Redakcija Autorsko veče Braha Adrovića – Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“ Podgorica, 08. 06. 2023. godine
Salko Luboder – osvrt na knjigu Priče iz dva vijeka, odnosno na novinarski i publicistički angažman
U tri i po decenijskom plodnom novinarskom i publicističkom stvaralaštvu barda pisane riječi Braha Adrovića arhivirano je vrijeme, zanimljivi ljudi, događaji i nesvakidašnji biljezi života. Pouzdano tome svjedoči njegova nedavno objavljena knjiga u kojoj su sabrani ranije publikovani tekstovi putopisa, reportaža, zapisa i feljtona kojima je, objedinjenim u koricama, praktično udahnut novi život. Knjigu je s pravom nazvao Priče iz dva vijeka budući da su tekstovi nastajali posljednjih decenija prošlog i u prvim desetljećima ovoga vijeka.
Kao jedan od doajena crnogorskog novinarstva Braho Adrović je ispisivao stranice novina i časopisa koji su izlazili ili izlaze u različitim krajevima bivše Jugoslavije.
Njegovi tekstovi utoljavali su radoznalost čitalaca „Pobjede“, „Komunista“, „Omladinskog pokreta“, beranske „Slobode“, zagrebačke „Arene“, časopisa „Komuna“, „Avlija“, „Vrela“, „Dijaspora“, a danas jednog broja portala. Svakako, Braho Adrović je višegodišnji žurnalistički trag ostavio i kao novinar Televizije Crne Gore.
Riječju, njegovo novinarsko pero ispisalo je kilometre hartije na kojoj su ostajali zapisi koji povezuju vremena, prostore i ljude. Povezuju ih neprolaznim vrijednostima i atmosferom davnašnjice koja mami poput mirisa dunja sa starog ormara.
Struktuirajući novu knjigu u tri cjeline koju čine putopisi, reportaže i zapisi, i feljtonistički tekstovi, Adrović je selektovao štiva koja su plijenila čitalačku pažnju u vrijeme njihovog, da kažem, prvog života, odnosno onda kada su prvi put objavljena u novinama i časopisima. Međutim, nema sumnje, riječ je o tekstovima koji će se i danas s pažnjom isčitaviti budući da sadrže zanimljive faktume i isječke vremena koji upotpunjuju informisanost i slade čitalačka čula.
Ostaje za žaljenje činjenica da jedan broj Brahovih tekstova iz ranijeg perioda nije sačuvan, zbog čega smo uskraćeni za dodatno čitalačko zadovoljstvo.
*
U prvom dijelu knjige složeni su putopisi koji obuhvataju beletrizovane opise doživljenog i preživljenog tokom putovanja u inostranstvo. Na početku su putopisni medaljoni koji svježinom kazivanja posebnih i zanimljivih životnih iskustava upečatljivo djeluju na čitalačku pažnju.
Putopisi Braha Adrovića, zapravo, prirodno se nadovezuju na njegovu profesionalnu sklonost da zapaža i registruje zanimljivosti u svom okruženju. To čini lucidno i kada ga put odnese van domovine, ali uvijek sa njom u svom biću, i sve vagajući domovinskm mjerilima. Višekratna putešestvija po Bugarskoj garnira putopisnim medaljonima, bilježenjem običajnog kurioziteta da Bugari klimanjem glavom iskazuju neslaganje, bogatim opisima predstavlja ikonografsku raskoš i svečanost duhovne atmosfere Rilskog manastrira, sve do upućivanja čitalaca svojih reportaža u vrijednost i značaj revolucionara Georgija Dimitrova, odnosno posjete njegovom rodnom mjestu.
Novinarska znatiželja, sticaj dobrih okolnosti svoga vremena, i ko zna šta još, odvodili su Braha Adrovića u još dosta zemalja bližeg i daljeg okruženja. Svjedoče tome reportaže iz Poljske, Češke, Italije, Rusije, Turske, Luksemburga… Kao da se držao one poznate „ko ne putuje, taj ne živi“. Sa tih putovanja donosio je dah dalekih prostora i neviđenih krajeva, čitaocu otvara um za nova viđenja i dodatnu radoznalost. Dobrim razvojem događaja za njegove tekstove ove vrste, a naročito za sladokusce reportaža, knjiga o kojoj je riječ trajno će sačuvati štiva kojavrijedi isčitavati, napajati se dahom daljina i poukama zanimljivih ljudi i događaja.
Boravak u Poljskoj i posjeta zloglasnom logoru Aušvic, pored ostalog, nadahnuli su Braha Adrovića da ispiše reporterske retke koji opominju i vaspitavaju. Naravno, ko hoće da čita i uči. Međutim, njegova putešestvija imala su i vedriju životnu stranu, što se da vidjeti iz opisa doživljenog tokom noćnog života u Pragu i tamošnjih dogodovština i životnih neposrednosti.
Tragalački duh odvodi Braha Adrovića u prostranu Rusiju, odakle svojim zapisima svjedoči o Crnogorcima na Volgi. U Italiji, u gradu Teramu, šetao je ulicom koja se zvala Ivangradska. Taj grad, informiše nas Braho, je pobratim sa Beranama. Korak po korak kroz njegove reportaže i davnašnje novinarsko iskustvo, stižemo do bogatih opisa Istanbula, susreta sa našim iseljenicima, nostalgijama i zavičajnim sjećanjima.
Budući da se Bihor, Brahov rodni kraj, dobrano nastanio u Luksemburgu i da tamo živi dio njegove porodice, očekivano je da otuda piše zavičajne i porodične priče. U Luksemburgu je često kao najbliži srodnik, rođak, saplemenik, ali uvijek kao novinar u kojem ne miruje nerv zapažanja i unutrašnji poriv da suptilnim opisima čitaocima dočara šta se tamo zbiva, kako se živi, koliko se čezne za Petnjicom, Vrbicom, Kalicom… Da nam kaže koliko duše njegovih zemljaka ištu zavičaj i čeznu za domovinskim pragom. Pretočio je sve to Braho u reportažne zapise, u svitke koje poput hamajlije gotovo svaki Bihorac u duši nosi dok po bijelom svijetu za život se stara.
*
U drugom dijelu knjige složene su reportaže koje obuhvataju opise i svjedočenja širokog životnog mozaika. Reportersku draguljarnicu Braha Adrovića otvara reportaža o spomeniku borcima za slobodu na Jasikovcu, u Beranama. Spomeničko zdanje projektovao je znameniti arhitekta Bogdan Bogdanović. Spomenik o kojem piše Braho uvršten je u zaštičeno kulturno dobro Crne Gore.
Sniježna blokada jedne porodice na Pešteri i riskantni poduhvati spasavanja, kao i bizaran događaj zamjene beba u bolnici, preokupirali su novinarsku znatiželju Braha Adrovića koju je pretočio u reportažne zapise za pamćenje. Ovi i drugi tekstovi ukoričeni u knjizi Priče iz dva vijekaostaju trajno svjedočanstvo jednog vremena i paradigma žurnalističkog angažmana.
Uz isticanje faktografskih vrijednosti, njegovim reportažama kao da i dan-danas šetaju ljudi koji su davno živjeli. Slavka Džudović sa devedest sedam godina bila je najstarija Beranka, partizanska heroina, uzor hrabrosti i dosljednosti. Veliša Leković, čovjek sa tri imena, kao dijete upoznao je porodicu albanskog kralja Zogua, kada se spletom teških i čudnih životnih okolnosti s porodicom našao u Egiptu. Piše o jedanaestogodišnjoj Sajmi Agović iz Gornje Vrbice, hrabroj djevojčici koja zadobija smrtno opasne opekotine dok iz vatrom zahvaćene kuće spasava svoju braću i sestru. Sajma je u akciji „Pothvat 82“ proglašena za najplemenijtiju i najpožtvovaniju Jugoslovenku.
Reportaža o Nadi Knežević Vujošević, čiji je životni put od najranijeg djetinjstva, obilježen dramatičnim obrtima i neizvjesnom sudbinom, najočiglednije pokazuje Brahovo reportersko umijeće i nerv darovitog novinarskog znalca. Čitajući redove reportaže o kojoj je riječ učini vam se da ste obreli pored same junakinje priče, saživljavate se sa njenom sudbinom, htjeli biste nešto da učinite, da pomognete, i tek u jednom trenutku shvatite da se zapravo radi o atmosferi koja je samo novinarskim tekstom stvorena. Pokazuje se alhemijsko umijeće pisanja, kada slova zabilježena na papiru dobijaju snagu i pokreću čulne mehanizme u čovjeku.
U reporterskom dijapazonu Braha Adrovića posebnu pažnju skreće serijal tekstova u kojima opisuje teško vrijeme ratnih dešavanja na Kosovu. Metaforičkim naslovom sa faktičkim utemeljenjem Proljeće rasturenih ognjišta predstavlja tešku sudbinu kosovskih izbjeglica i njihov prihvat u Beranama i Andrijevici.
*
Dramatični životni detalji Jusufa Ljajića iz okoline Rožaja satkani su u uzbudljive feljtonističke tekstove koji su danima plijenili pažnju čitalaca „Pobjede“. Iz faktografske osnove koja se sastoji u činjenicima da su Ljajića i njegovog kolegu Njemca Karl Hansa Gingera, koji su bili na radu u Iraku, svojedobno kidnapovali Kurdi, pored toga što je sama po sebi uzbudljiva, Braho Adrović ispisuje trilersku priču, koja uz osnovni tok, donosi još niz zanimljivosti sa gotovo nevjerovatnim zapletima. Uz ekstenzivnu naraciju na početku tekstualnog serijala, znalačkim doziranjem intenziteta i sadržine priče, čitaoce je dovodio do nestrpljivog isčekivanja sljedećeg nastavka feljtona. Decenijama nakon toga počašćeni smo na izvjestan način da u cjelini isčitavamo feljton u novom izdanju, među koricama knjige Priče iz dva vijeka.
*
Knjiga Braha Adrovića Priče iz dva vijeka predstavlja, zapravo, suštinu (ili glavninu) njegovog uspješnog i sadržajnog angažovanja u tvorenju repotaža kao najsloženijeg novinarskog žanra koji se graniči sa literaturom. Tome bjelodano svjedoči njena kompoziciona struktura. Van sumnje, knjiga će zauzeti zapaženo mjesto u crnogorskoj i regionalnoj publicistici.
Pored drugih afirmativnih odlika, treba istaći da je popunjavaju tekstovi pisani prijemčivim stilom, odabranom i ujedno životnom leksikom. Sadržaj knjige predstavlja svojevrsne lirske prepise života, mijene vremena, lica i naličja naših trajanja, neobične ljude i događaje. Lirski nanosi u žurnalističkim tekstovima Braha Adrovića proističu iz njegovog pjesničkog bića, odakle je isteklo šesnaest knjiga poezije.
