Ćamil Sijarić: Grad za riječ i sliku (Foto)

U susret sto godina od rođenja Ćamila Sijarića (1913 – 1989)

Ćamil Sijarić

GRAD ZA RIJEČ I SLIKU

Sarajevo – kakav je to grad? – upitali su nekog čovjeka u njegovom mjestu pošto se vratio iz Sarajeva, a on im odgovorio: To vam je jedna dugačka kuća na kat sa puno prozora redom i iza svakog prozora po djevojka – sjedi tu i pjeva. To im je kuća u kojoj im djevojke ispjevavaju pjesme za cijelu Bosnu, i sve pjesme, što se po svijetu pjevaju, iz one kuće u Sarajevu. Ja sam cijelo vrijeme prestajao pod njenim prozorima i, slušajući one djevojke, i zaboravio zbog čega sam došao u Sarajevo. One tu ostaju po cio dan i pjesmu prekidaju samo dokle ručaju – a kada ručaju opet sjednu na svoja mjesta i odozgo, kroz prozor, daju svijetu gotove, pjesme.

Odozgo – kroz prozor, ovaj grad je uvijek davao onima koji su mu dolazili nešto osobeno svoje; pjesmu za uho, sliku za oko, male puške i tanke sablje za junake, haru i lahur za trgovce, ahare za konje i hanove za goste, pametan divan (razgovor) za pametne i lud divan za divanije, srmu, gajtan i čohu za bogate, i abu, bez i vražju kožu za siromašne, za konjanika “pafte”, a za konja “rahte”, i eto, to je jedno – iz davnih dana, i s jedne strane gledano Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku i samo jednu svoju dušu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duše toliko koliko je neko sam umio da mu priđe i čita ga izbliza, onako kao što se čita knjiga.

A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je murećefom, i tintom, i ištampano štamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoričena u koricama od srebra izrađenim rukama sarajevskih kujundžija; a kad bi odnekud bila pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora – kako se to nekom učinilo za te djevojke.

U Sarajevu se uvijek nekom nešto činilo i pričinjavalo pa je neko u njemu vidio samo njegove ljepote u proljeće, neko samo njegov Trebević, neko samo česme i na njima ibrike, neko Ćumuriji crnu od ćumura, a neko se čudom začudio: “Dunjaluče, golem ti si, Sarajevo, seir ti si, Baščaršijo, gani ti si, Ćemalušo, duga ti si, Latinluče, ravan ti si, Tašlihanu, širok ti si, Lijepa Maro, lijepa si ti!”

A od svega toga – jedan fenjerdžija vidio je samo svoje fenjere. Palio ih je po sarajevskim sokacima cijelog vijeka i možda i sam pjevao: “Kad mahale fenjere zapale…” Naslijedio je nekog bližnjeg u selu Donja Dolina kod Bosanske Gradiške i, tako reći prekonoć taj sarajevski, mahalski, fenjerski siromašak postao bogat; to jest: iza svojih fenjera kao u snu, našao se na velikom imanju, sa stadima ovaca, dželepima goveda i ergelama konja, i na sve to odmahnuo rukom: šta će mi to, kad nema fenjera – i vratio se u Sarajevo da ih pali. I kad bi Sarajevo bilo opisano onako kako je bilo, i kakvi su bili njegovi ljudi, iz tih opisa, pod sjajem fenjera onoga fenjerdžije, pročitali bismo ovakve slike: U čizmara cio red čizama, i sve su jednake. – Mušterija pita za jedne i dobija cijenu, pita za druge i dobija manju cijenu – i pita zašto je manja kada su čizme jednake. – Nisu jednake, u tim što su za jednu paru jevtinije kalfi se, kad ih je šio, prekinuo jednom konac, a kod drugih se nije kidao, pa su zato jevtinije; ne zapitkuj tu dokon, nego ako hoćeš kupi, a ako nećeš, kao i da hoćeš, – bio je odgovor čizmedžije.

Pročitalo bi se pod fenjerom onog fenjerdžije i ovo iz starog Sarajeva: Trgovci pravoslavni i katolici išli su zajedno sa trgovcima muslimanima u Carigrad i tamo odnosili kožne proizvode; išli su zajedno radi sigurnosti, jer put je uvijek bio nesiguran, i išli su u karavani – a ponekad i sa po dvjesta konja; polazak je bio od Kozje Ćuprije, gdje bi jedni druge sačekali, zajedno jeli, sa svojima se pozdravili i krenuli na dalek put. Pa će jedan trgovac pravoslavni zamoliti jednog iz karavane da mu od brata Mihajla, koji u Carigradu drži kožarski dućan, donese toliko i toliko dukata. Ovaj je to i učinio – primio je dukate od Mihajla i karavane eto natrag, na putu kroz Bugarsku, gdje u jednom selu zanoći. Noći se konji poplaše, pokidaju se iz konopaca i rasture – i konja onoga što je nosio dukate nigdje i, nikako nema, a na njemu su bisage i u bisagama dukati. Ostao je iza karavane da po selima traži konja, a njegovi drugovi nastavili dalje. Stigli su u Sarajevo i onome trgovcu kazali da se – nažalost ne nada dukatima od svoga brata, jer su mu propali u Bugarskoj. Nedelju dana kasnije eto i onog nesrećnog stradalnjika i evo njegovih riječi trgovcu: Brata sam ti našao i dukate sam od njega primio, i – srećom tvojom – zašio sam ih u džemadan, a nisam ih turio u bisage, pa ti ih evo – a moji su propali s bisagama.

Pod fenjerom onog fenjerdžije mogla bi se vidjeti i ovakva slika starog Sarajeva: Uz englesku blokadu Francuske egipatski pamuk za Francusku išao je kroz Sarajevo – a njegov put nazvan je “pamučni put”, jer se preko Bosne bijelio kao preko neba Kumova Slama. Tim povodom iz Travnika u Sarajevo pošao je francuski konzul – a prije njega stigao je glas: da konzul vodi vojsku i da će da napadne Sarajevo. Sarajevo se zbog toga zatvorilo i konzula čekalo s rukama na sablji. Ali kad su Sarajlije vidjele da je posjeta prijateljska, evo kako su ispratili gosta: svud redom duž sokaka kojima je Francuz prolazio iznijeli su i postavili džezve sa kafom i fildžanima i gosta nudili: izvoli, popij.

Ali Sarajevo je jedna duboka dubina i visoka visina i nema fenjera, i nema riječi, i nema boje i kista, i nema ništa – sem, može biti, sevdaha, ljubavnog sna, zanesenosti zanesenih, izgubljenosti izgubljenih – što bi moglo da dotakne njegovu visinu i dubinu, tajnu njegovu i tamninu, ćud, huju i narav čudnu, a najmanje od svega njegovu čaroliju koja ga čini ovakvim i onakvim, takvim i takvim – kako za koga, i kako kad ima u njemu jedno mjesto koje se zove Alifakovac. Ime je došlo od nekakvog malog Alije – jer “ufak” na turskom znači mali, pa je i grob toga malog Alije – Alifaka na Alifakovcu mali. A groblje je tamo inače i veliko, i neobično – tako kako zapadnjak na Zapadu nije vidio – a ono je ipak na Zapadu; i eto slike koja čeka na boju i kist. Dolje više Vrbanje groblje je sefardsko – a Sefard znači zapadna zemlja, i u toj zapadnoj zemlji Andaluzija je, Kordova, Manzanares i Gvadalahara – i njih, ovdje u Sarajevu, iznad Vrbanje a pod Trebevićem, pod poleglim sefardskim grobnim spomenicima, leže pjesme romanse za Španijom: “Da mi je tinte koliko je mora, a papira koliko je neba, pa ja ni tada, o Palomba, ne bi mogla iskazati svoj bol.” Ime Trebević došlo je od “trebe”, a to znači “sofre”; postavljane su nekad bogovima i na njima polagane žrtve. I Sarajevo je uvijek bila jedna velika sofra za ljude koji su dolazili da tu žive i rade – pa će ovdje dolaziti i sa istoka i sa zapada, i na zapadu ovoga grada nići će groblje njegovih stanovnika drukčije od dva prva: sa cvijećem, sa slikama u mramorima, s imenima i sa godinama, i eto slike za slikara, i eto slike Sarajeva – eto jedne tačke ovdje u Evropi koja je ujedno i Istok i Zapad, koja je Bosna sa svim što Bosna jeste, a Bosna je jedna kuća i kula sa dubokim podzemljem, i visokim nadzemljem, sa toliko svojih katova koliko je u njenoj istoriji listova – i peti se uz te katove, znači vidjeti sa njih vremena, i vidjeti u njima Sarajevo. I šta je ko sve vidio, to niko ne zna – zna se tek nešto malo iz zapisanog, i tek nešto malo iz naslikanog, i može biti ponajviše iz opjevanog, jer Sarajevo je grad za pjesmu i grad od ponosa – prkosan delija prema sultanu, krvavi ratnik prema ćesaru, a inače, u miru, jedan bolan esnaflija koji puca od derta i dermana i jedva čeka akšam-mrak, kojem govori: “Akšam-mrače, moj prvi rođače”. I sve što uradi u svome esnafu – uradio je kroz mrak sevdaha, a štose uradi u takvom stanju čudesnim biva! Otud je valjda i mogao – na sabljama koje je kovao, izvoditi i slike živih lavova i davati im nemoguć privid: da ti lavovi na sablji igraju! Držeći te sablje u ruci – gotovo uvijek, on je i mogao onako da pjeva: “Bojičiću, bojiš li se Boga? – Boga malo, a cara nimalo, a vezira ko dorata moga.” Ali je umio i bolno da pjeva, a najbolnije onda kad ga kuga mori: “Sarajevo, što si potavnjelo? Ili te je vatra pogorjela, ili te je kuga pomorila, il’ Miljacka voda poplavila? – Da je mene vatra pogorjela, bijele bi mi dvore ponovila, da je mene voda poplavila, barem bi mi oprala sokake; već je mene kuga pomorila, pomorila i staro i mlado, rastavila i milo i drago; od kuća se zatvoriše vrata, uz pragove pođe mahinovina, strehe kaplju, a imaju za kim, kuga pusta, da te Bog ubije!”

Taj stari građanin Sarajeva umio je i da se čudu začudi kao da je kakvo malo dijete. Dovede ovdje neki Egipćanin noja – pticu kakvu Sarajevo dotad nije vidjelo, i cijelo se sleglo da je vidi. Stiže stotinu kamila iz Azije pod tovarima, i ono se opet sleže da vidi kamile. Dođoše odnekud pehlivani, i cijelo dođe da ih vidi – ali kadija to zabrani, i pehlivani odoše u Visoko, ali za njima odoše i Sarajlije, da ih tamo vide.

I umjelo je grdno da se naljuti. Dođe Omer-paša Latas i zaprijeti Sarajlijama: Ako ne primate sultanske reforme, ako ne uđete u kasarne i ne vježbate vojnu obuku obadvije ću vam noge ujednu čizmu udjenuti i tako vas, na jednoj nozi i u jednoj čizmi, natjerati da liježete i ustajete – i oni to odbiše. A čovjeka koji je prvi na svoju glavu stavio fes – zatrpaše kamenjem, zajedno i s fesom, i odoše: “Svaki ode u svoju krajinu, barut tući i olovo liti, pa na carsku vojsku udariti.”

A pred napad Austrije zajedno će reći svi njegovi građani, bez razlike na vjeru: “Svi mi velimo, Hadžija, ginuti se mora, jali danas junački, jali sjutra kad uljegne Švabo u našu zemlju i veže nam gajtan oko vrata pa steže godinu, dvije i tri dok nam dušu ne išćera. Znamo mi da od naše smrti nema fajde narodu, ali neka Jevropa zna da smo i mi narod i da nismo njena prćija kojom će ona podmirivati svoje kusure.”

Imaju dvije stope na obali Miljacke – okrenute su jednom budućem caru, i car je pred njima pao; padalo je sve što je ovamo na silu dolazilo, a primano sve – što je na ljubav dolazilo. A dolazilo ih je mnogo i na sir, na čudo – na divljenje: otkud tu Istok na Zapadu, otkud taj sav od dva suprotna svijeta i šta je to – kakav je to grad i kakav je to čovjek, i kakav je to mrak i otkud u njemu one svijetle stope kraj Miljacke! Dolazili su “kuferaši”, lihvari, slikari, trgovački putnici i špijuni, silni, bogati i prosjaci, i ko sve jest, i ko sve nije; nije onaj ko nije stigao.

I svak ko je stigao vidio je grad kakvog do tada nije vidio: sa mahalama, sa ćepencima, sa adžama, sa aščijama, kujundžijama, gajtandžijama, sa esnafom drukčijim nego što je u drugim mjestima – sa drukčijom slikom cijelog grada, onog što su ga vijekovi ispisivali po potrebama i meraku običnih ljudi, onih koji su grad i gradili: ni mnogo velik, ni mnogo mali, prema sebi samima – pa zato s dušom, onom što je na licu ovoga grada.