Draško Došljak: ”Vrzino kolo” Braha Adrovića

U Biblioteci “Radosav Ljumovic” u Podgorici 8. juna 2023. godine u organizaciji CEKUMA održano je autorsko veče beranskog književnika Braha Adrovića. O knjizi reportaža i zapisa ovog autora govorio je publicista Salko Luboder, o Izabranim pjesmama istoričar umjetnosti, književnik i književni kritičar iz Sarajeva Faruk Dizdarević, a o novoj knjizi “Vrzino kolo” prof. dr Draško Došljak dok je moderatorka bila Amra Tahirović.

Prof. dr Draško Došljak

“VRZINO KOLO”  BRAHA ADROVIĆA

U našoj književnosti postoje pisci u čijim se pjesmama precizno ogledaju vrijeme i prostor. Vrijeme – sadašnje i prošlo, a  zaustavljeno u poeziji i prostor piščev –  zavičajni. Jedan od takvih je i književnik Braho Adrović (Donja Vrbica, 1947). Nakon knjiga: “Biti živ”, “Juče na ulici”, “Hiljadu dana ljubavi”, “Balkanske elegije”, “Rat u kući”, “Objava nezaborava”, “Gorki vijenac”, “Vječno uzaludno”, “S one strane nade”, “Ljudi i neljudi”, “Izabrane pjesme”, “Mapa bolnih mjesta”, “Čovjek i vrijeme”, “Đavolje međe”, “Velika šetalica”, “Porijeklo grijeha”, Adrović je objavio, ovih dana, zbirku pjesama “Vrzino kolo”, u izdanju IGP “Pegaz” iz Bijelog Polja, uz recenzije dr Blagoja Vujisića i dr Miomira Milinkovića. Naslovnu stranu – korice za ovu, sedamnaestu Adrovićevu knjigu, uradio je akademski slikar mr Irvin Masličić.

U predgovoru ove buntovne Adrovićevezbirke, dr Blagoje Vujisić ističe: “Vezanim i slobodnim stihom pjesnik je uspio, podjednako, da na umjetničkinačin oblikuje svaku pjesmu, počev od uvodne pjesme “Zavrzlama”, koja slika Vrzino kolo današnjice i pjesama svih pet poglavlja koja se lirski i jezički prožimaju. Uspostavljajući uzajamnu i korelativnu vezu između bliske prošlosti i današnjice, Adrović lirski i simbolički ukazuje na elemente duhovnih i etičkih posrnuća u zemlji i regionu. O tome posebno svjedoče stihovi uvodne pjesme:

‘Vrzino se kolo kreće

Niko ne zna kad će stati

Il’ otići kud se neće

A narod će sve da plati’.

Otuda, da bi bio što ubjedljiviji, pjesnik daje prednost mislima nad osjećanjima, čime se njegovo iskreno biće priklanja refleksivnosti i filozofemama. Uprkos gorčini i beznađu koje stalno nosi u sebi i čime, kao pravi pjesnik, nikada nije srećan, pjesnik ipak nije pesimistički obojen, već nastoji da osmisli i oplemeni sve što je ružno i strašno u svom okruženju pa svoju dragu moli za osmijeh kao spasonosno rješenje za lakše preživljavanje Vrzinog kola.

Ovom knjigom stihova Braho Adrović donosi novinu u svom stvaralaštvu, te će se po njoj posebno pamtiti, a njoj će se čitaoci vraćati kao istinitom svjedočanstvu jednog vremena iz pera iskrenog pjesnika bliskom čitaocu.

Metaforika i asocijativnost su u skladu sa sadanašnjicom, jer su vjerna slika o istini čovjekovog opstojavanja u sadašnjim istorijskim i nacionalnim iskušenjima. Leksika ovih stihova je neposredna i pristupačna, pa lako i u potpunosti uspostavlja kontakt sa čitaocem. Njegovo višeslojno kazivanje u okviru Vrzinog kola objedinjava širok spektar osjećanja – moralnih, patriotskih, socijalnih, ljubavnih i drugih – a sva ona imaju univerzalne konotacije i opšteljudske poruke”.

Pored uvodne pjesme “Zavrzlama”, Adrovićeva nova zbirka sadrži sljedeće cjeline: “Vrtikolo”, “Običan dan”,”Kućni poslovi”, “Tragovi”, “Naša posla” i “Gostujuća pjesma”.

Preporučujući za objavljivanje ovaj Adrovićev pjesnički rukopis, jedan od recenzenata dr Miomir Milinković je zapisao: “Novo pjevanje i mišljenje Braha Adrovića predstavlja njegov stvaralački kontinuitet, ali otvara i jedno novo poetsko polje. Poezija se može stvarati samo ako postoji plemenitost cilja i opravdanost ideje, što pokazuje i Adrovićev rukopis “Vrzino kolo”. Ta Adrovićeva krucijalna ideja eksplicitno je poentirana u pjesmi „Jesmo li se razumjeli”, gdje on kaže: ‘Nijesam ljut na tebe nego na sebe’. Adrović uvijek polazi od sebe i nudi pouke životne i pjesničke. Zato je ova zbirka buntovnost pjesnička ili pobuna poezije.

Adrovićeva zbirka se, uvjeren sam,  dvosturko prelistava. Taman kad dođete do kraja, “Pogleda”, završnica pjesme poziva na vraćanje na one strofe koje su nas, kad smo ih prvi put pročitali, počele mijenjati, i zbog kojih smo duboko zamišljeni nad životom.

Ciklusi se linearno nadovezuju jedan na drugi, dok su prva i poslednja pjesma na kompozicionom planu čvrsto uvezane.  Pjesma “Zavrzlama” predstavlja svojevrsnu posvetu, odnosno ima funkciju pjesme -posvete. Ona nagovještava, odnosno otvara jedno polje, ne samo pjesničko, kojim hodi pjesnik Adrović.

Stihovi se, iz pjesme u pjesmu, nižu kao pjesički rezulati intelektualnog osmišljavanja dešavanja iz običnog života. Adrović im prilazi sa namjerom da ih razobliči, “raskrinka”  i time dâ realan ton kojim osujećuje nepravda i nagoviještena pravda pretvara u život, izdvajajući upečatljive detalje stavljajući ih u poetski fokus.

Emocionalnom dogradnjom i pjesničkom vještinom, pjesnik Adrović od nepodnošljive stvarnosti stvara dolazeću nadu i topline koje mogu ugrijati čovječanstvo.

Pjesnički rukopis Braha Adrovića jeste  i  najplemenitija angažovana poezija. Bez sirovog bunta, sa nijansiranim slikama, njegova poezija djeluje kao pjesnički organizovana borba protiv nepravde. To je pobuna protiv čovjekove otuđenosti, intelektualne zaboravnosti, nedodirljivosti.

Adrović od jednostavne scene iz života napravi slike kao sabirno mjesto osećajnosti i topline, ali i zbir grčeva koji daju snagu. Ovo je poezija koja je očišćena od jezičkog viška i zakukumuljenih izraza.  Rukopis Adrovićeve poezije počinje zavrzlamom, ali i vjerom u poeziju, nasušnom potrebom da se pravda ne zaboravi. Stoga je i njegovo čitanje zanimljiva šetnja kroz život, ili jedna strana života, ona koja završava u literaturi, ali to je i povratak sebi. Sebi i poeziji kao sigurnoj životnoj kući.

Cilj Adrovićeve poezije je da nas trgne, da nas zapita, da probudi uspavane duhove i  pozove na aktivizam najprije u odnosu prema sebi samima. Najprije to! Ova poezija budi i zaspalu ljudsku emociju. Iako ne bježi od neprijatnih okolnosti iz stvarnosti, njeni stihovi sadrže nagovještaj da je “promjena unutar izvesnija, ali i mnogo potrebnija i svrhovitija, budući da se kroz nju mijenja i svijet spolja”. Braho Adrović pokazuje da se poezija ne može pisati “bez poverenja u njenu snagu i misiju”. Ona je snaga koja vraća povjerenje u Čovjeka.

Ovi stihovi potvrđuju njegovo nepresušno ubeđenje da nas poezija može dovesti do istine, i to ne samo istine o vlastitom životu već i o životima drugih, do onoga za čim su tragali pjesnici minulih vremena.

Još od davnih vremena važi nepisano pravilo: “ako želite da se odužite bilo kojoj generaciji, pišite stihove o onome što zaista osjećate i mislite. Adrović to, zaista i radi. Misli i pjeva”!

Ovom pjesničkom zbirkom, Braho Adrović je nastavio svoj književni kontinuitet i, još jednom, potvrdio da je pjesnik života i realnosti, angažovan i neraskidivim nitima vezan za stvarnost. Ovo je lirsko kolo koje predstavlja sliku jednog vremena, prostora i ljudi, sa porukama, opomenama i onom snažnom Brahovom koja se viori i u ovoj njegovoj zbirci: “Što više starim / Ja u lijepom prepoznajem sreću”. Poezija! I više od nje!