Redakcija Pjesme protiv Moranja, za nenasilne pjesme, Atif Kujundžić
Osvrt: Denis Kožljan
Osvrt: Denis Kožljan
Danas, nema te više, nema te, ali samo onako kakvim smo te navikli gledati i čitati, no ostaješ s nama preko svojih fenomenalnih djela bilo da se radi o pričama, kritikama, prijevodima ili stihovima. Oprosti, znam da hoćeš, tek danas pišem osvrt na tvoje posljednje zdanje „Pjesme protiv Moranja“, ali ne zato što moram i ne bi bio sretan kad bih to uradila zbog toga, već sam s namjerom i interesovanjem preuzela tvoju knjigu u digitalnom obliku i krenula.
Listajući, uživala u tvom lepršavom, jezičnom stilu i vratila se opet među običnu raju, među djecu koja jednostavno trebaju živjeti sretno i u slobodi pa i onda kad postanu ljudi jer je to napokon bit egzistencije i života na ovoj našoj Planeti, bilo da smo u tvojoj rodnoj Bosni, bilo u Hrvatskoj koju si također mnogo volio. Evo, vijest o tvojoj smrti, primila sam s velikom tugom, ali trenutno pišući o Tvojoj ljubavi koju si gajio prema svemu i svakome, vraća mi se nekako radost na srce… Znam, nekako predmijevam da si ove stihove o djeci koji s godinama postaju veliki i moraju puno toga, a ne žele, pisao u posebnim trenucima, osjeća se to, dragi moj Atife i kao da nisi mogao dok nisi ispleo pletenicu do kraja, ispisao kružnicu u cjelovitom obliku. Očito si nas još jednom kao svoje čitatelje htio podsjetiti koliko si volio životinje, posebno pse, ali jednako tako i ptice, i gušterice, zmajeve i sjenice, volio si one jednostavne, čiste, neokaljane dijelove prirode videći da se iz njih mogu iščitati velika, kako umjetnička, tako i ljudska djela… Tvoj stih u ovoj knjizi koji ječi od rime, zapravo je jedna možda najpotrebnija igračka i stvar, pa i nas odraslih koji kuburimo u ovom svijetu neimaštine, praznih mozgova, zloće, lažnih veličina… Hm, napisao si mi jednom prilikom, kako sam „dama i borac do kraja“, a ja ću ti odgovoriti, kako sam otkad sam te imala sreću upoznati i s tobom se družiti, stasala u nekim segmentima svakodnevice, kako sam se često podsjećala na one žive riječi tvojih pisanja koje jednostavno liječe dušu i tijelo… Pa, sad ispred sebe imam ovu tvoju, škrinjicu pjesmuljaka, da nazvat ću ih pjesmuljcima, ali ne zato jer su limunada… neee, dapače, na ovih stitinjak stranica ponovno sam se uvjerila u tvoj humanistički, jednostavan i melodičan izričaj koji može doći do oka i uha svakog čovjeka od djece pred polazak u školu, pa i onih djedica koji čuvaju svoje unuke… Znam volio si i ti svog Stefana, i posvetio mu knjigu, volio si ti svaki pedalj slobodne bosanske grude jer si i sam znao koliko je krvi proliveno za steći toliko potrebnu i neophodnu slobodu, bez moći i nadmoći, slobodu bez prisile i kažnjavanja, slobodu koja je našla svoj trag u pjesmi leptira, lavežu pasa, dječjoj igri. Jasno je data pouka u tvom djelu: Djeca trebaju živjeti uvijek i zauvijek, ne samo da svoje crteže ostavljaju na pločnicima u Danu dječjih prava… Tako nešto mogao si samo Ti, legendo, iskustvenih proživljavanja za svog životnog vijeka. U svakoj od tvojih knjiga i zbirki, mogla sam naći ponešto za sebe, znam da si obožavao žene, pa i njih evo spominješ… “Volim te… kad se razbolim, do smrti te volim“.
I završiti ću tvojim stihom s početka priče:
„KADA MORAM, TADA NEĆU
NEĆU NIKAKO, SAMI MORAJTE“…..
DA, NIŠTA SE NE MORA, DRAGI VELIKI ČOVJEČE, NIŠTA SE NE MORA… VALJDA SE MORA SAMO PRESELITI NA ONAJ NEKI DRUGI SVIJET KADA ZA TO KUCNE ČAS…
Znam i znamo, mi Tvoji poštovatelji koliko si značio dok si pronalazio utješne riječi za svakog sugovornika, patnika, običnog čovjeka, i vjeruj, govorim u svoje ime, kad mi na srce dođe neka težina, proguglati ću nešto iz tvog bogatog repertoara i izlječiti rane… I vjerujem da bi ti to tako htio…
Počivao mi u miru!
I završiti ću tvojim stihom s početka priče:
„KADA MORAM, TADA NEĆU
NEĆU NIKAKO, SAMI MORAJTE“…..
DA, NIŠTA SE NE MORA, DRAGI VELIKI ČOVJEČE, NIŠTA SE NE MORA… VALJDA SE MORA SAMO PRESELITI NA ONAJ NEKI DRUGI SVIJET KADA ZA TO KUCNE ČAS…
Znam i znamo, mi Tvoji poštovatelji koliko si značio dok si pronalazio utješne riječi za svakog sugovornika, patnika, običnog čovjeka, i vjeruj, govorim u svoje ime, kad mi na srce dođe neka težina, proguglati ću nešto iz tvog bogatog repertoara i izlječiti rane… I vjerujem da bi ti to tako htio…
Počivao mi u miru!
Denis Kožljan
