POSLEDNJI TALAS VALOVA
Mislila sam, napisaću priču. Dok nam se dijalekti prepliću u prirodnoj harmoniji istoga jezika, smešimo se očima. Na ovome jadranskom žalu vreme je stalo, ovo mesto je srećno zarobljeno u prošlom trenutku. Oduvek sam bila fascinirana prošlošću, njena privlačna sila vuče moje konce kroz rastući niz godina. Stvara iluzorne slike paralelne stvarnosti, orošene gorkim kapima melanholije. Nostalgije za nepovratnim. Težina i užas prolaznosti čine da žalimo za prošlošću i stvaramo svoju, idealizovanu viziju vremena u kojima još nismo postojali. Bila je jednom zemlja, čija utvara još obitava bas ovde, na ovome žalu. Peče nas, njene potomke koji se slučajno srećemo i ne shvatamo zašto je nestala.
“Nemaš zašto ostati, nemaš za šta se boriti”, govori nam mladi Riječanin, uz bespomoćan osmeh, sa tugom u očima.
Poznatost njegovih reči samo dodatno naglašava sličnost prostora sa kojih dolazimo. Nakon raspada zajedničke države, istorijske spone prošlosti pretočile su se u niti sličnih sudbina i svakodnevnica. Naši novi poznanici sa odobravanjem i radoznalošću postavljaju pitanja o emigraciji, snalaženju, utiscima i odlukama, potpuno rešeni da krenu stazom na koju smo mi, pre četiri godine, samouvereno kročili. Iste su bile i naše reči dok smo, uprkos prividne situiranosti, ljudima oko sebe objašnjavali nas izbor. Nismo se, pre svega, imali uz koga boriti. Osećaj nepripadanja sugrađanima, koji vrtoglavo klize u nacionalizam ili arogantno-depresivnu apatiju, oprhvao je, čini se, i mlada lica koja smo upravo upoznali. I dok se večni i nepromenljivi talasi razbijaju o osoljene stene, pričamo o svim onim talasima koji, svakoga trenutka, nose u dobrovoljno izgnanstvo. Ostaće oni koji nemaju primedbi. Ostaće oni koji nemaju tolerancije i srčanosti. Ostaće nekulturni, koji sebe nazivaju otvorenim, srdačnim i temperamentnim. Oni kojima je, pretpostavljam, kristalno jasno zbog čega se dogodilo sve što mi, dok sedimo na žalu i upijamo naše prirodne sličnosti, u neverici preispitujemo.
Pričam sa ljudima iz aktuelne generacije tog talasa i, nekako mislim, poslednje generacije koja prepoznaje da je talas isto što i val. Da nema razlike između voza i vlaka, kojim će stici do prve zračne luke prekookeanskih letova, sa jednosmernom kartom.
Dok posmatram lepotu prirodne obale i slušam nazive država u kojima će naši poznanici okušati sreću, sa utehom shvatam (neiskren je čovek koji tvrdi da nikad nije spoznao osećaj olakšanja, pri kontaktu sa manje srećnima) da su njihovi izbori teži nego što je bio moj. Svakako je potrebna je veća volja (ili, možda, veći očaj) da bi se napustila blizina mora.
Mislila sam, napisaću priču. Ali, junaci pakuju kofere. Još jedan treptaj mora i… Odoše…
________________________________
Dunja Popović (rođ. Petrović) je rođena 1986. godine u Novom Sadu, gde je završila osnovnu školu i gimnaziju „Isidora Sekulić“. 2005. godine upisuje studije biologije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu. Osnovne studije završava 2009. godine, a master studije 2011. godine. Potom upisuje doktorske studije biologije na Univerzitetu u Novom Sadu, gde se i zapošljava kao istraživač-saradnik.
Danas živi u Berlinu i završava pisanje doktorske disertacije. Pored toga, bavi se pisanjem proze. Trenutno radi na zapisima segmenata svoga detinjstva i adolescencije, u kontekstu političkih i socioloških prilika tog vremena i promenljive slike porodice u kojoj je odrastala.
Udata je i ima sina i ćerku. Govori engleski i nemački jezik.