Dve pesme Srđana Gagića

Poezija

Srđan Gagić, rođen 1988. godine u Bosanskom Novom/Novom Gradu, BiH, gde je završio gimnaziju. Apsolvent je Srpske književnosti i jezika sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Poezija mu je objavljivana u različitim zbornicima i časopisima, a u pripremi mu je i prva knjiga poezije. Bio je kolumnista internet sajta za jezik i književnost Opismenise.com, a trenutno je član uredništva studentskog slavističkog časopisa Filozofskog fakulteta u Zagrebu – Balkan Express.

 

 

 

NA SUNCU

 

 

titraju senke.

između opni unutrašnjih organa postoji nešto

što nikad nećemo umeti ni rečima ni zubima

popucali kapilari u mozaicima bezazleno svetle

pod zidovima bolesnog tkiva.

mi se smejemo,

ono što je zaklonjeno debelim slojevima kože

i svetlosmeđim, svilenkastim maljama

ostaje skriveno i kad se ugasi svetlo

ili kad, recimo, umiremo.

 

tu se smesti – na ivicu razuma,

po njoj bosim tabanima

zabaci laks prema pučini, negde tamo

kolena manje bride i lakše se ljušti epitel

posle sunca koje pomuti svaki obzir i smisao

u udobnu i mučnu sunčanicu.

 

nismo tu gde jesmo, ćutiš da ti je jasno

jezik ti se povukao negde duboko u stomak

i tvoja usta prosijavaju dubokom crninom.

ako progutaš i senke

možda se iz nas dvoje konačno rodi nešto

što bi disalo jednom cevi,

što bi istim tempom odumiralo.

 

 

OSTANAK

 

sve što prolazi

(i vreme i ljudi i brodovi duž obale

na kojoj umiru rakovi)

vraća se u izmaglici

u međuprostor odumrlih razgovora,

tamo gde se preskaču

zarezi i velika slova.

mi koji nismo putovali

čuvamo suvenire tuđih povrataka,

biramo knjige po koricama,

detaljni smo u svojoj površnosti.

iscrtavamo cveće na obodima poruka,

pa ih šaljemo u boci

za one koji uvek putuju.

za one koji se vraćaju

samo u izmišljenim frazama.