Redakcija Prof. dr Draško Došljak
RALEVIĆEVA POETSKO-MEDITATIVNA PROZA
„Ko sam JA ako nemam JA“
(Velimir Ralević)
Na radost čitalačke publike, Velimir Ralević – Rale (Berane, 1970) javio se ovih dana novom zbirkom pod naslovom „Javke iz samoće“. Ovo je dvadeseta zbirka pjesnika koji je u pjesnički okean zaplovio 1994. godine knjigom pjesama „Nebo kuća beskućnika“, koju je objavio prištinski „Novi svet“. Njegovo poetsko stvaralaštvo zastupljeno je, zasluženo, i u četrdesetak antologija širom regiona. Pored domaćih, prestižne međunarodne nagrade: „Zlatno Gašino pero“, „Mali princ“, „Stara maslina“, samo su, neka vrsta, pečata na kvalitet stvaralaštva ovog omiljenog pisca za djecu.
Zbirka „Javke iz samoće“ sadrži Ralevićevu poetsko meditativnu prozu i to je „jedna žanrovska šarolikost koja ima elemenata bajki, basne, crtice, sentencije, refleksivnih paragrafa realizovanih u par raečenica“. Njen sadržaj je nešto novo u odnosu na dosadašnje Ralevićevo pjevanje. I, to novo, zapravo je, jedan „viši sprat“ Raletovog stihozborenja. Ilustracije u ovoj knjizi, čiji je izdavač beranski Centar za kulturu, uradili su Mirko Vuković i Vlasta Opačić –Karan.
„Raznolikost ove Ralevićeve lirike u prozi“ – piše prof. Zorica Joksimović, recenzentkinja – „tretira antropološki okvir u kojem je vremenska dimenzija sagledana u kontekstu trajanja i obnavljanja izmaštanog i posvjedočenog… Vremenska kategorija Ralevićevih Javljanja je uuskoj vezi sa onom dimenzijom gdje je lirski subjekat preobučen u ruho pripovjedača, što ukazuje na književno umjetničku osobenost, koji, u odnosu na čitaoca, stvara jedan poseban univerzum integracija, a istovremeno i otuđenja: čovjeka i njegovog sopstva i bića njegovog bivstvovanja“.
U cjelini „Javke iz samoće“, po kojoj je i knjiga nazvana, Ralević u pjesničkoj osamljenost promišlja o putanjama, tragovima, dobroti, hrastu, brvnu, čovjeku, ogledalu, majci, rijeci,.. A o riječima veli: „I riječi imaju oči, ali često ne kažu ono što vide. Potisnu san koji ih je stvorio i prilagode se javi. Takve riječi su svjesno otrgnute pramenjem magle da ne bi svojom iskonskom snagom prkosile vladajućem danu. Prekrio ih je mulj umiljavanja i ćutnje. Takve riječi su osmjehnuto roblje – mrlje sa trošnih diploma“.Pjesnik najbolje zna o riječima i sa riječima!
Aleksandar Obradović, recenzent knjige ne piše slučajno u svojoj preporuci da su „kamen mudrosti i tajna besmrtnosti sigurno u posjedu našeg Čuvara panjeva, a njegove Javke iz samoće su nesebično podijeljene dragocjenosti koje će nas učiniti bogatijim i boljim ljudima“. Ubijeđeni smo da hoće, jer je to suština pisanja i postojanja dobre poezije.
U ovom prelistavanju Ralevićevih Javki ističemo i njegov zapis „Ogledala“: „Izdaju nas ogledala dok namještamo osmijehe. Dan nas uokviruje u svoja jednoobrazna stakla. Likove svoje tražimo i čeznemo za bivšim srcem – svojim jedinim i izgubljenim ogledalom“. U ovoj meditativnoj prozi ga neki čitalac, možda, i nađe ili, bar, nasluti. Ogledalo ne valja slomiti – treba ga tražiti! Pjesnički uvijek!
Dejan Đonović, pjesnik i recenzent u svojoj recenziji ovoga rukopisa zaključuje:“I ne preporučujem je ja za štampu, jer je ona odavno odštampana na nekom letećem papirnom ćilimu gromom iz Ralevićevog pera. Zbog toga je u njoj toliko buduće vatre. Štampanje je samo dokaz za one koji ne vjeruju da mogu da vjeruju“.
Ta „buduća vatra“ je sada oganj oko kojeg tražimo sebe. Zato Rale poručuje: „Ljudsko ćemo najprije naći u našoj težnji ka dobroti. Ona je naš jedini zalog. Ona mora biti disanje – koje ne živi ako je moranje. Dobrota je svetionik i naša unutrašnja sjajka. Kada je u oku – srce ne luta“.
Ralevićeva „Javka iz samoće“ je napustila samoću. To je i pjesnikova želja i očekivanje čitalaca. „Koraci ne utiskuju naše prave tragove – to čine naši uzleti“, veli Ralević. Zato je ovaknjiga još jedan uzlet pjesnika Velimira Ralevića, čija poezija nije padalica. Naprotiv! Poezija samoće ili neosamljena poezija koja je našla svoj cilj.
