Redakcija Prof. dr Draško Došljak
KRATKE PRIČE ŠEMSUDINA GEGIĆA
(Šemsudin Gegić: „Ne daju mi oči da šutim“, Komuna, Podgorica 2019)
„Očiju tvojih da nije“
(Vasko Popa)
Nedavno je u izdanju „Komune“, časopisa za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore, pod uredništvom mr Amera Ramusovića, iz štampe izašla knjiga „Ne daju mi oči da šutim“ autora Šemsudina Gegića. Recenzenti su mr Željko Rutović i Fadila Nura Haver, redaktor Hadžem Hajdarević, a korice je uradila Amela Hadžimejlić.
Spisatelj, dramski pisac i reditelj Šemsudin Gegić rođen je 1951. godine u Dolina Zavidovići, diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti uBeogradu. Autor je više od deset pozorišnih drama koje su izvođene širom našega regiona. Svoje kratke priče i poeziju objavljuje u časopisima, novinama, a najčitaniji je autor prestižnog bosanskohercegovačko-američkog portala Kliker.info. Najduži period svoga života proveo je u Sarajevu, a nakon 2018. godine živi i stvara u Milanu, gdje se u Ospedale San Raffaele liječi od tumora pluća.
Knjiga „ Ne daju mi oči da šutim“ je, zaptavo, zbirka kratkih priča, njih 26 ukupno. U njenom Predgovoru, autor piše: „Ova me jesen 2019. godine u Italiji po mnogo čemu podsjetila na jesen koja se prije trideset godina bila spustila na Tromeđu jugoslovenskih republika Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. I sad, kao i tada, opijaju me mirisi i upijaju čarobne boje oktobra, a sunce mi od kratkih pljuskova kiše učas osuši lice ikačket na glavi. Zanimljivo, iako tri decenije stariji, osjećam se gotovo u dah i damar kao tada. Preselivši se sa Balkanskog na Apeninski poluotok, u svom sam seobenom koferu ponio jesen, ljude, kiše i vjetrove, običaje, jezik, ideje i događaje, priče…“ I sve to, i više od toga, iščitavanjem zaključujemo, smješteno je u pričama ove knjige.
A zašto je ovaj Gegićev rukopis objavljen u Crnoj Gori, i u „Komuni“, takođe, saznajemo iz Predgovora: „Važnije od svega“, zapisao je poodavno pjesnik Duško Trifunović, „ je da su otud skoro svi likovi tvojih literarnih, pozorišnih i filmskih djela živosatkani od bosanske duhovitosti i duhovitosti i crnogorskog čojstva i junaštva. Tvoja djela su temelji na kojima su pobodeni bosanski i crnogorski barjaci slobode, antifašizma i okosnica su ukupnih stvaralačkih vrijednosti, mikrokosmos kao umanjena slika velikog svijeta. Kulturne i tradicionalne vrijednosti tvog inspirativnog zavičaja su ram za sliku tvog stvaralačkog postojanja kao čovjeka i kao umjetnika. Ti, druškane moj Gega, i kad ne tutnjiš po Tromeđi bez međa, ti se ogledaš u plavom crnogorskom moru i praviš prtinu u visokim naslagama snijega bijelog kao pešterski sir. Motivi ti vriju u nepresušnom izvoru genetike i ti znaš kome pripadaš“. I sada kada je i ovo razjašnjeno, slijedi čitanje i uvjeravanje svega ovoga, i mnogo drugoga, što je u Predgovoru saopšteno.
Dvadeset i šest priča ove knjige stoje same za sebe. Svaka je „uramljena“ i zaokružena. Kad pročitate jednu – druga može da čeka. Ali, taman onoliko da proživimo sadržaj prve. I sve tako redom. Do kraja. Kada sklopite posljednju stranicu dvadeset i šeste priče shvatite da su one ukupnost Gegićeva smještena u jedan veliki ram koji sve ove priče čvrsto drži i tematski i sadržinski.
U ovim pričama, Šemsudin Gegić se potvrđuje kao izraziti liričar. Svaka priča nosi u sebi ono lirsko zbog čega se priča pretvara u pjesmu:
„Tih je dana rijeka Drina svojim bjelasastim brzacima vukla sobom svoje priobalne tišake. Dok je pod nebeskom vrelinom povučena u svoje korito tekla sjeverno prema Savi u kojoj će se smiriti, u vrbacima je ostavljala mala polja hladnjikavog pijeska koji je vrijedno nanijela još za vrijeme obilnih proljetnih kiša i poplava“ („Čoče Crnogorče“, 58).
To je ona Drina – ona Andrićeva Drina. Ona koju ni Sava, ni vrijeme, ni ljudi nijesu smirili. U poeziji i prozi je i ljepotica i „divljakuša“,“ždrebica“, Krivulja nikad ispravljena. Njen tišak je progovorio u prozi Šemsudina Gegića. Zbori i teče! Tromeđe nema bez Drine, kao što nema ni ovih priča bez Tromeđe. Riječi su ovdje i brzaci i tišak. Onaj bistri tišak u kojem plovi vrijeme. Bistri tišak u kom se ogleduju ljudi. „Drino vodo ne idi dolje sama, ne idi sama bez moga pozdraaavaa!“… I nije otišla sama. Otišao je, zauvijek, i priča svjedoči, „Senad Ramusović Ćerka, Čoče Crnogorče, rođak Senči“… Priča poučna – priča sjetna.
Kroz ove priče osluškuje se Gegićev „kašalj iz Milana“. Ali nijedna rečenica njegova ne kašljucka. One su Gegićev lirski drhtaj oka koje vidi i oka koje govori. Svjedoče o tome i: „Biserkine plombe“, „Sinovi i konji tromeđe“, „Ljubav u malom pakovanju“, Ramaginca Muna“, „Tajna sedmog brežuljka“, „Suadina nevjestina noć,…“U Gadafijevom šatoru“.
Narator Šems Drinac svjedoči o teškim vremenima, gubljenju njegovih sadržaja. Ovdje je riječ pretvorena u „snagu Drine“ koja „valja drvlje i kamenje“. Ali, ta riječ zna i umije i da pomiluje, raznježi, vrati događaj, umije nas sjećanjem. Ona je i san. I kako pisac veli: „Otkako su joj u ratu dušmani očinji vid ugasili, san nene Begzade nije bio dublji od plićaka-drijemeža, a ni teži od sna kera Šarova što po svu noć lancem zvoni niz žicu pruženu duž ‘mrtvog zida’…“ A rat i ratovi nijesu gasili samo ‘očinji vid’. Nijesu – zato: „Ne daju mi oči da šutim“.
Knjiga Šemsudina Gegića je duhovni testament kojim su oškrinute vratnice smrti i otvorene kapije života. I kao što u priči „Pisac iz grofičinog oka“ stoji: „Tako je dobro knjiga bila napisana, da je ubrzo njen izdavač rasprodao cijeli tiraž sve vrijeme odolijevajući dati odgovor stalnim upitima čitaoca, posebno čitateljki, ko je i gdje živi ovaj nesumnjivo izuzetno talentovani pisac, kada ga i gdje mogu sresti…“
Pisca ove dobre knjige možete sresti na svakoj njenoj stranici. On je subjekat svake rečenice ove knjige. Šems Drinac. Šemsudin Gegić.
Vjerujemo da se mnogo života usidrilo u Šemsudinovom oku koje u ovim pričama nije do kraja isplakalo. Zato iščitavajmo ove priče i očekujmo nove. Sjetimo se Popinog stiha: “ Očiju tvojih da nije“.
Ovom knjigom, Šemsudin Gegić je poništio Lesov stih „Zalud oko daljinama pipa…“ Daljine su nam sada u oku. Ovo je Knjiga – biljeg Tromeđe. Ovo je međa koja ne miruje. Ovo je Knjiga koja od neke „ranije tuge boluje“.
Neka ovo bude Knjiga Gegićevog ozdravljenja!
Prof. dr Draško Došljak
