SANDŽAČKI GRADOVI U XVI STOLJEĆU
Osmanska imperija se na Balkan pojavila u 14. stoljeću od kada počinje da utvrđuje gradove širom Balkana i kao opšte pravilo uzima strukturu, i organizacionu i urbanu, stariju od svoje vlastite, gdje god se naseljava. Kod transformisanja postojećih naselja, odnosno formiranja novih, izgradnja religioznog kompleksa (džamija sa mektebom ili medresom, konačištem, imaretom, nekoliko dućana) predstavlja ključni element promjena, odnosno nukleus novog grada. Kada bi zauzeli grad u zidinama, ukoliko je unutar zidina bilo dovoljno prostora oni bi dograđivali postojeću urbanu strukturu. Ukoliko je stari grad bio prenapućen, onda bi oni osnivali novi na prostoru izvan gradskih zidina.[1] Osobenost gradova u unutrašnjosti bila je njihova vojna priroda i položaj na terenu, sa izuzetno dobrim pogledom na okolinu. Građeni su na stjenovitim, teško pristupačnim brdima. Strana sa koje im se pristupa znatno je bila bolje obezbjeđena i kako su prilagođavani konfiguraciji terena, imaju nepravilnu osnovu.
U arhitekturi su prisutni i zapadni i istočni uticaji. Uz ovakve gradove nastajala su podgrađa, koja su se negdje razvila u velika naselja. Prosječna udaljenost između gradova i fortifikacija bila je jedan dan pješačenja. Podgrađa zatečenih gradova u osmansko doba se transformišu u gradove (kasabe ili šehere). [2] Putnik De He, koji je 1626.godine bio u Novom Pazaru, kaže da se njemu ovaj grad učinio najboljim od svih koje je vidio na svome putu od primorja. [3]
Osnovni komunikacioni sistem koji su Osmanlije zatekle na našim područjima bio je rimski, bizantijski i srednjovjekovni. Njega oni dopunjuju izgradnjom velikog broja mostova na svim važnijim presječnicama saobraćajnica i vodotokova, kao i izgradnjom konačišta za ljude u pokretu – hanova i karavansaraja, na međusobnoj udaljenosti otprilike četrdesetak kilometara, koliko karavan dnevno može preći. Vremenom konačišta dobijaju prateće sadržaje koji opslužuju karavane-zanatski i trgovački dućani, bogomolja, i tako postaju nukleusi formiranja čitavog niza naselja na cijelom Balkanskom poluostrvu, osobito na vrlo frekventnim drumovima koji povezuju značajnija mjesta sa Istanbulom. [4]
Novi Pazar
Novi Pazar je podignut 1455.godine. U svim dosadašnjim radovima,a na osnovu podataka koje pruža Krajište Isa-bega Ishakovića iz 1455.godine i dubrovačkih izvora u kojima se Novi Pazar spominje prvi put 1461.godine, donošeni su zaključci i pisano je da je Novi Pazar podignut između 1455.-1461. godine. Međutim, ako znamo da je 1468. evidentiran kao šeher, naselje najvišeg stepena u osmanskoj klasifikaciji, teško da ćemo prihvatiti tvrdnju da je podignut u navedenom periodu, već dolazimo do pretpostavke da je podugnut znatno prije 1455. godine. [5] Osnivač Novog Pazara znameniti je vojskovođa, zapovjednik bosanskog i skopskog krajišta, osnivač Sarajeva, Skoplja, Gazi Isa-beg Ishaković, osnivač prve gradske ćelije, graditelj džamije, karavan-saraja, hamama i 56 trgovačkih radnji. [6] Zato mnoge institucije u Novom Pazaru nose njegovo ime. Evlija Čelebija veli: ,,Budući da se izgrađivao od Fatihovog vremena, on je sada postao znamenit šeher pod imenom Yeni Bazar.’’ [7]
Dalje nastavlja: ,,Varoš Novi Pazar nalazi se na mjestu na kome se sastaju granice triju vilajeta… Džamija koja se zove Altun (alem) džamija (džamija sa zlatnim alemom) je stara bogomolja, a nalazi se u Jeleč-mahali na Carigradskom drumu.’’ [8]
Osim Evlije Čelebije i drugi su putopisci pisali o Novom Pazaru. Ovaj grad, vjekovna je inspiracija brojnim svjetskim putopiscima, koji su krstarili ovim podnebljem, poput Benedikta Rambertija koji 1553.godine govori: ,,Novi Pazar je glasovit trg, velik, pun trgovina i dućana, hrišćanskih i turskih, gdje stanuju Dubrovčani i drugi trgovci.’’ [9] Putnik Kontarini je 1580.godine bio u Novom Pazaru. Izgledalo mu je da sam grad ima oko 6.000 kuća. Izbrojao je 16 džamija i vidio veliki bazar s raznim dućanima. [10] U njemu su boravile znamenite ličnosti, sultani. Mehmed II Osvajač (1451-1481) prošao je kroz Novi Pazar 1457.godine i klanjao ikindiju-namaz u Lejlek-džamiji. [11]
Odmah po zaposjedanju teritorije Osmanlije razvijaju zatečena naselja, i osnivaju nova, manje kasabe od kojih mnoge prerastaju u veće aglomeracije šehere. U stvari, proces islamizacije i brzi razvoj trgovine i zanatstva uslovljava i fizičke promjene naselja. Sa njima dolaze i brojni novi zanati, koji zajedno sa postojećim, organizovani u esnafe, imaju izuzetno važnu ulogu u razvijanju gradova. Zemljoposjedovanje, zanatska proizvodnja i trgovina su tri glavna izvora bogastva islamskog društva. [12] Osmanlije su Novi Pazar učinili uporištem za dalja prodiranja ka Bosni, Srbiji, Zeti i Albaniji.
Na grbu Novog Pazara nalazi se godina koju su neki historičari odredili kao godinu nastanka. Na njemu je kula motrilja koja je Osmanskoj vojsci služila kao osmatračnica. Ona predstavlja jedan od osmanskih vakufa. Vakuf, stvoren na osnovu religioznih zakona, imao je ogroman uticaj na razvoj postojećih i novoosnovanih naselja. Različiti vakufski objekti, često naglašenih arhitektonskih vrijednosti, u kojima je koncentrisan sav religiozno-obrazovni, kulturni i ekonomski život Bošnjaka, pa i drugih, stvaraju urbani kostur svih gradova. U vrijeme Osmanske imperije glavna pažnja države bila je usmjerena na upravu i vojsku, dok je briga o kulturnim i obrazovnim potrebama bila pod privatnom inicijativom, uglavnom institucija vakufa. Država je bila izuzetno zainteresovana za osnivanje i razvoj gradova, jer sve vezano za funkcionisanje uprave se smještalo u njima, kao i svi proizvodni zanati za potrebe vojske. [13]
S obzirom da je Novi Pazar glavni grad Sandžaka njegovu arhitekturu opisat ćemo u nekom od posebnih poglavlja, tj. njegovu sakralnu i sekularnu arhitekturu. Obradit ćemo temeljno sve postojeće obnovljene novopazarske džamije iz osmanskog doba, porušene novopazarske džamije, medrese, mektebe i nišane iz sakralne arhitekture, kao i građevine iz oblasti sekularne arhitekture: kule, hanove, hamame, česme, imarete itd.
Sjenica
Sjenički kraj potpao je pod osmansku vlast 1455. godine i bio sastavni dio Krajišta Isa-bega Ishakovića. [14] Sjenica postaje utvrđena palanka te se u njoj podiže četverougaona [15] tvrđava. [16] To je vrijeme kraja treće i početka četvrte decenije 17. vijeka. [17]
Tipično naselje na Balkanu za vrijeme Osmanske imperije organizira se prije svega na raskrsnici regionalnih puteva, a čaršija, kao bitan dio naselja, jeste, etimološki, stjecište drumova. Naselje je, po pravilu, uz vodu tekućicu, na jednoj ili na obje obale. Jedna od komunikacija približno je paralelna s rijekom, druga preko mosta siječe rijeku. Most na rijeci, ili džamija, han i hamam čine u pravilu jezgro oko kojega će se veoma brzo formirati dvije-tri ulice ili čitav splet ulica i uličica s nizovima, dobrim dijelom improviziranih, dućana. Potrebe posluživanja transporta dobara, a posebno goleme vojske koja je stalno bila u pokretu, uslovile su formiranje tih trgovačko-zanatskih centara u svakom gradu i gradiću. U čaršiji se proizvodilo, samo je, na primjer petnaestak zanata sudjelovalo je u opremanju jednog konjanika, tu se obavljala razmjena dobara, ali tu po pravilu nije bilo mjesta za stan i porodični život. [18]
U osmansko doba Sjenica je bila dobro utvrđena kasaba i značajno trgovinsko mjesto. Osmanlije su, na uzvišenom dijelu podigli utvrđenje Grad koje je kasnije porušeno. U blizini utvrđenja bila je čaršija sa dućanima i kućama. U 16. stoljeću Sjenica se spominje kao poznata stanica na trgovačkom putu Dubrovnik–Novi Pazar, a imala je i veliki strateški, vojni i politički značaj. Kasaba je zvaničan naziv u klasifikaciji naselja, a vezan je sa postojanjem džamije u jednom mjestu. U klasifikaciji naselja kasaba trebalo je zadovoljiti sljedeći minimum: da je mjesto stalno nastaljeno muslimanskim življem, da ima džamiju u kojoj se obavlja svih pet dnevnih molitvi, da ima čaršiju i pazarni dan. Kada su svi ovi uslovi ispunjeni, lokalne su vlasti službeno tražile izdavanje sultanovog ukaza za priznavanje statusa i upis naselja na listu kasaba.
Sjedište kajmekama sandžakbega bilo je u Sjenici, pa se u defteru Sumarni popis Sandžaka i Bosne 1468/69. godine Sjenica pojavljuje kao dio nahije. U originalu: ‘Seniča’, gdje su popisana sljedeca sela: Židnić, Gorna Loznik, Vivac, Gonja, Raždagina, Vrhsenica, Mladenovina, Lopiže, drugo ime Čajkovina, Čideva, Lukavsko, Dolina Bratovičina, Gorna Brlenica, Gorna Vapa, Dolna Loznik, Uzlob, Dolna Stup, Gorna Stup, Sredna Stup, Duga Polana, Štavna, u orginalu Ištavna, kako su čitali obrađivači deftera iz 1604. godine. [19]
U selu Ursule blizu Sjenice nalazi se most u dotrajalom stanju koji su Osmanlije izgradile u 16.stoljeću na Uvcu. Most je bio izuzetno lijep. Sastojao se od tri luka, od kojih je do naših dana sačuvan samo jedan luk. [20] Ovaj most je nekada bio od velikog značaja za osmansku vojsku i trgovce. Danas više nije u funkciji, ali ima veliku povijesnu vrijednost. Administrativna uprava Osmanlija u većini gradova i naselja bila je u rukama kadije. Kadija je kontrolisao prodaju i nabavku roba, vršio trgovačku ispekciju, odgovarao centralnoj vlasti za mir, sigurnost i opću bezbijednost. Sjedište kadije predstavljalo je neku vrstu gradskog hola, za koje su vezani svi administrativni, pravosudni i rutinski gradski poslovi. Objekti prosvjete i kulture najčešće su se uklapali u strukturu čaršije: uz veće džamije u centru nicale su škole višeg ranga (medrese), samostalne katedre (Dar-ul-tefsir, Dar-ul-hadis) i biblioteke, dok se osnovna naobrazba (mektebi) smještala uz periferijske džamije. [21] Među kadijama nije bilo razlika, bez obzira u kom kadiluku vršili sudsku vlast bili su po ovlašćenjima izjednačeni i ravnopravni. [22]
U centru Sjenice nalazi se džamija Sultan Valide, poznata kao ‘Sultanija Valida’ koja je nastala u kasno osmansko doba, kao zadužbina majke turskog sultana Hamida. Poznata je još kao džamija Pertevnihal Valide i sagrađena je 1870.govine. Mustaj-pašina ili Ćatovića džamija u Sjenici sagrađena je 1833., a Askerli džamija u Uglu 1704.godine. Kompleks džamije je mjesto okupljanja stanovnika svake mahale iz osmanskog doba. Tu su se donosile sve značajne odluke za mahalu, zajednički obavljao namaz, educirala djeca, omladina i stariji. Džamije su bile, društveni i duhovni centri mahala. Objedinjavale su tri glavna sadržaja: religiozni, idejno-politički i prosvjetni. Podjela naselja na mahale bila je administrativnog karaktera. Mahale su, ustvari, predstavljale ono što u današnjoj organizacionoj podjeli grada znače mjesne zajednice. Imale su svoje starješine – muhtare koji su participirali u organizaciji gradskog života. [23] Donji sprat, tj. prizemlje sjeničke kuće [24] uvijek je bio zidan od kamena. Debljina ovih kamenih zidova bila je 60-80 cm, ojačana ili izravnana pojasevima drvenih greda. [25]
Tutin
Iz okoline Tutina (Gluhavica) je jedan od znamenitih Bošnjaka 14. stoljeća, Kadija Gluhavički koji se u pismu pisanom dubrovačkom knezu ne spominje po imenu i prezimenu. Dubrovački trgovci su dolazili u Gluhavicu, a navodi se da su 1485. godine i trgovci iz Gluhavice išli u Dubrovnik. [26] U poglavlju o znamenitim Bošnjacima iz Sanžaka u osmansko doba govorit ćemo o spomenutom kadiji.
Primijenjeni materijal za objekte koji su se gradili predstavlja odraz lokalnih mogućnosti područja, jer se materijal koristi iz najbliže okoline gradilišta. Područja u kojima je preovladava drvo u pretežno planinskim dijelovima zahtijevala su izgradnju objekata od drveta, a područja u kojima preovladavao kamen, izgradnju objekata od kamena. U ovom području dominiraju džamije bez kupole koje, uglavnom, imaju sve ostale elemente koje imaju i kupolne džamije, osim što im je konstrukcija krova drugačija. Pokrivene su četverovodnim krovom i ravnom drvenom tavanicom. Gradile su se od početka osmanske vlasti, u klasičnom periodu i poslije. Ovaj tip džamija na našim prostorima brojčano preovladava. To su najčešće džamije skromnih dimenzija, ali ima ih i monumentalnih. Zaseban tip džamija predstavljaju i one sa drvenom kupolom unutar kosog krova ili s drvenim bačvastim svodom. Odstupanje od upotrebe lokalnog materijala u konstrukciji kod ovog tipa džamije zavisi od načina razumijevanja značaja prostora, gdje je, u ovom slučaju, bitan prostor.
Među najstarijim tutinskim džamijama je ona u Raduhovcima. Sagrađena je 1740. godine. U selu Gradac kod Tutina nalazi se kamena džamija iz osmanskog doba. Podignuta je 1764. godine. Džamija u Dragi podignuta je 1750. godine kao vakuf Ali-paše Pepića, u Melajama 1806., Đerekarima 1808., dok je glavna džamija u Tutinu sagrađena 1825. godine.
Siromašni stanovnici u mahali uvijek su bili pod patronatom neke bogate porodice, tako da ekstremne socijalne razlike uopće nisu bile prisutne. U Sandžaku osmanskim poveljama su se štitili manastiri. Pašina ‘bujruntija’ (dozvola) kao vrsta osmanske povelje štitila je manastire i u Bosni. Navest ćemo kao primjer jednu iz 1785.godine: ,,Vama, gospodo kadije koji se nalazite u Pokrajini Bosni, vama zapovjednici i vama haračlije, daje se na znanje na koji su način redovnici triju samostana slobodni i izuzeti od bilo kakvog javnog poreza, glavarine i drugih (nameta)…” [27] U ranom osmanskom periodu, vlasi su bili obavezni da plaćaju simboličan porez u novcu, stoci (ovnovima), te da daju po jednog konjanika na svakih deset kuća, prilikom turskih vojnih pohoda. Od ostalih nameta bili su oslobođeni. [28]
Neki izvori tretiraju tadašnji vakuf i upoređuju ga sa nekim današnjim fondacijama. Institucija vakufa ishodi iz osmanskih vremena i u bliskoj je vezi sa vjerskim institucijama kao neposrednim primateljima prihoda tih posjeda, što je u savremenom pojmovniku uporedivo sa savremenom institucijom fondacije. [29]
Vlasnici prvih kuća u Tutinu bili su Hamzagići. Kuće su gradili u predjelu ispod Graca, uz rijeku Vidrenjak, a kasnije se gradnja nastavila i sa druge strane rijeke. [30]
Nova Varoš
Evlija Čelebija ovako opisuje ovo mjesto: ,,To je ugledan kadiluk [31] sa rangom kadiluka od sto pedeset akči na teritoriji bosanskog sandžaka. Ima svog serdara, varoškog subašu, janjičarskog serdara, tržnog nadzornika i baždara, a nema muftije, ni predstavnika šerifa… Tu ima preko dvije hiljade kuća i sve su kao raj, ukrašene vinogradima, baštama i privlačnim bostanima.” [32]
Na istoj strani u fusnoti stoji: ,,U Novoj Varoši je postojala jedna džamija koju je podigao osnivač ovog mjesta dugogodišnji bosanski sandžakbeg Skender-paša (umro 1506.godine). Po njemu se ova varoš u 16.stoljeću zvala Skender-pašina Palanka. Džamija je obnovljena 1872.godine.”[33] U Novoj Varoši krajem 16. i početkom 17.vijeka izgrađena je prva džamija. Do tog vremena nije imala status kasabe.[34] Nova Varoš na izvoru Bistrice, desne pritoke Lima, prvi put se spominje u 16.vijeku pod imenom Skender-pašina Varoš…”[35] Popisom od 1604.godine u Novoj Varoši je evidentirano 87 domaćinstava, od kojih 64 muslimanska i 23 kršćanska.[36] Pekare su bile privatne i vojne. Ako je pekara bila izvan čaršije, često je bila u sklopu stambene kuće. Mlinovi za žito i vodenice gradile su se na svim pristupačnim rijekama i to od materijala karakterističnog za lokalno podneblje.
Zanatska proizvodnja odvijala se organizirano kroz esnafske organizacije proizvođača, koji su u čaršiji bili najčešće grupisani po ulicama: kazandžije, kujundžije, sarači, abadžije, ćurčije, sahatdžije, grnčari, bojadžije, šamidžije i dr. Iskustva nadarenih Bošnjaka su se razmjenjivala po okolnim mjestima. Evlija Čelebija svjedoči o radu mudželita iz Užica, čije su bogato oslikane i pozlaćene korice za knjige mogle ići na poklon i u Istanbul. Korice su uglavnom od kože na kartonu sa utisnutim suhim žigovima, ornamentima ili vrhinski urađenim minijaturama.[37] Sandžački gradovi su u XVI stoljeću u pravilu imali dobro organiziran sistem snabdijevanja vodom preko vodovoda, javnih česmi u haremima džamija, na uličnim ćoškovima, trgovima i drugim i javnim prostorima.
Priboj
,,Kasaba Priboj je kasaba sa hiljadu kuća, džamijom, hanom [38], hamamom i nekoliko dućana. To je vrlo lijepo mjesto koje smo mi (Čelebija, prim.aut.) opisali prošle godine idući iz Bosne u Rumeliju.” [39] Značajnu ulogu za Priboj odigrao je vakuf Azebana Hasan-age. Hasan-agina vakufnama [40] čuvana je u Vakufsko-mearifskom povjereništvu u Priboju. [41] Sinan-beg Boljanić je podigao džamiju, karavan-saraj, most na Limu… [42]
,,U ovoj kasabi (Priboj) pojeli smo nešto malo hrane, uzeli vrijedne vodiče i ponovo prešli na suprotnu stranu rijeke Lim, na teritoriju kasabe Rudo (‘Duda’).”[43]
Za Priboj se oduvijek dodaje nastavak ‘na Limu’. Rijeka Lim je dobila ime od riječi ‘limes’, što znači ‘granica’. Ceste su u osmansko doba povezivale gradove, naselja, trgove, putevi od kaldrme i makadam drumovi. Ulice i putevi kad se jednom naprave, nikad ne nestaju, već se samo prilagođavaju vremenu u kojem se koriste. Ulice Osmanskog grada dijelile su se na drumove ili džade, sokake, sokačiće i tzv. čikme – slijepe ulice. Proširenjem ulica dobijali su se gradski trgovi (pazari). Musale su bile posebne vrste obrednog trga koji je služio za obavljanje namaza u džematu. Most na Limu je podignut 1853.godine, a čuvala ga je turska vojna posada.[44] Čaršija je jedna od najvažnijih karakteristika grada, njegov centar, komercijalna, edukativna i druga zona u kojoj se obavlja većina privrednih, obrazovnih i drugih aktivnosti. U većim gradovima ove aktivnosti su se postepeno širile i na zone van glavne čaršije.
Mjesta koja su bila sačinjena od nekoliko sasvim odvojenih naselja, imala su po nekoliko manjih trgovačko-zanatskih tački. Glavni bazar, u klasičnim gradovima, jes čaršijski kompleks sastavljen od niza zanatskih i trgovačkih grupica pod jednim krovom. Bazar je pretstavljao nukleus niza pokrivenih ulica sa dućanima, a njegov centar obično bi bio bezistan. Bezistan je riječ perzijskog porijekla i znači prodavnicu ‘beza’, tj. tekstila. [45] Trgovci i zanatlije koji su radili u čaršiji, prekidali su posao u namaskom vremenu i namaze klanjali u čaršijskim džamijama. Hamame su koristili skoro svi stanovnici grada.
Pljevlja
Osmanlije su zauzeli ovo mjesto u ljeto 1465. godine i dali mu ime Taslidža – kameno mjesto. I ovim vojnim pohodom rukovodio je Isa-beg.[46] U njemu se nalazi Husein pašina džamija[47], dobila ime po Husein paši Boljaniću. Tačan datum rođenja i smrti Husein-paše[48] nije poznat, ali se može pretpostaviti da je živio mnogo godina, obzirom da je bio na raznim važnim funkcijama u Osmanlijskom carstvu – preko trideset godina. Husein-paša Boljanić u drugoj polovini XVI vijeka postaje istaknuti funkcioner.[49]
Čelebija veli: ,,Zbog toga što je podugnut u sredini brda, na prostranom i zelenilom obraslom polju pokraj jednog vrela, ovaj grad dobio je ime ‘Taslidža’ (Kamenica). … Ima svega deset džamija sa mihrabom. Najimpozantnija i najljepša je džamija Hasan-paše Boljanića.[50] Ona ima divan umjetnički izrađen minaret i plavu visoku kupolu. … Ovdje postoje još: Hadži Husinova, Hadži Rizvanova, Hadži Alijina, Odobašina i Ahmed-begova džamija. Ima, također, dvije medrese i tri osnovne škole (mekteb).[51] Interesantno je da su se Pljevlja, za razliku od drugih gradskih središta, razvijala bez vojnog utvrđenja.[52] Razmjer koji govori i o brojnosti muslimana u ovoj nahiji je da su muslimani bili zastupljeni sa 82%,a hrišćana je bilo svega 18%.[53] Evlija Čelebija je 1660. godine rekao za žitelje Pljevalja[54] da „nose mačeve i puške, a bave se trgovinom. Govore bosanski i svi su gostoljubivi, plemeniti i čovječni ljudi“.[55] Ima do sedam stotina tvrdo građenih, daskom, ćeremidom i pločama pokrivenih kuća, s vinogradima, bez bašča. Pašin saraj nalazi se na istočnoj strani varoši, na obali rijeke Breznice“.[56]
Za razliku od Novog Pazara, gdje je muslimansko stanovništvo većinom bilo naseljeno u gradu, u pljevaljskom kraju islam se uglavnom širio u seoskom području. Razlog ovakvog širenja islama u Pljevljima, najvjerovatnije je taj što su seosko stanovništvo uglavnom činili bogumili. Posebno je to bilo karakteristično za Kukanj sa Bukovicom.[57] U Pljevljima su se, kao i u drugim muslimanskim mestima, mezaristani formirali oko džamija. Neki su sačuvani do današnjih dana, a ima mnogo sačuvanih mezara i nišana sa arapskim epitafima, dok je nemali broj i onih bez ikakih natpisa. Mnogi mezaristani su djelimično ili u potpunosti porušeni zajedno sa džamijama čijim vakufima su pripadali.[58]
Prijepolje
Varoš Prijepolje zauzeo je Ahmed-paša Hercegović. U osmanskim defterima Prijepolje se spominje i kao ‘Sami Pazar’. Varoš se bila razvila u ugledni kadiluk. Ali, ovaj grad su pogađali česti sukobi i paljevine. Grad je nekoliko puta spaljivan između 1650.i 1750.godine.[59] Čelebija ga zove ‘Prepol’.
,,Idući, zatim, u zapadnom pravcu ostavili smo opet (Čelebija, prim.aut.) na desnoj strani grad Prijepolje (Prepol)…”[60] Prijepolje je u stara vremena bio veliki šeher. Kad je Fatih pošao da osvoji Bosnu, on je snagom Ahmed-paše Herceg-zade, osvojio i ovu varoš Prijepolje. … Tu se nalazi Ibrahim-pašina džamija. To je vrlo udobna i privlačna džamija s jednim minaretom, a pokrivena je ćeremitom. …Ima dva velika hana i udoban mali hamam. Ima svega jednu tekiju, dvije osnovne škole (mekteba)[61] i deset dućana. To su Ibrahim-pašine zadužbine. Prihodi od kirije ovih dućana troše se za održavanje mosta. Idući iz te kasabe prema istoku, obalom rijeke Lima, kroz groblje, došli smo u vakuf-kasabu Donje Prijepolje. … Tu ima deset džamija sa mihrabom. Džamija Husein-paše je udobna i dobro posjećena. …Ima i tri hana. Najpoznatiji i najsavršeniji je han Kasim-paše, sina Mehmed-paše Sokolovića.”[62] Kako su musalle bile središte okupljanja, a po propisu iz 1536.godine broj muslimana se naglo povećava, onda datum njene izgradnje treba tražiti u tom periodu.[63]
1439. godine odredi vojske ušli su u naselje Mileševac, a vlast u njemu su uspostavili 1465. Prijepolje u 16.stoljeću prelazi u sastav Pljevaljskog kadiluka. Mileševac u 17. stoljeću dobija naziv „Hisardžik“ (‘Mala tvrđava’) koji se tako naziva i danas. Prijepoljski kadiluk biva ponovo formiran u 18. stoljeću. Džamije, hanovi i hamami bili su građeni od bolje obrađenog kamena, kako bi se izdvajali iz brojnih nizova dućana, koji su postavljeni tako da prate prirodne putanje u području. Svi objekti skupa činili kompoziciju koja se lijepo uklapala u urbanistički ambijent. Bezistani se grade u većim centrima, pored nizova dućana i magaza. Mogu biti kao jedinstven pravougaoni prostor razdijeljen stubovima i lukovima u kvadratna polja prekrivena kupolama ili bačvasto zasveden prostor pokrivene ulice, na koji se vežu niži dućani. Dućani i magaze su nosioci gotovo cjelokupne aktivnosti u čaršiji. Izgrađuju se uz uske ulice čaršije i opkoljavaju hanove, hamame, džamije. Građeni su u nizovima, podjeljeni tankim zidanim, često i drvenim pregradama, a prekriveni su u grupama zajedničkim krovom. Tkanine za lagahnu žensku odjeću, kao paučinu tanku svilu u prekrasnim mustrama, dobavljaju iz Male Azije. Nešto podalje čitamo kako žene, oblače na noge čizme iz mehkane crvene ili kao limun žute kože. [64]
Brodarevo
U historijskom muzeju u Bursi na osmanskom jeziku je zapisano: ,,Za vrijeme vladavine sultana Mustafe, Husein-paša Kepriroglu postavi za upravitelja Brodareva Mahmut Malkan Čauš-bašu 1698.godine. Umro je u Brodarevu 1727. i sahranjen je pored džamije koju je sam sagradio. Džamija u Brodarevu sagrađena je 1706.godine. Malkan čaušova džamija ima drvenu munaru i više puta je obnavljana. U Brodarevu su se nalazali mnogi dućani u kojima se radili obućari, kovači, krojači ‘miljtana’, a krojili su se i ‘katovi od hareta’ za nevjeste.
Hanovi i karavansaraji predstavljaju poseban vid stambenih objekata, za smještaj putnika i putničkih karavana. Veći hanovi podizani su uz glavne saobraćajnice i bili su uzrok kasnijeg formiranja naselja. Najstariji han je jednospratna građevina izduženog tlocrta sa širokim ulazom na dužoj strani i povišenom estradom sa kaminima duž zidova u unutrašnjosti. U nižem, centralnom prostoru ostavljani su konji, dok su se putnici u grupama odmarali oko kamina. Mnogo češće hanovi su građeni na sprat, tako da su u prizemlju imali štale, magacine za robu, ponekad i kahvanicu, dok je na spratu veći broj soba. Oni su bili vakufska dobra koja su pojedinci uzimali u zakup.
Rožaje
Osmanlije su došle u ovaj kraj oko 1455.godine.[65] Rožaje je dobilo ime po dva krša u obliku rogova koji su se nalazili u blizini Ganića-kule. Po drugoj verziji, dobilo je ime od albanske riječi ‘roga’, što znači ‘proplanak’. Rožajski predio je krševit. Zbog obilja pašnjaka razvijeno je stočarstvo, pa se proizvodi izvrstan maslac, sir i ostali ovčiji proizvodi za izvoz. Tu su, također, velike količine drvene građe[66] iz rožajskih šuma.[67] Grad Rožaje je zavičaj mnogih znamenitih Bošnjaka, od kojih ćemo neke spomenuti u posebnom poglavlju o znamenitim Bošnjacima Sandžaka.
Također, u posebnom poglavlju o sakralnoj i sekularnoj sandžačkoj arhitekturi bit će govora o starim rožajskim džamijama i poznatoj Ganića-kuli. Musafirhane kao besplatna svratišta i imareti kao besplatne kuhinje uglavnom se se javljaju kao samostalne dobrotvorne ustanove na Sandžaku, ponekad i kao dio stambenog kompleksa neke bogatije kuće. Deset sela iz okoline Rožaja upisano je u Krajište Isa-bega Isakovića.[68] U trećoj deceniji 16. stoljeća spominje se prizrenski sandžak, kao has sandžak-bega, kome pripadaju Prizren, Trgovište (Rožaje) i Hoča. Prizrenski sandžak je 1530. godine zahvatao dvije kaze: prizrensku i bihorsku.[69] Bilo je prekrajanja administrativnih jedinica u osmansko doba. Novopazarski sandžak sačinjavalo je 10 kaza: Novi Pazar, Sjenica, Pljevlja (Taslidža), Nova Varoš, Prijepolje, Bijelo Polje sa Bihorom[70], Mitrovica, Berane, Kolašin i Rožaje (Trgovište). Kaza Gusinje bila je u okrilju novopazarskog sandžaka do 1868. godine. Od tog vremena, Gusinje se više ne spominje ni kao kaza ni kao nahija u sastavu vilajeta Bosna, odnosno sandžaka Novi Pazar. Gusinjska kaza je 1868. godine ušla u sastav prizrenskog vilajeta.[71]
Rožaje je pripadalo osmanskoj kazi koja se zvala ‘Trgovište’. 1730.godine pripadalo je kadiluku Bihor koji je bio u sastavu Novopazarskog I Bosanskog ejaleta. U prvoj polovini 18.stoljeća Rožaje naseljavaju brojna plemena iz sjeverne Albanije.
Vlada mišljenje da je džamija Sultana Murata II u Rožajama podignuta još 1450.godine[72], po drugima 1455.[73], za potrebe turske vojne postaje. Pored je nje je tokom nekoliko stoljeća bilo turbe Šejha Mehmeda Užičanina (rođenog 1693.godine), borca za pravdu, kojeg su janjičari ubili po nalogu beogradskog vezira. Pored džamije sultana Murata postojao je mekteb koji je bio evladijet-vakuf.[74] Postojala su kasnije tri mekteba u Rožajama, a po jedan u Klancu, Kalačima, Paučini, Dacićima, Seošnici, Vučoj, Biševu, Radetini, Bukovici. Stara Ganića-kula je do temelja srušena, ali je danas obnovljena na drugoj lokaciji (u centru grada) kao kulturni spomenik od povijesnog značaja. Razvila su se dva osnovna tipa škole: niža, osnovna škola –mekteb i viša, tj. srednja vjerska škola –medresa. Mektebi su se gradili posvuda, ali najčešće uz mahalsku džamiju. To su bile manje često jednoprostorne građevine, ali ponekad su bili građeni i kao zgrade na sprat sa više prostorija.
Berane
Temelje varoši Berana postavio je Mehmed-beg Bahtijarević. Beransku ulicu koju su zvali ‘Beranska čaršija’ projektovao je Rizvan-beg Bečki. U Beranama je postojala škola ruždija koja je počela sa radom 1890.godine. Do polovine 19.vijeka, varoš se razvijala po tipično orjentalnoj arhitekturi. Sagrađene su džamije, mektebi, hanovi, dućani, šadrvani, dvije javne česme…[75]
U Beranskom naselju Hareme nalazila se Rizvan-begova kula koja je danas srušena. Postojalo je i nekoliko hanova, među kojima su bili najpoznatiji: Hadžinicin han, Sofića i Ramusovića han. Grad je, također, poput Rožaja bio pod osmanskom upravom 1455.godine.[76] Dobio je ime po jednom hanu koji je na tom području uspješno funkcionirao: od ‘jedan han’, na turskom jeziku ‘Bir han’. Kasnije je naziv modificirao u ‘Berane’. U Beranama postoje brojni vakufi[77] od kojih je većina porušeno i nikad više nije obnovljeno, osim malog broja. Jedan od rijetkih objekata koji je obnovljen je mesdžid koji se danas zove ‘vakufska kuća’ uz koju se nalazi i hair-voda. Ovaj grad je imao nekoliko džamija. To su bile uglavnom džamije u samom gradu Berane gdje je poslije povlačenja Turske uprave uslijedila smišljena sistematska destrukcija muslimanskog stanovništva sa ciljem njegovog uništenja ili u najmanjoj mjeri smanjenja muslimanske populacije u vidu utjerivanja straha kako bi se sami iselili sa ovih područja.[78]
Bijelo Polje
Bijelo Polje se u vrijeme Osmanlija zvalo Akovo. U njemu je bila poznata Hadžidanušina džamija u Ašik mahali. Hajdar-paša Selim došao je u Bihor[79] 1689. godine u raduljsku dolinu i pored rijeke Crnče podigao saraj, džamiju, mekteb, han i hamam. Smatra se da je džamija u Radulićima među prvim izgrađenim džamijama na ovim prostorima.
Hadar-pašin kompleks sa sarajem bio je zborno mjesto đurumlija – dobrovoljaca za polazak na front.[80] U drugoj polovini 15. vijeka Bihor je bio sjedište kadiluka.[81] Džamije su u prvi mah služile kao mjesta za molitvu askera i građene su u okviru vojnih utvrđenja, a kasnije džamije su pravljenje i za potrebe stanovništva koje je sve više primalo islamsku vjeru. Slična situacija je bila i sa Bijelim Poljem, odnosno Akovom.[82] Džamija iz osmanskog doba ‘Fethija’ je porušena, a Hajdar-pašina džamija u Radulićima je, od strane četnika, spaljena[83] u toku II svjetskog rata.[84]
Naselje je formirano još u doba Rimljana – Municipijum, grad sa određenom samoupravom.[85] Prvi put Akovo se pominje kao karavanska stanica, a ne kao naselje 28.juna 1583.godine.[86] Akova kao gradsko naselje pominje se u jednom dokumentu iz 1717.godine. U Bijelom Polju, zvanični podaci (salname) iz 1873.godine registruju jednu nižu svjetovnu školu-rušdiju.[87] Međutim, u dopisu ćatib Sulejmana ‘’Bosni’’ marta 1871.godine stoji da je u varoši ‘iznova podignuta rušdija’. U arhivu Bašbakanli u Istanbulu nalazi se document u kojem se spominje Hadži-hanumina medresa u Bijelom Polju (Akovu).[88]
Grad Bihor se prvi put spominje 1450. godine kao mjesto u kojem su dubrovački trgovci[89] ostavljali svoju robu. Pod osmansku upravu je došao 21.juna 1455.godine.[90] Osim starih bošnjačkih kuća u bjelopoljskom kraju se mogu vidjeti i čardaci kao tip kuće. Jedan od njih je čardak Bojadžića u Voljavcu kojeg je sagradio Sulejman Bojadžić, doseljenik iz okoline Tuzle, 1828.godine.[91] Gradska džamija u Bijelom Polju izgrađena je u osmansko doba u selu Jabučno, odakle je prenešena u grad 1741.godine.
Petnjica
Petnjica se do skoro nalazila u sastavu općine Berane. Danas je to samostalna općina čije većinsko stanovništvo, preko 90 %, čine Bošnjaci. Petnjica je vakufsko mjesto čiji je najveći vakuf, prije svega, stara osmanska džamija koja je postala simbol mjesta i kao takva našla se na grbu grada.
Kad je podignuta prva džamija u Petnjici nema pouzdanih izvora, ali se zna da je iz osmanskog doba. Karakterististika ove kamene džamije s drvenom munarom je što ima tri etaže. Unutrašnji prostor riješen ovakvom konstrukcijom dao je korisnu površinu od oko 500 m2 na sve etaže – što znači da džamija može da primi oko 1000 ljudi za praktikovanje vjerske obaveze – namaza. Izlaz na gornje etaže omogućen je drvenim jednokrakim stepenicama koje se nalaze i sa lijeve i desne strane od ulaznih vrata.[92] Svojom arhitekturom ne može se uporediti ni sa jednom džamijom u sandžačkoj regiji i šire osim što je bila veoma slična beranskoj Čarši-džamiji koju su komunističke vlasti srušile 1949. godine.
Ispred džamije se nalazi šadrvan s kamenim stubovima i krovom.
Andrijevica
Neki elektronski izvori navode da u bici na brdu Previja kod Andrijevice, brdu koje je bilo od velikog geostrateškog značaja za Bošnjake, Ali-beg Gusinjski pobijedio je Crnogorce i spasio presijecanje Bosanskog druma i samim tim presijecanje veze sa Bosanskim vilajetom.
Andrijevica je dobila ime po Andriji Spahiću koji je napravio čuveni han, po kojem je gradić stoljećima nosio naziv ‘Andrijin han’. I ovo mjesto je bilo pod osmanskom upravom kad i cijeli plavsko-gusinjski kraj. Andrijevica je pripadala Novopazarskom sandžaku i danas se računa dijelom južnog Sandžaka, iako je naseljena većinskim pravoslavnim stanovništvom.
Plav
Osmanska vlast je izgradila dva grada, Plav i Gusinje, sa brojnim vojnim posadama. Za Plav se kaže da je njegovo podizanje okončano 1619.godine, kada se i pominje prvi put kao naseljeno mjesto, a do tada je postojala Plavska nahija. 1485.godine sproveden je prvi popis u Skadarskom sandžakatu koji je imao četiri kaze: skadarsku, podgoričku, pećku i bihorsku u čijem sastavu su bili Plav i Gusinje.
Naziv Plav, prema jednoj legendi, povezuje se sa imenom rimskog imperatora Flaviusa.[93] Izgrađen na brežuljkastom terenu u kojem dominira Redžepagića kula, koja nije služila samo za stanovanje već i za odbranu. O njoj će kasnije biti govora u poglavlju o sekularnoj osmanskoj arhitekturi. Plavski vilajet je, pišu autori, sa 15 sela i 1.157 domaćinstava bio najnaseljeniji kraj na cijelom prostoru Limske doline.[94] Glavna karakteristika plavskih džamija, do unazad nekoliko decenija, bila je ta što su sve bile pokrivene šindrom i što su sve imale drveno munare. Najstarija džamija na ovom prostoru je Stara džamija, izgrađena 1471.godine.[95] Orijentalni natpisi sačuvali su se i na islamskim objektima u Plavu, Gusinju i Rožajama. Vidljivi su na džamijama, kulama, ponekom nadgrobnom spomeniku, oružju i predmetima od metala. Ulazni dio – soferlak, Stare džamije u Plavu je ukrašen umjetničkom rezbarijom.[96]
Čuveni Dizdarevića grad se nalazio u centru Plava, a sagrađen je početkom XVI stoljeća.[97] Sagradili su ga preci begova Redžepagića. Nazvan je po čuvenom upravitelju grada, Dizdaru. Bio je sagrađen od tvrdog materijala. Unutar zidina je podignuta i ‘stara džamija’ koja je sačuvana do današnjih dana. U blizini ovog grada postojala je i sahat kula koja se nalazila na mjestu na kojem se danas nalazi pošta. Bila je visine 30 metara. I okolina Plava i Gusinja, kao i ostala sandžačka mjesta, ima brojne stare mezare. S obzirom da ovi nadgrobni spomenici svojom starošću, dokumentovanošću, poetsko-filozofskom i religioznom vrijednošću, predstavljaju kulturnu baštinu naroda, kraja i mjesta gdje se nalaze, obavezuju one koji to najbolje mogu i treba da ih čuvaju od uništavanja.[98]
Gusinje
Gusinje je dobilo ime po Austinu.[99] Izgrađeno u obliku latiničnog slova ‘L’. Prvi koji je, po predanju Gusinjana, primio islam dolaskom Osmanlija na ove prostore bio je Deda Šalja, katolik Albanac iz plemena Šalja. To se dogodilo 1455.godine, kada je je uzeo islamsko ime Omer i postao Omera-aga dizdar Gusinja. Bošnjaci i Albanci u Gusinju oduvijek baštine bratske odnose i znaju da im je zajedničko porijeklo ilirsko.
Gusinje je u osmansko doba dalo tri paše: Mehmed-pašu Šabanagića, Ali-pašu Šabanagića i Džafer-pašu Koljenovića. Najviše se kao junak pročuo Ali-paša Šabanagić Gusinjski o kojem će biti govora u posebnom poglavlju o znamenitim Bošnjacima Sandžaka.
__________________________
[1] Pašić Amir: Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 1.,
[2] Ibid. str. 2.
[3] Vinaver Vuk: Osnivanje Novog Pazara, str.171., Književne novine, Beograd, 1969.
[4] Pašić Amir: Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2.,
[5] Čar-Drnda Hatidža: Osnivanje Novog Pazara i njegov razvitak do kraja XVI.vijeka, str. 77., Novopazarski zbornik 8., Novi Pazar, 1984.
[6] Ibid. str. 77.
[7] Čelebija Evlija: Putopis, str. 263., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
[8] Ibid. str. 263.
[9] Matković Petar: Putovanje Benedikta Rambertija, str.214., JAZU, Zagreb, 1882.
[10] Vinaver Vuk: Osnivanje Novog Pazara, str.166., Književne novine, Beograd, 1969.
[11] Dudić dr. Mevlud: Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru, str.44., IUNP, Novi Pazar, 2005.
[12] Pašić Amir: Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2.,
[13] Ibid. str. 3.
[14] Mušović Ejup: Stanovništvo, Glasnik Etnografskog muzeja, knjiga 52-53, str. 10., Beograd, 1989.
[15] Usp. Rahić Esad: Utjecaj I srpskog ustanka na Bošnjake u Sandžaku II, Bošnjačka riječ br. 11-12., str. 94., Novi Pazar, 2008.
[16] Enciklopedija Jugoslavije, 7, MCMLXVIII, str. 203., Jugoslavenski leksikografski zavod , Zagreb, 1980.
[17] Škrijelj Redžep: Džamije Sjenice, Zbornik Sjenice br. 14., str. 90., Sjenica, 2003.
[18] Pašić Amir: Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 3.,
[19] Aličković Sulejman: http://sandzakpress.net/kome-to-smeta-porijeklo-bosnjaka
[20] Đorđević Slobodan: Zaštita spomenika kulture u sjeničkom kraju, Zbornik Sjenice br. 1., str. 63., Sjenica, 1985.
[21] Pašić Amir: Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 4.,
[22] Aličić Ahmed: Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, uvod, XIII, Orjentalni institut, Sarajevo, 2000.
[23] Prekić Adnan: Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1918.- 1941., str. 153., Almanah, Podgorica, 2011.
[24] Nav.dj. Vujović Slavica, Vrcić Asim i Čubrić Rajko: Spahova kuća u Sjenici, Zbornik Sjenice br. 9-10., str. 59., Sjenica, 1999.
[25] Krunić Jovan: Kuća i varoši u oblasti stare Raške, str. 92., Zavet, Beograd, 1994.
[26] V. Hrabak Bogumil: Trgovačke i saobraćajne veze Novog Pazara, Novopazarski zbornik br. 4., str. 10., Novi Pazar, 1980.
[27] Milak Enes (urednik): Nastava moderne historije jugoistočne Evrope – Osmansko carstvo, str. 67., Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi, Solun i CPU Sarajevo, Sarajevo, 2007.
[28] Aličić Ahmed: Poimenički popis sandžaka vilajeta Hercegovina, str. 26., Orijentalni institut, Sarajevo, 1985.
[29] Časopis za kulturu i društvena pitanja ‘Behar’ br.108., str.76., KDBH ‘Preporod’, Zagreb, 2012.
[30] Fakić Medžid, Hamzagić Šerif i Derdemez Hazir: Tutin od mahale do šehera, str. 87., Opština Tutin, Tutin, 2012.
[31] Usp. Ikomonova Vera: Razvoj kulture Nove Varoši, Monografija, str. 13., Samoupravna interesna zajednica opštine Nova Varoš, Nova Varoš, 1985.
[32] Čelebija Evlija: Putopis, str. 262., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
[33] Ibid. str. 246.
[34] Handžić Adem: O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, Prilozi OIS-a, u POF XXV, str. 134., ANUBIH, Sarajevo, 1975.
[35] Kuripešić Benedikt: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530., str. 33. (u fusnoti), Svjetlost, Sarajevo, 1950.
[36] Memić Mustafa: Bošnjaci – muslimani Sandžaka i Crne Gore, str. 87., Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka, Sarajevo, 1996.
[37] Zukić Kemal: Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjena umjetnost, knjiga II, str. 664., Bošnjački institut, Sarajevo, 2001.
[38] Usp. Halilagić Džemail: Legenda o sjeverinskom hanu i tekiji, str. 8., Vakat br. 1., Novi Pazar, 2010.
[39] Čelebija Evlija: Putopis, str. 333., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
[40] Usp. Bejtić Alija: Priboj na Limu pod osmanlijskom vlašću 1418-1912, str. 53., Impresium, Sarajevo, 1945.
[41] Dizdarević Faruk: O Hasan-agi i njegovoj vakufnami, str. 64., Zavičajni muzej Priboj, 2000.
[42] V. Hodžić Omer: Islamski vjerski objekti na području opštine Priboj, dipl.rad, FIS, Novi Pazar, 2007.
[43] Čelebija Evlija: Putopis, str. 333., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
[44] Usp. Šalipurović Vukoman: Prilozi za istoriju građevinarstva u srednjem polimlju u XIX vijeku, Institut za istoriju umetnosti, Beograd, 1979.
[45] Mala enciklopedija Prosvete, str. 208., Prosveta, Beograd, 1986.
[46] Folić Zvezdan: Istorija muslimana Crne Gore 1455-1918, str.18, Matica muslimanska Crne Gore, Podgorica, 2013.
[47] Usp. Kujović Dragana: Zapisano u Pljevljima, Monografija, str. 111., Almanah, Podgorica, 2006.
[48] Usp. Bećović Uzeir: Husein-pašina džamija, str. 191., Almanah, Podgorica, 2006.
[49] Zlatar Behija: O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, Prilozi br.14-15, str. 129., Institut za istoriju, Sarajevo, 1978.
[50] U fusnoti u ‘Putopisu’ stoji: ,,Treba Husein-paše”
[51] Čelebija Evlija: Putopis, str. 392., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
[52] Pelidija Enes: Pljevlja i Pljevaljski kraj u XVIII stoljeću, u monografiji Istorija Pljevalja, 165., Opština Pljevlja, Pljevlja, 2009.
[53] Pelidija Enes i Zlatar Behija: Pljevlja i okolina u prvim stoljećima osmansko-turske vlasti, str. 44., Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, Pljevlja, 1989.
[54] Usp. Bećović Uzeir: Gajret U Pljevljima, str. 89., Almanah, Podgorica, 2007.
[55] Çelebi Evliya: Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, str.399., Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.
[56] Ibid. str.398.
[57] Aličić Ahmet: Širenje islama u Hercegovini,str.68., Naučni skup ‘Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu’, Zbornik radova Prilozi za orijentalnu filologiju 41/1991, Sarajevo, 1991.
[58] Hadžić Fatih: Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandžaku, str. 383., Avlija, Rožaje, 2013.
[59] Poturak Bahrija i Dacić Nadir: Ibrahim-pašina džamija i Bakije-hanume medresa, str. 15., Ibn Sina, Sarajevo, 2010.
[60] Čelebija Evlija: Putopis, str. 333., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
[61] V. Hadžišehović Munevera: Muslimanka, str. 31., Clifton New Jersey, USA, 1997.
[62] Čelebija Evlija: Putopis, str. 388., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
[63] Baltić Mustafa: Prijepoljska musalla, Bošnjačka riječ br. 21- 23., str. 74., Novi Pazar, 2011.
[64] Časopis za kulturu i društvena pitanja ‘Behar’ br.109., KDBH ‘Preporod’, Zagreb, 2012.
[65] V. Mušović Ejup: Porezi, bune i nemiri u Rožajama i Bihoru, 1765., 1766., 1767.i 1768.godine, str. 23., Rožajski zbornik br. 5, Rožaje, 1986.
[66] V. Šabović Hamid: Rožaje – razvoj i perspektive, str. 25, Rožaje, 1991.
[67] Škrijelj Redžep: Rožaje u kamusul alemu Šemsettina Samija, Bošnjačka riječ br. 11-12., str. 104., Novi Pazar, 2008.
[68] Memić Mustafa: Bošnjaci muslimani Crne Gore, str.31., Almanah, Podgorica, 2003.
[69] Zirojević Olga: Tursko vojno uređenje u Srbiji 1459-1683, str. 94., Istorijski institut, Beograd, 1974.
[70] Usp. Zirojević Olga: Kroz Bihorsku nahiju 1571.godine, n. 185., Simpozijum Seoski dani Sretena Vukosavljevića XIV, Prijepolje, 1991.
[71] Terzić Slavenko: Pljevlja na putu u novo doba (1804-1913), u monografiji Istorija Pljevalja, str. 178., Opšina Pljevlja, Pljevlja, 2009.
[72] Azemović Zaim: Rožaje i okolina, kratak istorijski pregled, Rožajski zbornik, maj, str. 18., Rožaje, 1982.
[73] Bećirbegović Madžida: Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, str. 190., Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.
[74] Rastoder Šerbo: O vakufima u Crnoj Gori, str. 53., Almanah 3-4., Podgorica, 1998.
[75] Ramčilović Irfan: Arhitektonski izgled starih Berana, Almanah br. 37-38, str. 64., Almanah, Podgorica, 2007.
[76] Usp. Ibrić Sead: Berane prije sto godina, Tokovi br. 1-2, str. 276., Berane, 2011.
[77] Usp. Rastoder Šerbo: Istorijsko-metodološki okvir izučavanja istorije muslimana u Crnoj Gori 1878-1912, Almanah br. 7-8, str. 117., Almanah, Podgorica, 1999.
[78] Hadrović Mirsad: Vakufi u Beranama, str.27., Avlija, Rožaje, 2013.
[79] Usp. Premović Marijan: Bihor grad, Almanah br. 48-49, str. 8., Almanah, Podgorica, 2010.
[80] Kujević Ibiš: Ispod vela zaborava – tragovima kulture i tradicije Bošnjaka Sandžaka, Bošnjački savjet u Crnoj Gori, bez mjesta i godine izdavanja
[81] Folić Zvezdan: Istorija muslimana Crne Gore, knjiga I, str. 25., Matica muslimanska Crne Gore, Podgorica, 2013.
[82] Mulahalilović Enver: Vjerski običaji muslimana u BiH, str. 63., Hamidović, Tuzla, 2005.
[83] Usp. Folić Zvjezdan: Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1947-1954., ‘Almanah’ br. 15-16, str. 180., Almanah, Podgorica, 2001.
[84] V. Hadžić Haris: Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandžaku, str. 248., Avlija, Rožaje, 2013.
[85] Rakočević Batrić – Baćo: Staro Bijelo Polje, fotomonografija, str. 35., Bijelo Polje, 1999.
[86] Ibrić Sead: Islamska misao -godišnjak FIS-a, str. 124., Fakultet za islamske studije, Novi Pazar, 2007.
[87] Rudić Vujadin i drugi: Bijelo Polje, str. 163., SO Bijelo Polje, Stručna knjiga, Beograd, 1987.
[88] Bašbakanli arhivi Istanbul, dokument: CMF – 123-6130, 1205.hidžretska godina.
[89] V. Dizdarević Asim i Dizdarević Muharem: Muslimanski kulturni stvaraoci bjelopoljskog kraja, ‘Almanah’ br. 7-8, str. 7., Almanah, Podgorica, 1999.
[90] Memić Mustafa: Bošnjaci – muslimani Sandžaka i Crne Gore, str. 121., Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka, Sarajevo, 1996.
[91] V. Dizdarević Faruk: Bojadžića čardak u Voljavcu, Bošnjačka riječ br. 3-4, str. 21., Novi Pazar, 2006.
[92] Ramčilović Irfan:Kulturno-arhitektonske vrijednosti petnjičke džamije, revija ‘Forum Bošnjaka’ br. 17., str.47., Podgorica, 2011.
[93] Memić Mustafa: Plav i Gusinje u prošlosti, str.24., Published by Kultura, Beograd, 1989.
[94] Ibid. str. 39.
[95] Agović Bajro: Džamije u Crnoj Gori, str. 367, Almanah, Podgorica, 2001.
[96] Marinković Mirjana i Šaljić-Ratković Jovana: Islamska epigrafika na području Gornjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 7, str. 250., Prijepolje, 2007.
[97] Krcić Šefket: Bibliografija sa prilozima za monografiju plavsko-gusinjskog kraja, str.126., Biblioteka Ikre, Plav 2005.
[98] Azemović Zaim i Luboder Zećir: Urezano u kamenu i pamćenju, str. 15., El Kelimeh, Novi Pazar–Rožaje 2007.
[99] Krcić Šefket: Bibliografija sa prilozima za monografiju plavsko-gusinjskog kraja, str.126., Biblioteka Ikre, Plav 2005.