Redakcija Da je živio u Francuskoj, Sušić bi bio nacionalna kulturna ikona, jer stvoriti tako monumentalan opus, a ne biti ‘obožavan’ za kulturni svijet Zapada nezamisliv je fenomen.
Malo je pisaca u dugoj i bogatoj bosanskoj historiji koji su doživjeli čudniju sudbinu od Derviša Sušića, književnika koji je nakon smrti otrpio toliko nepravde da su od laži koje su iskonstruisane oko njegovog imena konture njegovog stvarnog života postale gotovo nevidljive. I dok bi svaka druga kultura i svaki drugi jezik sa strahopoštovanjem gajio uspomenu na pisca koji je ispisao monumentalno djelo, Bosna je zemlja koja se ovog skromnog genija pisane riječi odrekla, čini se, odviše lako.
Razlozi zbog kojih se Sušićevo ime spominje uz mnogo ostrašćene mržnje sasvim su iracionalni, ali nedvosmisleno je očito da su njegova komunistička politička opredijeljenost i odanost vrijednostima antifašizma stvari zbog kojih se Sušićevo djelo sistemski marginalizira, a njegova ličnost dosljedno demonizira.
Rođen u Vlasenici
Derviš Sušić rođen je u Vlasenici u imamskoj porodici, uglednoj i cijenjenoj, ali nekako uvijek opredijeljenoj prema usvajanju duhovnosti i to su bili razlozi zbog kojih je stjecao znanje školujući se u svjetovnim školama, prvo u tuzlanskoj Gimnaziji, a zatim i Učiteljskoj školi u Sarajevu. Upravo ga je ta porodična intelektualna širina, uz nju i lična radoznalost, kao nekim sudbinskim predodređenjem odvela u SKOJ, a nakon toga u ilegalni rad i partizansku borbu. Kao mladić, dječak i golobradi idealist, Sušić se suprotstavio endehazijskoj segregaciji i politici masovnih zločina, pronalazeći u odmetnutim partizanskim jedinicama izraz za svoje strahove i težnje.
Taj partizanski put, proživljen od prvog dana rata do oslobođenja zemlje uz narod i borce, Sušiću je bio temelj literarne inspiracije čak i onda kad je za teme birao događaje iz bosanske historije. A historija Bosne bila je Sušićeva neprevaziđena opsesija, a u prošlosti podneblja svog življenja tražio je odgovore na vječna pitanja ljudskog postojanja.
Pa, iako je bio učesnik NOB-a i poslijeratni ugledni član Saveza komunista, Sušić nikad nije bio socrealistički pisac, a već u svojim prvim ozbiljnijim prozama, romanima Ja, Danilo i Danilo u stavu mirno, kritički se odnosi prema jugoslavenskom birokratizmu i iznevjeravanju ideja Revolucije. Ti romani, čitani s vremenske distance od 70 i više godina, govore o Sušiću mnogo više nego objede koje se na račun piščevog partizanskog aktivizma decenijama koriste kao anatema njegove ličnosti. I dok je u vrijeme najžešće jugoslavenske ždanovštine Sušić neprikriveno ismijavao režim prosječnih intelektualaca i njihov san o birokratskom uhljebljenju, bošnjački nacionalizam optužuje ga za promovisanje najrigidnijeg boljševizma. Ne slučajno, jer biti partizan u vremenu preporoda nacionalističkih mitova najveći je mogući grijeh, a uvjereni komunist neoprostiv životni odabir.
U zemljama zapadnih kultura ličnosti poput Sušića ugrađuju se u temelje civilizacijskih vrijednosti, a uzimati kao inkriminaciju učešće u antifašističkom pokretu otpora smatra se svojevrsnim reakcionizmom i činom kulturnog barbarizma. Najbolji primjer koji govori o tome kakav bi odnos bh. društvo trebalo njegovati prema Sušiću svakako bi bio onaj koji Francuzi imaju prema Andréu Malrauxu i Antoineu de Saint-Exupéryu. Nije to obično poštovanje i historijsko divljenje nego istinsko razumijevanje lične hrabrosti pojedinca i suda njegove savjesti. Upravo su savjest, moral stjecan u očevim vjerski poučnim pričama i SKOJ-evski odgoj nalagali Sušiću da nikad ne zaboravi ni svoj rodni kraj ni svoje bosansko porijeklo ni muslimansku vjeru u kojoj je odrastao, sve odreda teme kojima se neprekidno vraćao u svojim djelima.
Derviš Sušić u trenucima duhovne razonodeUstupljeno Al JazeeriAnatemisan kao neprijatelj
Posebno je pitanje kako je došlo do toga da se Sušić, najbosanskiji od svih pisaca, anatemiše kao arhetipski neprijatelj, a njegovo javno djelovanje u kulturi i njegova književnost proglase pamfletističkim aktivnostima koje su imale za cilj da nagrizu nacionalno i vjersko biće Bošnjaka. Nakon pažljivog čitanja najvažnijih Sušićevih proza Pobune, Uhode i romana Hodža strah jasno je da ne postoji nimalo utemeljenja za takve optužbe jer je riječ o djelima u kojima je kulturna i vjerska tradicija Bošnjaka predstavljena u ozbiljnom literarnom zamahu, pri čemu je tradicija islama u Bosni shvaćena kao prirodni i podrazumijevani dio kompleksnog bića zemlje.
Odbacujući teze srpskih nacionalističkih mitova po kojima je islamizacija Bosne bila nasilna i protivna volji puka, Sušić uvijek prikazuje vjerski život bosanskih muslimana zadržavajući posebnu pažnju na etičkom dijelu vjerovanja.
Sušićevi junaci u pravilu su tvrdi, nepovjerljivi, pokatkad grubi i nepristupačni, ali uvijek, ponekad čak i samodestruktivno, disciplinovano moralni, a kodekse te nepokolebljive vjere u univerzalne zakone pravičnosti crpe iz svog muslimanskog odgoja, pa bilo da je on formalan ili dio folklornog naslijeđa.
Zanimljivo, u predstavljanju tih tvrdokornih gorštaka Sušiću je važno da istakne njihovu nerijetko pogubnu odanost domovini, a pouzdanje koje njegovi junaci njeguju prema Bosni često dostiže katastrofične razmjere. Od Muzafera Pilavije do Kaimije vjernost tom snu o jedinstvenosti i historijskoj neponovljivosti Bosne kao zajednički duhovni posjed dijele svi likovi Sušićevih proza. U njegovom bogatom literarnom opusu Bosna zauzima centralno mjesto, a njenu historiju Sušić ne doživljava andrićevski, kao zlu kob jednog podneblja, nego kao dijalektički podrazumijevan eklektizam, koji sažima u sebe i srednjovjekovnu bogumilsku tradiciju i živopisnost osmanlijskog islama i neophodnost socijalističke revolucije.
Zbog te socijalističke revolucije, u koju je Sušić vjerovao zelotskom strašću, u vrijeme demokratskih sloboda postao je pisac žrtva namjerno pogrešnih interpretacija i blasfemičnih osuda. Njegova književnost svedena je na prisutnost nekoliko naslova u školskoj lektiri, a njegov raznoliki i društveno korisni kulturni rad u socijalističkoj Bosni i Hercegovini okarakterisan je kao provođenje tvrdog boljševizma. A razlog za takav odnos sasvim je jednostavno objašnjiv, jer Sušića moderni bošnjački nacionalizam mrzi zato što je pisac “zloglasnog” Parergona, knjige u kojoj je dokumentovano, nepristrano i bespoštedno pisao o Bošnjacima koji su bili kolaboratori nacizma tokom Drugog svjetskog rata.
Derviš Sušić (drugi s lijeva) u porodičnom okruženjuUstupljeno Al JazeeriPlodan pisac
Iako izuzetno plodan pisac (napisao je 14 drama radeći kao kućni pisac Narodnog pozorišta u Tuzli), Sušić je bio i ekstrovertna i društvena osoba. Oni koji su ga poznavali, evocirajući uspomene na njega, često su u opisima, kao najprobraniji atribut, koristili riječ “boem”, jer je još za života postao poznat kao meraklija koji se znao opustiti i uživati u dugim povečernjim akšamlucima. Blage naravi, popustljiv pred nametljivcima, sposoban slušati, Sušić je bio dobri čovjek Bosne. Za one koji ga nisu poznavali ta nenametljiva vanjština često je dovodila u zabludu, jer se ispod te prostodušne pojave krio izuzetno inteligentan i osjećajan čovjek.
Da je živio u Francuskoj, Sušić bi bio nacionalna kulturna ikona, jer stvoriti tako monumentalan opus, a ne biti “obožavan” za kulturni svijet Zapada nezamisliv je fenomen. Samo u Bosni, toj zemlji satkanoj od prokletstva i zavisti, moguće je da se promoviše mržnja prema istinskom geniju pisane riječi kao da takvih pisaca imamo napretek, makar svi dobro znali da takvog kakav je Sušić Bosna porađa jednom u pola stoljeća.
Izvor: Al Jazeera
