja“ (sviđanja), prosidbe, odlaska svatova u kuću mlade, njihovog povratka, dočeka mlade, njenog ponašanja, dvorenja do đerdeka – prve bračne noći mladenaca i svatovskog veselja i prvičana, odnosno povratka prijatelja u rodbinu mlade i sl. Zabilježio je i primjere nekoliko autentičnih neobičnih događaja vezanih za svadbene običaje koji su posebne priče za sebe.
Usmeno stvaralaštvo i vjerovanja
U ovom pogledu veoma je autentično i na upečatljiv, popularan način, obrađeno i poglavlje o usmenom narodnom stvaralaštvu, narodnim lirskim i epskim pjesmama (krajišnicama), poslovicama, izrekama, zagonetkama, pitalicama, brzalicama, mitovima i legendama, te o omahi, ritalnom đurđevdanskom običaju umivanja vodom ispod vodeničnog vitla. Zanimljiva je i posebno interesantna (kao primjer) legenda o Hadru i Idrizu i zakopanom blagu koju je autor zapisao na osnovu kazivanja Misina Adrovića,koja je motivski skoro identična legendi “Idrizovići” koju je autor ovih redova zapisao prije tridesetak godina od sada već rahmetli Avdula Adrovića i objavio u beranskoj „Slobodi“ i kasnije i u svom romanu “Porijeklo grijeha”, ali se u nekim elementima i razlikuje i sama po sebi je interesantna za čitanje.
Ne ulazeći u dublju razradu autor monografije se osvrnuo i na bajke, basne i hićaje-kratke priče sa vjerskom sadržinom, kletve; šta valja, šta ne valja i blagosiljanje, priviđenjima sl. navodeći i konkretne primjere.
Veoma je privlačno i poglavlje o narodnim kolima i narodnoj nošnji koje posebno upotpunjuje više izvanrednih autentičnih fotografija koje je sam autor snimio i uradio na području Bihora i okoline, a koje su sada dragocjeno svjedočanstvo izvornih narodnih običaja i narodne nošnje. U ovom poglavlju posebno se oslonio na fotografisanje narodne nošnje Folklornog ansambla KUD „Bihor“, a ovo poglavlje prati i više starih porodičnih fotografija koje na najbolji način oslikavaju život i običaje Bošnjaka.
Treba spomenuti i izvanredne fotografije popularnih narodnih sabora u Vrbici, Gusarama, Turjaku i Lađevcu,ali na Lađevcu gdje su nekada bile čuvene trke konja, autor je bio u prilici da zabilježi svojom kamerom samo pojavu novijeg datuma – „trke“ motora-motocikala.
Kao što je opisao običaje prilikom rođenja opisao je i običaje dženaza, odnosno sahrana. (Od bešike do kabura-groba).
U monografji Bošnjaka na 212 stranica teksta, 230 autorskih fotografija i 30 fotografija iz porodičnog albuma kao i 20 crteža, Latif Adrović ima još dosta veoma zanimljivih posebnih jedinica: o imenu, vjeri i jeziku Bošnjaka koje svakako u uvodu Monografije obavezno treba pročitati. Fotosi i prigodni tekst o Bošnjačkoj kući, takođe. O težini života, posebno na seoskom području i umjetnosti preživljavanja, govori odjeljak o poljoprivredi gdje su detaljno i dokumentovano i znalački obrađeni oruđe i alati koji su upotrebljavani u svakodnevnom životu i radu što je u najvećem dijelu bilo proizvod domaće radinosti.Posebno je obrađena i moba, žetva, vršidba i kosidba kao način zajedničkog rada, kao i žitarice koje su uzgajanje, i vodenica gdje je žito mljeveno i jela koja su pripremana, bijeli smok (kajmak, sir, maslo i sl.)
U najkraćem: monografija” Od bešike do kabura” Latifa Adrovića je vrijedno djelo pisano popularnim publističkim stilom, razumljivim svakom čitaocu i ilustrovano izvanrdnim fotografijama i kao takvo predstavlja živo svjedočanstvo sa izvora života i rada bošnjačkog naroda i kao takvo ostaje kao jedan od najvrednijih spomenika kulturne baštine Bošnjaka u prvom redu bihorskog kraja i okoline i značajan doprinos kulturnoj baštini Crne Gore i njenoj raznolikosti i bogatstvu.
Braho Adrović