Redakcija Dr. Bisera Suljić-Boškailo
Anelina zbirka svjetlucavih pjesama – Žena bez kišobrana
I sam naslov knjige «Žena bez kišobrana» budi poetsku sliku u čitaocu – zagonetna žena na kiši – bez kišobrana. Da, kiša ovdje nije pomenuta, ali ovako sklopljene riječi brzinom blica stvaraju sliku žene koja je sama u masi ljudi sa kišobranima, i samo je ona bez kišobrana, bez zaštite, i mi očekujemo nekako nesvjesno da ta žena zapleše, uinat sviju, na kiši, slaveći tu Božiju blagodat, sa kojom se u prvoj pjesmi ili motu knjige odmah i susrećemo:
Sve što sam na sedždi šapnula,
procvjetalo mi je.
Sve što sam ljudima rekla,
uvenulo mi je.
Autorica ove knjige je novo lice na sceni poetike – bolje reći još uvijek – žena bez kišobrana. Ali ona je zauzela mjesto tu i ona pleše na toj bini i nudi onima sa kišobranom njen svijet. A njen svijet je odmah u naslovu, motu i prvoj pjesmi pokazan: vjerovanje u Boga i Njegovu zaštitu, razočarenje u ljude, te ljubav koja treperi u njenom srcu očekujući nevino svoje plodove. I da ne pročitamo pjesnikino ime, odmah ćemo u prvoj pjesmi Tvoja Hava shvatiti da je njen svijet Islam, jer tu susrećemo Adema i Havu, prve stanovnike ovog svijeta, a ne Adama i Evu kako ih druge vjere nazivaju. U ovoj kristalnoj, gotovo, pa, filigranski izbrušenoj pjesmi mlada žena, kao da je jedina i prva stvorena na ovom svijetu, kazuje svoje tanane želje i išćekivanja od jednog ili pak, prvog muškarca.
… al’ budi moja lađa na putu do spasa.
Svo žensko shvatanje odnosa muškarca prema ženi, odnosno ono što bi trebali jedno drugom dati, nalazimo u ovoj pjesmi.
A onda dolazimo u knjizi do plesanja na kiši i razloga zašto to ona radi.
„Kada mi nije dobro,
ja samo plešem na kiši i briga me!
Kada mi je dobro,
naprosto – šetnjom na kiši
počastim se
i bude mi još bolje.“
Kiša je njen svijet. Da li zbog sličnosti ženskih suza sa kišom?
Sve njene pjesme koje su posvećene ljubavi su tanane i nevine, sa čežnjom i nadom pomiješane, uzvišene. I u njima srećemo živu iskrenost i pjesničku zlatnu žicu kojom se veze košulja ljubavi.
„Ja u jednom danu
preletim kilometre,
izgrlim sva bliska,
a daleka ognjišta
što spaljena su
rukom nehaja.
Sastavim što ostalo je,
i krenem u Amazoni prašume
družeći se sa krvoločnim zvijerima
strahovima – unutrašnjim
ljudskim hijenama.
Diveći se buci vučnih konja.
Flamingosa razigranosti i boja.“
Pored ovih pjesama u knjizi susrećemo pjesme pune razočarenja i gorčine u ljude. Ah, zar to ne kazuje da u ovoj knjizi ne stanuje pjesnikinja? Pjesnička bića mnogosturko više osjećaju bol i razočarenje u ljude od čovjeka. Pa i ova želja da u pjesmama da savjet drugom, da ga zaštiti vjerskim pravilom, njen strah da drugi bol kao i ona ne doživi, njeno upozorenje na to, pokazuje njenu pjesničku dušu. Da, u pjesmama koje su, da kažemo vjerske, susrećemo utjecaj medrese i značaj dersa, tako da i sama pjesnikinja tu ponekad izađe iz čistog pjesničkog svijeta i pretvara se u učitelja života, pokušavajući da drugima prenese pouke ili dobro iz vjere, što je dobro, ali nije baš vrhunsko u poeziji. No kod nje se ti pjesnički ispadi uklapaju najčešće i u njenu pjesmu.
Kada te okolnosti i ljudi umore i rastuže, ti se odmori Kur’anom…
Ova zbirka pjesama je veoma uspješna, ona je vijesnik nove pjesnikinje koja je puna dragulja, ali i savjeta, rekli bi prilagođena vjerskoj publici. Čitajući ovu divnu zbirku pjesama uživala sam, no bila sam malo i u strepnji da se ova mlada žena bez kišobrana ne zaplete u svom plesu na kiši, da se ne oklizne iz tanane lepršave poezije i ne krene sa praktičnim tabanjem puta kojim bi trebali da drugi žive.
Ali na kraju mogu reći da sam sigurna da pjesnikinja u Aneli će osvojiti sve izazove i čista i bez straha izaći i pokazati svu svoju ljepotu koja je u njoj.
