Derviš Sušić

Derviš Sušić istaknuti bosanskohercegovački pripovjedač, romansijer, dramatičar, rođen je na današnji dan (3. jun) 1925. godine u Vlasenici, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio je  u rodnom mjestu, gimnaziju u Tuzli, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Godine 1942, za vrijeme Drugog svjetskog rata Sušić odlazi sa grupom učenika sarajevske Učiteljske škole u partizane (I proleterska brigada), što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost. Taj njegov odlazak ostavio je utjecaj na njegova književna djela. Nakon rata učiteljovao je u Srebrenici i Tuzli, zatim bio novinar “Oslobođenja”, (urednik od 1949. do 1951.), “Zadrugara”, povremeno saradnik drugih listova, te upravnik Narodne biblioteke u Tuzli i društveno politički radnik u Sarajevu. Najvažnija djela su mu: “Uhode”, “Tale”, “Ja, Danilo”, “Veliki vezir”…

Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Derviš Sušić je dobitnik Šestoaprilske i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Umro je u Tuzli 1990. godine, sahranjen u Aleji Velikana u Sarajevu.

Odlomci iz romana ”UHODE” Derviša Sušića

Moj gospodaru,
zemlja zvana Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom.
Čudesa!
Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuće ne vraćaju mačeve u korice – za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ružnu riječ. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratničkim vještinama. U vlastitim kućama – nehatom, lijenošću, sujetom i prljavštinom.
Mahom su patareni. Sloj posvećenih živi isposnički i ispašta za ostale koji uživaju u paganskom komoditetu.
Žene su im visoke, ćutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlačno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu.
Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji uđu, donesu korist i mir, ali – vedrine nema. Preporučio bih najmlađu Kotromanićku za Vašeg nećaka princa Eduarda. Samo bi njena bosanska ozbiljnost ukrotila njegove žudnje za rasipanjem i orgijama.
Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo. Osim gostoprimstva na našim proputovanjima prema Istoku.

.

…horribile visu… jer ta zemlja Bossina, kao stjecište najogavnijih jeretika, zaslužuje kaznu… Povremeno se okupljaju u šumama, navodno da se mole, a, u stvari, prinose žrtve satani i tada, opsjednuti njime, odaju se bjesnilu i svakojakom razvratu.
…se vidi, naši manastiri su… oko njih more mržnje i satanskog mraka… ubistvima, boleštinama, svakojakim inim mukama prorijeđena braća drže se kao odlučni bra… Od danonoćne borbe s nečastivim znanje im je ništavno, ali im je vjerovanje dostojno pohvale. Kao dobri poznavaoci prilika koje su više nego strašne, oni su mišljenja, što i ja potvrđujem, da treba učiniti sljedeće, i to čim prije jer periculum in mora:
oružjem preorati ovu zemlju, ence recidentum est, ne pars sincera trakatur,
bana sadašnjeg, prevrtljivog i lažljivog, kazniti konačnom kaznom pravde, a gospodu velmože naučiti da kazna božja počinje na zemlji,
satanine sinove u kostrijeti koji zavode plebs na put pakla, žive spaliti javno da bi se zavedenima i oholima dostojno pokazala… ecclesiasticum, a učiniti to brevi manu… Cloacas Augiae purgare, debellare superbos… tako in saecula saeculorum učiniti ovu zemlju privrženom svetoj Matici, a rezultati će opravdati strogost.
…sveti pohod sa sjevera i zapada, pod uslovom da se predaja ne prima. Budimu čim prije zapovijediti, a zatim… in maiorem Dei gloriam…

.

Četrnaest godina, a ništa… ništa… ništa… i kad vjeruju, ne vjeruju, i kad se protive, smiju se. Našom molitvom svom se bogu obraćaju. Ja ne mogu… se gasim… iako mi vjera istim žarom podstiče namjere, i ne odustajem, ja padam… riječ božja ne može da dosegne do duša ovog satanskog krda.
Umoljavam, opozovite me, pošaljite me negdje gdje ću živ izgorjeti za blagu riječ Isusovu, dižite me, dobra braćo, odavde, jer mi se od mraka oko mene povremeno mrači um i prokleti satana me začikava i mami u svoja maglena skrovišta. Pomozite dok još mogu zamrlim usnama sastaviti božje ime!

.

Neka Allah uveća slavu Ishak-begu! Nalazim se u Pavlovoj zemlji koju još zovu Bosna. Vidio, čuo, provjerio, utvrdio. Usuđujem se preporučiti nekoliko istina neophodnih našoj stvari.
Oni su teško pobjedivi, ako su jedinstveni. Pobijedićemo ih ako se vežemo s jednim protiv drugog. Treba se hitno primaći njihovoj istočnoj granici i odatle birati i po potrebi mijenjati saveznike i protivnike.
Kmetu njihovom i sitnom plemenitašu zatvorene su sve kapije u obilje i sigurnost. Te kapije treba otvoriti. Hiljade prebjeglica spoznaće uz nas prednost službe nepobjedivom carstvu i vojsci islamskoj, neka joj Allah ustostruči pobjede. S tom novom vojskom biće nam otvoreni putovi na zapad i sjever.
Pavlova zemlja ili Bosna može se, dakle, razoriti novcem, i dokazima o ličnoj, imovinskoj i svakoj drugoj sigurnosti pod okriljem naših zakona. A zatim se brzo izgraditi, i to njenim izvorima blaga i građe jer ovo je zemlja vrlo bogata, o čemu ću podnijeti poseban izvještaj. Tako ćemo učiniti nama korisno, a bogu ugodno djelo.
…sablja neka sudi kratko, ali brzo i temeljito, a potom zakon siguran, jasan, s čvrstom rukom. Vjerni će postati gospoda darivana darežljivom rukom onog koji udara posljednji pečat.
A sad neka mi bude dopušteno da izređam podatke o putovima, naseljima i razdaljinama kao i o ostalom što potvrđuje na početku iznesene istine, a što treba imati na umu kad, ako bog da, dođu na red ova zemlja i… a nebom zavijore nepobjedivi tugovi carstva…

…pa ko me opanjka kad kriv nisam? Ko vidje da činim, što ne činim? Moja izvješća bila su uvijek tačna, a svaki moj korak i čin u skladu sa zakonima vjere i potrebama carstva. Zašto si mi poslao Rubejida, sina Balabanovog, s crnim gajtanom za moj nedužni vrat? Ja sam Rubejida, sina Balabanovog, svezao i u izbu zatvorio. Čekam tvoj odgovor. Uvjeri me da je posrijedi pogreška. Inače ću ja ovaj tvoj crni gajtan saviti oko vrata Rubejidu, sinu Balabanovom.
Toliko godina gnjijem ja među ovim svijetom bez vjere – osim drvenog znaka, bez zakona – osim mača i običaja, bez vedrine – osim sumnjičavog smiješka. A ti meni, na sva moja izvješća – šutnju, na sve moje ocjene – prezir, na sve moje predloge – sitan novac bez podrške.
Preostala mi je slijepa vjera u svrsishodnost uzvišene zapovijesti koja me uputila ovamo. Da njome hranim razbor poremećen od umora, i dušu teško oboljelu od sumnje i tišine.
Neka te Allah sačuva moje mržnje. Budeš li odveć revnostan gajtanlija, poslaću ti malo ovdašnjeg zraka u lobanji tvog plaćenika. Ubija brže od bijelog praška u tvom prstenu. Od njega spasa nema. Osim za domaće i one koji im nisu stranci…

.

S Kosova su poletjeli izbezumljeni glasnici da jave o slomu i pokolju. Za njima drumom preko Hotče i Borča gomilica najbržih bjegunaca. Iza njih, nakon čitava dva dana, prepolovljena šutljiva vojska pod zaptom strogog vojvode Vlatka Vukovića. Za vojskom izranavljene sustalice koje žure da stignu vojsku.
Sustalice urjeđaše.
Drum opustje.
Krajem septembra nisu se vidjeli ni dronjci ni otpaci vojske u povlačenju. Ni leševi u putu pomrlih bojovnika nisu se mogli vidjeti. Jer i čovjek, najveća izjelica, nečiji je zalogaj.
Sad su putnici išli u oba pravca kao i prije Kosova.
Sredinom oktobra na drinsku skelu kod Hotče stade neobičan putnik. Iako dobro naoružan i bogato odjeven vlastelin, sam je jahao, sam držao tovarnog konja za povodac. Radoznaloj straži na prevozu pokaza medaljon i odmah ga vrati u njedra. Kopljanici se pokloniše. Jer, čovjek koji pokaže ovaj kraljevski znak, ne smije biti pitan ni ispitivan ni za ime, kamo li za nešto drugo. A takav putnik obično nema volje ni vremena za razgovor na usputici.
I sretoše se i rastadoše u šutnji.

Dabiživ Vojsalić žurio je u bosansku prijestonicu da kralju podastre opširan i vješto skrojen izvještaj o Turcima koje je dobro upoznao za dvije godine života među njima.
Oktobar sunčan i suh bio je prije konac lijepog ljeta nego početak zrele jeseni. Drugi neki čovjek koji zna kakva je i kolika je bosanska zima, zastajkivao bi uz put da se još jednom nadiše i nagleda ovih ljepota. Kraljev uhoda je nervozno mamuzao konja pod sobom, a tovarnog, psujući, trzao za povodac. Žurilo mu se. Mrzio je puste šume i ružne putove i ljeti kao i zimi.
Bilo mu je dobro samo na obali, u obilju čista prostora i svjetla. Ili u kraljevskim i kneževskim svitama gdje je za njegovu radoznalost i primorsku taštinu vrvjelo dovoljno znamenitih imena, ženske ljepote, muzike i sjaja.
U Bosni, na pustom putu, osjećao je kako mu živa misao tine, a moždina se hladi od nekakve nepojamne zebnje. Na kapiji kraljevog dvora ili pred dragim smiješkom kraljice Doroteje zebnje bi nestalo. I Dabiživ je opet postajao veseli otmjeni pustolov i slatkorječiv dvorjanin i udvarač.
Otac mu je bio sitan a nasmijan bosanski vlasteličić koji je nekad davno, pred Ugrima, pobjegao u Dubrovnik i tu ostao zaljubljen u vino i sunce. Brđanin, pijandura, hvalisavac i vrstan učitelj mačevanja u bogatom gradu, brzo je našao ženu govorljivu i marljivu dubrovačku siroticu, koja mu rodi sina, i na čijim rukama izdahnu pijan i veselo začuđen iznenadnoj slabosti u tijelu.
Sin je odrastao u Dubrovniku kao siromašniji prijatelj bogate djece čiju je naklonost morao zarađivati snažnijom rukom i gipkijim jezikom. Vlastela dubrovačka iškolovaše ga za uhodu i utrpaše ga oholom vojvodi Hrvoju na dvor kao pismenog dvorjanina. Bosanska kraljica Doroteja shvati kakvog ljepotana ima moćni grubijan, pa ga nešto novcem, nešto nagovaranjem otkupi za bosanski dvor. Od položaja visokog kraljevog uhode do kraljičine postelje nije bilo daleko.
Služio je vjerno Tvrtka. I redovno izvještavao dragi Dubrovnik o svemu što se na dvoru događa.
Ko bi ga sreo i vidio, vjerovao bi mu. U velikim živahnim očima bilo je toliko sunca i čistog neba da se u njih nije moglo sumnjati. Školovan šarm i vješta riječ zaobljavali su utisak o lijepom i dragom biću.
Ali u Bosni uvijek ima dovoljno očiju koje vide.

Kasno po podne gost pozva dva pratioca. Oni uđoše, jedan s gajtanom u ruci, drugi s rukom na dršci noža. Nakon nekoliko časaka tišine iziđoše blijedi i nestadoše među malim čadorima.
Jedan momak odnese Trailovu poruku dvorskoj službi da je trgovac Ismail iznenada preminuo i da je on dužan da svu imovinu i poslugu doprati do Skoplja. Iz dvora stiže dozvola za polazak.
Istog popodneva logor savi čadore, potovari konje i krenu.
Mrtvog Ismaila ponesoše na nosilima.
Iza nosila jahao je tamnoputi gost i šaptao molitve za pokoj duše dobrom službeniku i dobrom vjerniku Mehmedu Kotoraninu, zabilježenom u defteru pod imenom – Ismail Jabandži.
Deset godina kasnije na čelu turske prethodnice velikoj vojsci jahao je Isamil-aga Dinjičić. Kad naiđe preko zapuštenog trgovišta, pred Bobovcem, on pozva tabor-imama i naredi mu da stane na mjesto gdje je nekad bio veliki čador uhodin i da naglas prouči fatihu.
Pošto krenuše, zapovijedi dvojici čauša da upozore sve niže starješine, ukoliko bilo ko uhvati nekog Dubrovčanina, neka mu ga dovede. Živa.

Slušaj, nemoj da zamjeriš što ovoliko brbljam! Dugo sam bez društva. Počeo sam razgovarati s konjima, sa stvarima. I lude mi misli ponekad dolaze od razmišljanja. Recimo, šta ako je ljudski rod samo umno ograničeno lišće na koje diše Neko, lika i oblika neshvatljivog za naš siromašni pojmovni hambar? Ili samo zrnje soje kojom se hrani taj Neko dok živimo ili kad se stanemo raspadati!
Ponekad osjetim kako o meni razmišljaju bića s daljine od nekoliko miliona svjetlosnih godina. Počinjem da ih dozivam, da razgovaram s njima. Kad je ko moj kraj mene, još se držim čvrsto na zemlji. Čim se sklopi samoća, ja… odoh…
Jesi li kad zavirivao u ovo turbe? Znaš li ko tu leži?
Zove se Mustafa Brainović, jedna vlasenička pijandura, bogohulnik, raspikuća, a svijet dolazi, pali svijeće, šapće molitve, a ja, ja održavam turbe, i krišom mu polijevam grob rakijom i ostavljam zalogaje mezeta. Da znaju seljaci, zaklali bi me. Oni misled a tu leži neki hadži-Zulfikar.

Priča kaže:
bio učen i pobožan Bošnjak, poi menu Zulfikar. Dobra djela činio, suze sirotinjske utirao. Kad dušman napade carski grad Zvornik, među prvim junacima pođe i Zulfikar da ga brani. Deseti dan bitke, sabljom se protuče Zulfikar kroz bojnu vrevu do najvećeg dušmanskog topa, zagrli vrelu cijev i s topom se surva niz liticu u studenu Drinu. Kad dušman vidje na kakve je junake udario, diže opsadu i pokopavši mrtve i pokupivši ranjene, povuće se za granicu.
Zulfikara proglasiše gazijom i šehitom da ga svijet po dobru spominje.
Međutim…, baš posla! Narod izmišlja priče jer bi bez njih pobenavio od gole stvarnosti. Ili bi bez junaka zanijemio od sramote.
Ljudsko biće nije spremno priznati izuzetnom bratu izuzetnost, osim ako ga sebe radi mora izmisliti, moćnog i silnog, da ima na koga osloniti nemoć svoju. I što manje sebe u sebi posjeduje, sve se više uvlači u drugog. A taj drugi što je dalji, sve je bliži.

Zulfikar je dvadeset godina službovao kao pogranični uhoda. Nagledao se tuđe i nalizao svoje krvi toliko da je njegov odlazak iz službe u stvari bio bjekstvo, iako s carskom dozvolom.
U Kostajnici, za onih nekoliko dana ćekanja na isplatu zaostalog beriva, razmišljao je gdje bi se nastanio i ozidao ognjište. U Carigrad mu se nije išlo. Tamo se i čestit Bošnjak pretvara u Osmanliju, pa niti je više čestit, ni Bošnjak, a ni Osmanlija nije posve postao. U Sarajevo nije smio. Bojao se – prepoznaće ga neki sarajevski janjičari kojima je bio vodič pred jednu bitku na zapadnoj granici, pa će misliti da se nastanio u Sarajevu da bi o njima javljao vlastima. I moglo bi mu se dogoditi da jednog jutra osvane u jarku smrskane lobanje. U selo nije htio. Mrzio je prostrana polja, strah ga trovao od čistina, jer bjeguncu – uhodi u ravnici spasa nema kad ga hajka zaokupi. Raspitivao se… i putnici mu nahvališe jednu kasabu u istočnoj Bosni. A to je ta naša varoš od koje sam i ja pobjegao. U pitomini je, na čistu zraku, kraj studene vode i na blagom suncu. A ljudi su, vele, radini, pobožni i dočekni.
Zulfikar primi zaostalo berivo, dobro opasa oko sebe zlato zarađeno na granici i pojaha konja da traži to lijepo i srećno mjesto.
Žurio je Zulfikar da što prije bane na tu čaršiju, raširi ruke i vikne:
“Dobri ljudi, evo i mene!”
a dobri ljudi ga posade među se, srču kahvu s njim i srdačno ćaskaju o putu i putovanjima, o vremenu i urodu. A niko ni u koga ne gleda sumnjičavo da u kretnji i naglasku otkrije stranca uhodu, pa da sijevne nož ili vrisne hajka.
Jest, vraga!
Takve varoši nema.

Uhoda ima bezbroj vrsta, a najbrojniji su oni nesrećni toliko da im je uhođenje jedina namira za neprirodnu radoznalost. Zatim, svi oni koji za novac, prestiž, slavu ili sigurnost, ne poštujući sebe, uhode druge. I najzad oni koji to čine po dužnosti. Među ove guraju se mnogi koji misle da to jesu. A nisu. Poštovanja dostojni samo su oni koji time brane ciljeve i razloge proizišle iz nade da će doprinijeti da se ljudima olakša ovo trajanje što se život zove.
Bio sam pisar Husein-kapetanov. Molim ko o Huseinu ne zna sve, neka ne donosi sud. Zaborav je pravedniji od pretjerane pohvale. Pogotovu od pokude koja se drži polovičnim dokazima. Kažem, bio sam njegov pisar. A pošto je Husein-kapetan otrovan i sahranjen, njegova vojska uništena, naše nade u slobodu odgođene na daleku neizvjesnost, djelimično sam oslobođen zakletve o šutnji. Bar toliko koliko mogu doprinijeti da se njegovo djelo odupre zaboravu i da nam se čirak uzdanja ne ugasi. Bojim se da bi moja ljubav prema Huseinu i moja neizmjerna žalost za njim naudile istini o njemu. Zato radije iznosim riječi jednog protivnika, neobičnog po pronicljivosti i čudnom postupku na kraju.
Pošto je podosta raznih ljudi s raznih strana slato na Huseina, ćehaja i ja bili smo dužni da oko njega držimo nevidljivi zid koji će ga štititi od podmuklica. Bio je to naporan posao i svršavao se uglavnom tiho i krvavo. Samo u slučaju jednog uhode nisam morao ni prljati ni prati ruke. Neka o tome kažu spisi što ih je on slao nadređenima. Bog mi je svjedok da sam uložio svu savjest i znanje da s turskog prevedem tačno svaku riječ i svakoj bjelini dam pravo značenja što ga svojom bijelom težinom nosi. Evo izvješća očišćenih od sijaset brojki, imena, proračuna i nesuvislosti od kojih pate stranci kad sude o Bosni.

Bibliografija:

Jabučani, Zadružno izdavačko preduzeće. Sarajevo,1950

S proleterima, Svjetlost. Sarajevo, 1950.

Momče iz Vrgorca, Seljačka knjiga. Sarajevo, 1953.

Ja, Danilo, Beletra. Sarajevo, 1960; – 2. izd. Veselin Masleša, 1963; – Prijevod na njemački. Zürich, 1967; – 3. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1969; – En Danilo. Budapest, 1970; – Danilo und die Weltgeschichte. München -Wien, 1966; – Jo, bosnoleku partyzant. Warszawa, 1975; – Moskva, 1982; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; – Oslobođenje. Sarajevo, 1984; – Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; – Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.

Danilo u stavu mirno, Veselin Masleša. Sarajevo, 1961.

Teferič, Svjetlost. Sarajevo, 1963.

Kurir, Roman za djecu. Veselin Masleša. Sarajevo, 1964; 1969; 1976.

Drugarica istorija, Scenska igra za djecu. Narodno pozorište. Tuzla, 1965.

Pobune, Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.

Uhode, Svjetlost. Sarajevo, 1971; – Zalezovalci. Ljubljana, 1979; – Univerzal. Tuzla, 1980; – Svjetlost. Sarajevo, 1982; – Oslobođenje. Sarajevo, 1989.

Hodža strah, Svjetlost. Sarajevo, 1973; – Hodza strach. Bratislava, 1977.

Žestine, Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.

Tale, Oslobođenje. Sarajevo, 1980.

Parergon, Bilješke uz roman Tale. Oslobođenje. Sarajevo, 1980.

Izabrana djela. I-III. Univerzal. Tuzla, 1980.

Žar i mir, Hronika jednog mirnodopskog ljeta negdje u Bosni. Knjiga I-II. Oslobođenje. Sarajevo, 1983.

Veliki vezir, Istorijska drama u dva dijela (šest slika). Zajednica profesionalnih pozorišta. Sarajevo, 1984.

Izabrana djela. Knjiga I-X. svjetlost. Sarajevo, 1985.

A. triptih, Oslobodjenje. Sarajevo, 1985.

Nevakat, Svjetlost. Sarajevo, 1986; – Kohe e lige. Parktehu Sabedin Halit. Rilindija. Priština, 1987.

Listopad, Svjetlost. Sarajevo, 1987.

Jesenji cvat, Drama. Oslobođenje. Sarajevo, 1988.

Drame. (Jesenji vrt; Veliki vezir; Posljednja ljubav Hasana Kaimije; Baja i drugovi). Oslobođenje. Sarajevo, 1988.

Cvijet za čovjekoljublje, Oslobođenje. Sarajevo, 1989.

Čudnovato, Oslobođenje. Sarajevo, 1992.