Amina Tucak: Opet

Amina Tucak

OPET

Udario me. Opet. Rukom sam dotakla obraz nadajući se da će tako bol biti blaža. Ali nije. Jezikom liznuh svoju donju usnu i osjetih okus meni dobro poznate tjelesne tekućine. Krv. Miris alkohola je već odavno pronašao put do svakog ugla moje sobe. Već sam prestala da brojim koji je ovo put. Ustvari, ne znam koliko bi nula taj broj i imao. Previše, čini mi se. Mati ga je držala za rukav, ali ju je otesao kao snijeg sa kaputa. A i šta je ona mogla da mu učini sa svojih 160 cm? Gledam u majku kako pada. Srce mi se kida što ne mogu da joj pomognem.

Strah me ogromnih šaka koje umiju samo da drže čaše pune đavolskog napitka, strah me glasa koji izlazi iz ovog čudovišta u kojeg se moj otac pretvorio. Strah me da dišem, da se pomaknem, da otvorim usta. Krv mi se ledi pri svakom pogledu na njegove crvene oči. Šta god da uradim to će biti pogrešno.  On je sada pod kontrolom alkohola i čini mi se da ne postoji nijedna metoda koja bi mogla da se iskoristi da bi on ponovo bio onaj stari. Kad malo bolje razmislim, nikad ga nisam vidjela u nekom drugom izdanju osim ovog. Ali mama kaže da je prije bio drugačiji i ja joj vjerujem. Dio mene se nada da će taj izgubljeni dio očevog karaktera konačno naći put do njegovog uma. Uprkos svemu, smatram da ljudi mogu da se promijene.

Ja nemam dovoljno snage da mu se suprotstavim. Nemam dovoljno godina ni iskustva da znam kako da pomognem. Nemam dovoljno suza koj bi oprale njegove grijehe. Nemam dovoljno pudera da pokrijem sve ove nove modrice na mom licu. Čujem ga kako psuje, kako govori da nisam trebala da se rodim, kako sam djetinjasta, glupa i krhka, kako me lako rasplakati, kako sam ista mati. Svaka njegova riječ je duboko urezana u vijugavu površinu moje sive mase.

Moj otac je uvijek želio da ima sina, ali mama je imala dva pobačaja, a tek onda rodila mene. Isprva, doktori su na ultrazvuku vidjeli da sam muško što je mog oca učinilo najsretnijim čovjekom na svijetu, ali saznanje da su doktori pogriješili i da zapravo posjedujem XX hromosom ga je dotuklo. Kao šlag na torti uslijedio je jedan nemili događaj kada su mojoj mati zbog bolesti odstranili jajnike. U prevodu, moj otac nikad neće moći da ima sina. Bar ne od ove žene i ne prirodnim putem. To je bio vrhunac nesreće za njega. Danima nije ništa htio da jede, nije izlazio iz kuće. Mama kaže da nikada nije htio da me kao bebu uzme u naručje i da me poljubi. Prezirao je moj plač. Prezirao je sve vezano za mene. Onda je na sve strane počeo tražili pomoć za svoje probleme. Jednog dana je i našao spas. Ali u alkoholu.

Sav novac od plate, trošio bi na piće, ali ubrzo je dobio otkaz na poslu tako da od mati uzimao i posljednji dinar. Noću bi odlazio u kafane. Nakon nekoliko sati bi dolazio kući, nerijetko i sa modricama i posjekotinama od razbijenih čaša i sa ogromnom dozom ogorčenosti. Majku i mene bi probudio šamarima i prvo njoj govorio da je nesposobna i da nikada nije trebao nju oženiti. Onda bi meni rekao da sam za sve njegove probleme kriva, jer da se nisam rodila, on bi možda imao drugu priliku da dobije sina. Život je za njega bio robija. Postao je pokretna spužva i u sebe upijao sav pesimizam, mržnju, negativizam i naravno rakiju, pivo ili bilo koje piće sličnog sastava. Onda bi nas udarao rukama, nogama pa čak i glavom. Svaka naša molba da prestane ili konstatacija da nas ti udarci bole, njemu je pružala satisfakciju i on je bivao sve gori, a udarci sve jači. Nakon nekog vremena bi se umorio, okrenuo na peti i srušio na kauč te tu zaspao. Jedino tada bismo nas dvije mogle biti koliko-toliko spokojne dok šutke procjenjujmo štetu na već uništenim tijelima.

Nisam znala šta više da slažem ljudima oko sebe. Vjerovatno su stekli dojam da smo mama i ja najsmotanije osobe na cijelom svijetu te da nam je pad sa stepenica, udarac u ćošak stola, gnječenje prstiju vratima ili udaranje glavom o policu dio svakodnevnice. Ni sada mi nije jasno kako nikada niko nije posumnjao da se u našoj porodici dešava nešto čudno. Ljudi kao da su bili slijepi i gluhi na sve riječi pisane između redova, sve riječi izgovorne između pravih rečenica.

Često bih u školi lagala da sam bolesna, da imam povišenu temperaturu, prehladu ili čak gripu, ali su mi vjerovali jer bi mama razrednici putem telefona sve to potvrdila. U školi bih nosila debeo sloj pudera kao i majice sa dugim rukavima čak i po najvećoj vrućini. Nerijetko sam dobivala kompliment na račun mog pristojnog odijevanja, ali niko nije vidio ništa dalje od toga.

Moja mama nije mogla da podnese ovo mučenje iz dana u dan, tako da smo jednom prilikom uspjele pobjeći kod njene sestre, moje tetke. Ali dok je tetka bila na poslu, on je ušao u kuću i nasilu nas odveo te nam dao „kaznu koju smo zaslužile“. Mama bi ga davno prijavila policiji, ali on joj je zaprijetio mojom smrću. Mene je bilo stid da ikome pričam o svojim problemima, a mati je sve slobodno vrijeme između kuhanja, peglanja i čišćnja mokraće i povraćke provodila smišljajući plan kako da nas spasi. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro, a sav novac je bio kod njega. Prijatelje je sve izgubila još prije nekoliko godina i nije znala kome i kako da kaže i sve prizna.

Vrijeme koje je on provodio u kafani za mene je bilo dragocjeno. Tada bi mi svoj bijeg od stvarnosti pronalazila u knjigama i pisanju priča o sretnim porodicama, o ljubavi, o ravnopravnosti polova. O svemu onome što ja nisam mogla imati. Moja jedina želja je bila da nekako nestanem i odem u taj čarobni svijet knjiga i tu zavijek ostanem. Ali svaka psovka, udarac i krv na raspuknutoj usni bi me vraćala u stvarni život pored monstruma s kojim živim.

Da, udario me. Opet.

Amina Tucak rođena je 25. januara 1994. godine u Sarajevu. Završila je osnovnu školu „Pofalići“ i trenutno je učenica četvrtog razreda sarajevske „Druge gimnazije“.

Pjesme je počela pisati još u osnovnoj školi, a svoju prvu knjigu pod nazivom „Žablji orkestar“ izdala je u februraru 2008. godine.

Za svoje književno stvaralaštvo je osvajala i nagrade na mnogim konkursima.

Odlična je učenica, te je kao osoba vrlo uporna i ambiciozna.

Obrazovanje planira nastaviti na Farmaceutskom fakultetu u Sarajevu.