Srđan Gagić, rođen 1988. godine u Bosanskom Novom/Novom Gradu, BiH, gde je završio gimnaziju. Apsolvent je Srpske književnosti i jezika sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Poezija mu je objavljivana u različitim zbornicima i časopisima, a u pripremi mu je i prva knjiga poezije. Bio je kolumnista internet sajta za jezik i književnost Opismenise.com, a trenutno je član uredništva studentskog slavističkog časopisa Filozofskog fakulteta u Zagrebu – Balkan Express.
NA SUNCU
titraju senke.
između opni unutrašnjih organa postoji nešto
što nikad nećemo umeti ni rečima ni zubima
popucali kapilari u mozaicima bezazleno svetle
pod zidovima bolesnog tkiva.
mi se smejemo,
ono što je zaklonjeno debelim slojevima kože
i svetlosmeđim, svilenkastim maljama
ostaje skriveno i kad se ugasi svetlo
ili kad, recimo, umiremo.
tu se smesti – na ivicu razuma,
po njoj bosim tabanima
zabaci laks prema pučini, negde tamo
kolena manje bride i lakše se ljušti epitel
posle sunca koje pomuti svaki obzir i smisao
u udobnu i mučnu sunčanicu.
nismo tu gde jesmo, ćutiš da ti je jasno
jezik ti se povukao negde duboko u stomak
i tvoja usta prosijavaju dubokom crninom.
ako progutaš i senke
možda se iz nas dvoje konačno rodi nešto
što bi disalo jednom cevi,
što bi istim tempom odumiralo.
OSTANAK
sve što prolazi
(i vreme i ljudi i brodovi duž obale
na kojoj umiru rakovi)
vraća se u izmaglici
u međuprostor odumrlih razgovora,
tamo gde se preskaču
zarezi i velika slova.
mi koji nismo putovali
čuvamo suvenire tuđih povrataka,
biramo knjige po koricama,
detaljni smo u svojoj površnosti.
iscrtavamo cveće na obodima poruka,
pa ih šaljemo u boci
za one koji uvek putuju.
za one koji se vraćaju
samo u izmišljenim frazama.