Redakcija BRAHO ADROVIĆ
ĐAVOLJE MEĐE
Kad smo dijelili zajedničku kuću
Svako je natovario po jednu sobu na svoja leđa
I niko nije ni pomislio možda poginuću
Prelazeći pr’o đavoljih međa
Zakrviše se braća
Planuše divljačke vatre
Najskuplje se lažna ljubav plaća
Svak je svakog žurio da satre
Pljunusmo na sve što je bilo
I sve što smo bili
Najopasnije je oružje ljudsko ludilo
Cijelu smo kuću u crno zavili
Sad svako iz svoje sobe
Poražen gleda u tuđu sobu
Prepun otrova i zlobe
I živi sam u svojoj sobi k’o u grobu
Ponekad i sad sjetimo se kuće
U kojoj smo svi zajedno srećni bili
A ptica radosti u duši zacvrkuće
Pa vi ste i moje gnijezdo porušili
OPTUŽNICA
Sjećanje je optužnica teška
Svaki dan što minu godina i decenija
Bio je i greška
U kojoj sam krivac bio i ja
Odbrane nema
Istina je grozna kad se kasno sazna
Život je bio i promašena tema
A budućnost-budućnosti nema
Zalud sve je sada
Popravnih ispita nema iz života
Obazrivosti i poštenje me sada napada
Gora bi kazna bila samo sramota
Vrijeme je surovi sudija
Samo ispostavlja račune
Bez rasprava i ljudskih svinjarija
Da se bolne duše još bola napune
Kad bi mog’o ljudski život cio
Na početke svoje da se vrati
Hej čovječe gladni opet bi griješio
Zato sjedi gdje si i bar ljudski pati
