Redakcija Dr. hafiz Haris Hadžić
Ibni Haldun, arapski istoričar i sociolog, još u četrnaestom vijeku je u svojoj “Mukaddimi” objasnio uticaj okoline, u kojoj živi jedan narod, na duhovnu i materijalnu kulturu toga naroda. Naravno zapazio je da postoji i obrmuta situacija – uticaj naroda na okolinu. A, taj međusobni uticaj čovjeka i okruženja iskazan je i onom narodnom mudrošću da “kada čovjek duže vremena nosi jedno odijelo, ono počne da liči na njega”. Riječju – duhovne vrijednosti utiču na materijalne i obrnuto. Možda se ovim mudrostima na najbolji način objašnjava etnopsihologija, odnosno socijalna psihologija ljudskih društava. No, ovoj recenziji nije cilj da se podrobnije upušta u teorijski segment etnologije, pogotovo ne socijalne psihologije. Ne, ove uvodne konstatacije koristimo samo kao moto pri kritičkom osvrtu na drugo izdanje fotomonografije, pod naslovom “Staro Rožaje”, dvojice autora – H. Lubodera i F. Hadžića, u kojoj nam oni prezentuju neke bitne kulturne i tradicijske vrijednosti stanovnika Rožaja. Dakle, vrijednosti, koje su nastale u interakciji duha naroda i okoline u kojoj taj narod obitava. Naši autori su sakupili i učinili nam dostupnim značajan broj podataka, fotografija i informacija koje nam u mnogome mogu pomoći pri definisanju kulturne prepoznatljivosti skoro svih stanovnika, koji žive u rožajskom kraju, bez obzira na njihovu nacionalnost i konfesionalnost. Ukratko, stanovnici grada ispod Hajle imaju (imali su) specifičan stil izgradnje kuća, specifično oblačenje, specifičan mentalitet, specifične običaje, specifičan govor, specifičnu kulturu ponašanja. To je svojevrsna sinteza bošnjačkih, albanskih i srpskocrnogorskih nacionalnoetničkih među-uticaja, sa preovlađujućom bošnjačkom prepoznatljivošću kao većinskog naroda.
Sačuvati tradiciju u njenom autentičnom materijalnom obliku, je prava stvar, ali, sačuvati je u muzejskim eksponatima, pisanoj riječi, filmovima i fotografijama je, iako manje značajan, ono, koliko toliko, ipak pohvalan pokušaj spašavanja barem vizuelnog efekta uništenih i zaboravljenih tradicionalnih, kulturnih, arhitektonskih, etnoloških, folklornih, i drugih vrijednosti jednog naroda.
Fotomonografija, koja je pred nama, dakle, nudi fotografiju kao sredstvo spašavanja kulturnih vrijednosti od zaborava. I umjetnici i književnici se slažu da slika-fotografija više govori od pisane riječi. Ona autentičnije, preciznije, slikovitije, plastičnije saopštava stvarnost. Još kad je snabdjevena neophodnom faktografijom – datumom, popisom imena, najneophodnijim podacima, ona tada nadmašuje napisanu knjiga. Čak, iako ta fotografija nije u boji, ako je crnobijela. Ili, upravo, baš zato što je crnobijela ona je vrjednija. Smatra se ubjedljivijim mišljenje onih umjetnika koji kažu da crnobijela fotografija ima dušu, ima nešto sveto, asketsko, neku unutrašnju snagu, jaču dokumentarnu i spomeničku poruku. Fotografija u boji “nema značenje” koje se može osjetiti u duši, koje stvara žal za prošlošću, koje vas tjera da napišete roman, dramu, pjesmu. Fotografija u boji djeluje potpuno površno, “sve se na njoj vidi”, tu nemate šta da tumačite, nema dubine, nema mistike. Ona izgleda, nekako, prosto i bez duše. Naravno, mi, u ovom napisu, nemamo namjeru da po svaku cijenu pravdamo predmetnu fotomonografiju zbog crnobijele tehnike, kao jeftinijeg načina štampanja, ne, nego stvarno želimo istaći njenu snažniju poruku i vrijednost. U svakom slučaju, neosporna je istina da, od ljudskih rukotvorina, samo fotografija može, jedan prostor, jedan objekat, jedno živo biće, jedan tren u vremenu, učiniti tako trajnim i tako vječnim.
Autori fotomonografije su željeli da prikažu da je tradicija važan činilac kulturnog identiteta, da je tradicija živa realnost, te da na taj način neke tradicijske vrijedenosti oni žele učiniti trajnim, kao temelj, kao polazište za napredovanje u budućnosti. Oni su, u tome, uveliko uspjeli, sačinivši važnu zbirku fotografija arhitekture, ljudi, ambijenta, načina odijevanja, koje će ostati kao poruka i podsjećanje mlađim generacijama.
Iz same monografije se, jasno, razumije namjera i sugestija autora da, kao i svaki drugi narod, tako i bošnjački, iako je izložen uticajima okoline i modernosti i raznim asimilatorskim procesima, on mora sačuvati svoj kulturni identitet i svoju tradiciju i ostati ono što jeste.
Smatram da je veoma bitno, čitaocima ove fotomonografije podcrtati i onu istinu, da, u nekim slučajevima, kulturna prošlost može ostvariti i negativan efekat na jedan narod, a to je onda ako ta prošlost bude predstavljala teret ismetnju njegovom snažnijem i bržem iskoraku ka budućnosti, civilizacijskom napretku i integracijama u multikulturnom svijetu. Zato, ako o ovim efektima budemo adekvatno vodili računa, onda, tradicija, kao vrijednost i kao elemenat identiteta, neće stanovnicima Rožaja biti prepreka, već dodatna inspiracija ka njihovom bržem i sigurnijem kretanju ka budućnosti.
Moramo iznijeti i jednu žalosnu konstataciju, a to je – da se nekadašnja vlast, a često puta su to radili i sami pojedinci, vlasnici tradicijskih vrijednosti, “obračunavali” sa sopstvenom nacionalnom tradicijom, arhitekturom, običajima, starim kulama, kućama, avlijama, česmama, starim fotografijama, odjevnim predmetima, i sl. prihvatajući “novo i savremeno”, a uništavajući tako identitet i prepoznatljivost i samog grada Rožaja, a i sebe kao njegovih stanovnika.
Zato je hvale vrijedan napor autora fotomonografije da spasu što se spasiti može.
Ovdje je važno primijetiti i to, da se, u posljednjih desetak-petnaest godina, radi o jednom masovnom trendu kod raznih naroda na našim prostorima, pa i kod bošnjačkog – da se učestalo pišu slične monografije i fotomonografije, knjige, razna istoriografska literatura, sakupljaju narodne umotvorine, isl. Možda nam za objašnjenje te pojave može najbolje pomoći ono sociološko-psihološko tumačenje da – uvijek, kada jedan narod dođe u krizu, naročito krizu identiteta, on se vraća svojim počecima, svojim korijenima, da bi dobio dodatnu snagu za neki svoj novi početak. Ova fotomonografija, sa svim svojim sadržajima i porukama, upravo treba da odigra takvu ulogu.
Na samom kraju zaključujemo – da fotomonografija autora H. Lubodera i F. Hadžića, pod naslovom “Staro Rožaje”, ima svoju neospornu umjetničku, edukativnu, etnološku, društvenu, kulturološku, istorijsku i dokumentarnu vrijednost, te da je svakako treba štampati i učiniti dostupnom široj javnosti.
U Novom Pazaru, septembra, 2013. godine
