Redakcija Faruk Dizdarević
Rijeć-dvije o poetskom stvaralaštvu Braha Adrovića
(Autorsko veče Braha Adrovića 8. juna 2023. u Podgorici)
Braho Adrović (1947, Donja Vrbica, Berane) dosada je objavio 16. zbirki poezije. Prije izvjesnog vremena napravio sam izbor iz njegovog poetskog stvaralaštva; knjigu je objavio „Pegaz“ iz Bijelog Polja pod naslovom: Braho Adrović, Izabrane pjesme.
Knjige izabranih pjesama, osim što mogu biti zanimljive same po sebi, obično pružaju i autopoetičke iskaze, reference i putokaze pažljivom čitaocu prilikom otkrivanja i tumačenja poetike njihovih autora. Ako i, eventualno, ne nude direktne naznake, one u svakom slučaju daju njegov idejni i literarni background. Vjerovatno svaki pjesnik prije ili kasnije osjeti potrebu da napravi izbor svoje poezije u kojem će sažeti svoja razmišljanja i uobličiti poruke koje nije mogao na tako eksplicitan način da iskaže u svojim poetskim djelima. Neki to i ostvare. Jedan od njih je Braho Adrović.
Izabrane pjesme grupisao sam u sedam tematskih cjelina: Moje je ime ljubav; Uspomene kao ljubičice; Neka spava prošlost nemoj je buditi; Kad jesen ogoli snove; Gledam li zbilju ili je zbilja priviđenje; Ljubavi će sve više nedostajati budućnosti; Na nišanu riječi i Parče plavog neba. Ciklusi su naslovljeni izvodima iz njegovih pjesama (a ne njihovim naslovima).
Od pomenutih ciklusa pjesama prva tri imaju za centralni motiv ljubav. I u ostalim se mogu ovdje-ondje naći ljubavne glose koje su, moglo bi se reći, zapravo herbarijum jedne sentimentalne generacije. U Adrovićevom pjesništvu, sastavljenom inače od razgranatog fabuliranja, dakle izuzetnom po bogatstvu tema, istaknuto mjesto, rekoh, zauzima ljubav. Beskrajni sanjar, čovjek i pjesnik, Braho Adrović se pouzdao u Ljubav prije svega: Ljubav je govor jedini/Koji još po malo razumijem/Razumijem ili mi se čini/ I kad zborim i ćutim kao nijem (Zemljotres u grudima). Inspirativno, nježno, vijonovski, pjesnik progovara o ženi i ljubavi. Adrović donosi liriku koja neopozivo posreduje ljubav i sve posljedice koje po pravilu idu sa njom. Otuda proizilaze čežnja, želja, tuga, pa treptaj, otkrovenje, zebnja… kako se, uostalom, i zovu pojedine pjesme u ovom ciklusu koji sam imenovao sa Moje je ime ljubav. Ovaj cikluspjesama posut je svjetlucavim lirskim polenom; on govori o divinizirajućoj pjesničkoj projekciji stvarnosti. Pjesnik je taj koji, hipersenzibilan, posjeduje izoštrenu optiku. Jer, ne vidi se samo ono što se vidi, već i ono skriveno, što se ne vidi.
Ma kakve božanske sile i moći vrebale među zvijezdama, postoje samo dvije stvari koje su važne običnim ljudskim bićima: ljubav i smrt. Druga velika tema u poeziji ovoga pjesnika je i rat. Balkan je, zbog svoje pozicije, na granici između svjetova. Na Balkanu se susreću pravoslavni Istok i katolički Zapad, islam i velike jevrejske zajednice. Na Balkanu se susreću Mediteran kao jedan čudesni, potpuno zaseban svijet, Azija i Evropa. Kao svugdje na tim graničnim svjetovima, teritorijama, život je u dobrim vremenima veoma lijep, raznovrstan i ineresantan, i u zlim najgori, tragičan, pun krvi i razaranja. Pojedini granični regioni imali su duže periode mira i istinskog blagostanja, nama se nekako ne dâ da sastavimo sedam-osam decenija mira. Nas je uglavnom zapao onaj gori dio graničnog svijeta. Ciklus pjesama imenovan sa Gledam li zbilju ili je zbilja priviđenje započinje apokaliptičnom slikom nagovještaja zlog vremena na našem balkanskom atlasu: Prvo su počele ptice selice/Da mijenjaju svoja gnijezda/Crno lice ptice zloslutnice/Da zamrači sjaj očiju zvijezda/Onda su psi počeli da laju/I iz njihovog laveža kurjaci da iskaču/I razgone ptice po beskraju/ Zlo najbrže trči prema plaču (Znaci nevremena). Kada je opštenacionalno ludilo započeto krajem osamdesetih p.v. doživjelo finale, to doba jednoumlja i političkog cezarizma, čija je vidljiva politička i društvena hipostaza upravo nacional-patriotski zanos kao užasan primjer artikulisanja kolektivne svijesti koja vodi u opštu pogibelj, u kome je politički život pretvoren u prazan ritual, dok su osnove materijalnog i kulturnog života bile sasvim razorene, kroz to teško istorijsko vrijeme prelamaju se sudbine ljudi na najrazličitije načine: nasilna mobilizacija, pogibije, povratak u sanducima, raseljavanja, masovni pokolji, etnička čišćenja. Tutnjava ratnih doboša kao da su zla kob ovih prostora, a gdje oni odjekuju, sve ostalo nijemi. Lirski subjekt, svjestan svoje sudbinske bačenosti u nerazmrsivo klupko egzistencijalnih zagonetki, našao se u međuprostoru – u polutami, svjestan svoje bespomoćnosti, suočen sa silom nemjerljivom: Opet je Balkan podivljao/Ustao da sam sebe ruši/Ja sam bez domovine ostao/Ja domovinu nosim u duši (Seobe). Vremenski i prostorno univerzalna surovost balkanske istorije pune zločina i nečovještva ne može a da emotvno ne ekscitira čitaoca čak i u poeziji sa ovako doziranom istorijom. „Rat u kući“, „Hiljadu dana bola“, „Elegija za Suadu“, „Iseljavanje“, „Feniks“, „Satana na šinama“, „Sramota je Srebrnica“, „Ubijanje duše“…ove pjesme su specifično svjedočenje o jednoj mučnoj i nepodnošljivoj realnosti. U njima je snažno istaknuto nepristajanje na tu vrstu stvarnosti i želja da se od nje što je moguće prije oslobodimo.
Pojava novijeg datuma je nespremnost za razgovor. Nekako se izgubila sposobnost da razgovaramo, ogradili smo se jedni od drugih. Teško je živjeti na takvom svijetu, neko je već to rekao u jednom ruskom romanu, a možda i nije rekao, nego mi se samo tako čini. U poetskom krugu Ljubavi će sve više nedostajati budućnosti Braho Adrović, već u zrelim godinama kad piše ove glose, sa mnogo gorkog taloga u sebi, govori o traženju utočišta u tom svijetu: Pravih prijatelja nema/Samo se maske sretaju i ljube/I jedna drugoj otrov laži sprema/Ljubavi spasi me od jave grube// Odvedi me što dalje ljubavi/ Do zvjezdanih predjela iskrenosti/ Gdje se srce srcu samo srcem javi/ Ljubavi će sve više nedostajati budućnosti (Zov nježnosti). Pjesme u ovom ciklusu, ako se držimo pikardovske dikcije, paradigme „silaska u dubinu“ duše, govore o Stvarnosti koja nam obećava samo hladnoću i besmisao.
Ovaj poeta piše i kratke pjesničke forme. Ta ostvarenja krase jasnost, sažetost, preglednost, istančan senzibilitet, sklad sadržine i forme, nalaženje poetičkih poruka u životnim scenama. Izvjesno je da pri stvaralačkom oblikovanju određenog književnog izraza pred autorom stoji obilje raznolikih mogućnosti, odakle on vrši vlastiti odabir i prilagođava ga sopstvenom intelektualnom i duševnom sklopu i senzibilitetu. Tako smo svjedoci da neki pisci o naizgled običnim i malim stvarima mogu pisati s izvanrednim nadahnućem i u širokim literarnim zahvatima. Pored ostalog, oni često uspijevaju da „uhvate“ određeni detalj i da o njemu naprave opsežan i upečatljiv zapis (jednom piscu je bilo potrebno više stranica da bi dočarao trenutak kako se kap vode odvaja od krova i pada na zemlju). S druge strane, ima stvaralaca čije se umijeće zasniva na tome što uspijevaju da sa malo riječi obuhvate mnogo, koristeći žanrove čija je osobenost kratkoća i konciznost.Adrović zna da napiše i pjesme sa preko sto dvadeset stihova, ali, rečeno je već, njeguje i kratke, gnomske poetske iskaze. Pored pjesničkih minijatura on piše i aforizme, epigrame, sentencije. U ovaj izbor uključio sam dvadesetak kratkih pjesama i svrstali ih u poetski krug Na nišanu riječi.
Zavičaj je česta tema u literaturi jer je nezaboravna činjenica djetinjstva. Njime su svojevremeno bili opsjednuti romantičari, potom pjesnici s početka prošlog vijeka, a i kod savremenih pisaca on je također jedna od tema. Čovjek, najčešće sâm, gonjen neispunjenom čežnjom, vraća se iz daljine u zavičaj da makar tu još jednom uzdrhti u susretu sa davno sanjanom ljepotom, nezaboravnim činjenicama djetinjstva.I Adrović je napisao jedan broj pjesama posvećenih zavičaju: Kad me umorna želja dovede u selo/ U moju ljupku Vrbicu/ Čini mi se da kroz moje tijelo/ Prostruji sva toplina svijeta i/ Pretvorena u pticu/ U oblake odleti/ Čini mi se da me prepoznaje drveće/ Brda i njive… (Cvijet nježnosti).
Poezija Braha Adrovića baštini vezan i nevezan stih, sonetnu formu, tercet i kratku formu (skoro haiku), dakle čitavo jedno formalno i oblikovno bogatstvo. Na stilizacijskoj ravni uočava se razuđenost jezika. Adrović se poigrava jezikom, jezik je za njega isključivi funkcionalni predmet umjetničkog oblikovanja. Jezik predstavlja mješavinu modernog izraza i zavičajnog dijalekta. Nerijetko nailazimo na lekseme koje autor domišlja. Sa uspješnom infiltracijom u sam tekst, takav sastav može pojačati jednu od bitnijih determinanti ove poezije – melodičnost. Stoga je jedan od značajnijih momenata u Adrovićevom pjesništvu, rekoh, upravo leksički krajolik. Ovaj pjesnik teži da dosegne sklopove značenja tradicionalne naracije kraja iz kojeg je, koji zahtijevaju zamašne poetičke procedure unutar jednog semantički vrlo slojevitog jezika sa jakim unutrašnjim intenzitetom. Te procedure on je vrlo umješno apsolvirao, čime je dokazao da se opravdano svrstava u red istaknutih crnogorskih pjesnika.
