Redakcija Dr. Bisera Suljić-Boškailo
O knjizi Hajrudin Lule Mekića: “Akovski šehidi”
Hajrudin Lule Mekić: “Akovski šehidi” (u izdanju PEGAZ, Bijelo Polje, 2021.), novo je djelo ovog plodnog autora, koji svojim duhom šeta po osamnaestom stoljeću i otvara gradska vrata tog prošlog vremena, kako bi čitaoci, kao na filmskom platnu, mogli vidjeti jedan davno prošli život, pun ljubavi I bola.
Hajrudin Lule Mekić je rođen 1952. godine u Bijelom Polju i kako u njegovoj biografiji stoji, ljubav prema umjetnosti gaji još od djetinjstva, pa je kao osnovac, a zatim i kao srednjoškolac za svoje radove, raznih slikarskih tehnika i motiva dobijao nagrade. Svijet grafičkog dizajna ipak osvaja njegov životni put, i on napustivši svoj rodni grad, nastavlja u Njemačkoj sa ilustracijama i dizajnom korica knjiga mnogobrojnih afirmisanih autora.
Ali njegove police sa knjigama zadnjih godina ne ispunjavaju samo tuđe knjige koje je on ilustrirao, već tu sve više prostora počinju da zauzimaju knjige koje je on napisao.
Poslije prve autobiografske knjige sa ilustracijama pod nazivom: „Moj sokak od ikindije do akšama“, prva svojevrsna bjelopoljska hronika prošlog vremena, on 2014. godine objavljuje zbirku kratkih priča, pod nazivom “Ruža Akova”, sjećanja na ljubljeni zavičaj koji je morao napustiti, te kniga “Bijela Kula“ 2019. godine, gdje gradi spomenik ljudima koji su, kako on kaže, “ostavili svoj trag na obalama Lima, obroncima obližnjeg Obrova i u odajama Bijele Kule.”
Iz bolne žudnje za rodnom grudom ovaj autor u tuđini, ili pak, novoj domovini, rađa nove bisere, koji pričaju priče o životu koji je prohujao noseći sa sobom mnoge tragedije i sudbine.
Pripovjedač ove knjige priča o jednom vremenu u kojem su živjeli i dobri i zli ljudi, i gdje su ovi drugi nadvladali i pokosili mnoga dobra, a sa njima i dva odabrana brata, dva dobra čovjeka, vijernika, pravednika Hasana i Naila.
I kao sve što šehidi nikada ne umiru, nego su živi, tako su oni i u ovoj knjizi živi, i čitaocu predstavljeni posve vidljivi. Autor ove knjige ih je tako iz vremenske tame izvukao na svjetlo, da mi čitaoci imamo osjećaj da ih gledamo kako pošteno žive i vjeruju u pravdu, dok se oko njih obruč sve više i opasnije steže. I dok čitamo ove redke, koji pred nama oživljavaju to vrijeme, mi zaista kao da živimo u tom tamnom vremenu. Sve je ovdje tako istinito ispričano, kao da su ova dva šehida Hasan I Nail, šaptala autoru Hajrudinu Mekiću svoju životnu priču, kako su i zašto pokošeni poput najljepših cvjetova, a on nam taj njihov oteti život samo prenio.
Hajrudin majstorski tu tešku priču, te teške i posljednje dane njihova života, koja otima dah čitaocu, osvježava daškom svog poetskog realizma, ljubavnom pričom gluhonijeme ljepotice Halime i gradskog đilkoša Sulejmana, koji je “kao jedvaček, bio okružen prevelikom ljubavlju i pažnjom, rastao u izobilju, gdje je vaspitavan u tradicionalnom i islamskom odgoju”, a onda u razočarenju živi neko vrijeme tako bahato, da upada u zamku strasnog ljubavnog poriva …
Pratim od početka književni rad Hajrudina Mekića i zato mogu sada sa sigurnošću reći da je ova knjiga dokaz da je Hajrudin Lule Mekić zagacao dobro u istoriju svoga grada i naroda koji je tu živio i da sve više izrasta u autora koji će ovako interesantnim temama i stilom razumljivim za svakog čitaoca postati prepoznatljiv kao gradski pisac grada Akova, odnosno Bijelog Polja. Mnogo priča i ljubavi prema svom rodnom gradu leži u njemu i neće biti nimalo čudno ako on svake godine bude darivao čitaocima ovako po jednu interesantnu i čitljivu knjigu o svom gradu.
