SVET BI SE BEZ POEZIJE ZVAO NESVET
– Poeziju doživljavam, baš kao suštinu univerzuma – kaže za naš portal poeta Danica Đurić i dodaje – Poezija, pogotovo ako je reč o ljubavnoj, ispunjava univerzum i čini ga potpunim. Bez ljubavi, on bi bio nepotpun… Čast mi je što je naš poznati književnik, Radovan Beli Marković pisao recenziju za moju prvu zbirku pesama. Ponosna sam i što je on bio glavni gost i kritičar na promociji zbirke ”Sto jedna pesma, sto jedan san”
Da li je pesnik večiti zatočenik sopstvenih reči ili iluzija?
– Mislim da u neku ruku jesu zatočenici i sopstvenih reči i iluzija u isto vreme, jer ako jednom počnete da pišete nikad nećete prestati i tako postajete zatočenik i jednog i drugog.
Vaši stihovi su krajolici vaše duše?
– Ne moraju uvek biti kao krajolici moje duše ili duše nekoga ko je pisao neku pesmu. Recimo, možete pročitati nečije stihove, a oni u vama pokrenu novu pesmu koja ne mora biti imitacija onoga što vas je pokrenulo, a može biti produžetak te pokretačke pesme. Pitam se kroz poetiku, i moje stihove – Kada padne sneg, kao ovih dana, da li ti se možda učini, Od svake pahulje male, da bi mogla biti raspukla duša moja, što se istopi na dlanu tvom. Meni su, priznajem, i to se vidi, zar ne, pesme Desanke Maksimovićc, bile sjajni i blistavi pokretači pisanja, pa i disanja poetike, što da ne?
Čemu se divite, čemu težite čemu idete?
– Divim se svim pesmama koje imaju smisao. Težim čistom izražavanju i čistom srpskom jeziku, bar što se tiče srpske poezije. Idem ka snovima, oni uvek teže da bude bolje. Biće bolje…
Pisanje kao psihiterapija, leči dušu ili..?
– Može se smatrati psihoterapijom, nekad izbacite iz sebe svu tugu, za nečim nedoživljenim, neostvarenim. Nekad otplačete uz neku pesmu koju napišete i posle se osećate mnogo lakše, lepše, očistite dušu…
Kakav bi svet bio bez poetike?
– Svet ne bi ni bio svet, da nema poetike. Verovatno bi se zvao drugačije, možda nesvet.
Neponovljivost ili ponovljevost ljudskog bića?
– Verujem u reinkarnaciju, još iz vremena kada sam pročitala Kinesku Trilogiju od Perl Bak, u 14 godini. Zaista verujem.
Vaše stvaralačke opsesije?
– Zemlja u zemlji granica, a nema granice.
Od kada pišete?
Pišem od kada sam naučila da pišem, ali ništa od tih ranih radova nije preživelo do današnjeg dana. Nisam nikad razmišljala da ću nekad nešto objaviti.
Emocionalna katarza kad se pesma napiše?
– Nema tu onog klasičnog odvajanja, mada ako je pesma lično doživljena može se učiniti da je katarza na tren prisutna.
Čijim se knjigama vraćate?
Za mene je Meša Selimović neponovljiv.Volim da ga citiram i čitam. Njegovo je i ovo: “Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago.”
Danica ĐURIĆ je rođena 15. 08 1962. godine u selu Sitniku, nadomak Konjica (BiH), od oca Svetka i majke Fime. Majka joj potiče iz familije Vujičić. U Pepeljevcu kod Lajkovca odrastala sa bratom i dve sestre, udata i živi u Lajkovcu, Srbija.
DRAGAN STODIĆ