Aleksandar Đuričić – Eš
ELEGIJA POSLEDNJEG PIONIRA
O, prošlosti, Dragice, oskudice!
Naš grad nije Otac svojoj deci, kao
što mi nismo njemu čeljed bila privržena.
Od trotoara i slivnika pravili smo sebi
gnezda neudobna za blud našu naivnu,
ubilačku. Za rat mirnih i mir zavađenih.
Za Krv, Dragice, Krv zelenu što pada
po spomenicima od bronze,
junaka dragih što slavno sve izgubiše
i u zemlju se vinuše, duboko,
da iz njih niče trava crvena
i kaplje zvezda petokraka, na čela
sanjivih đaka u vremena veselih
u dugovima propalih
živorodnih dana naše prošlosti,
Dragice…
KADA BUDEM ODLAZIO
Kada budem odlazio, znaj,
reći će ti da sam umro.
Nek bude da je istina, jer,
živ nikada ne bih mogao
da okrenem od tebe glavu.
A posle, ako čuješ
da su me videli negde u svetu,
da šuškam lišćem
il’ za nekim okrećem glavu –
ne veruj!
To neće biti ovaj svet,
nit će ono biti
glava za okretanje.
Sve i da moje noge
živo koračaju po nekim pločnicima
i vrat mi se još okreće
oko svoje ose –
ti znaš,
nije šala,
ja sam umro onda kada sam
od tebe okrenuo glavu.
Aleksandar Đuričić – Eš, rođen 1982. godine u Požarevcu, a od 2001. do 2010. godine živeo i stvarao u Beogradu. Po obrazovanju je diplomirani inženjer elektrotehnike. Pisanjem se bavi od detinjstva. Uglavnom piše prozu: romane, drame, kratke priče.
Autor je romana “Surf na crvenom talasu” (Ukronija, Beograd, 2007.), drame “Marlon Monro” (Narodna biblioteka, Požarevac, 2010), premijerno prikazane u pozoristu Atelje 212 u Beogradu juna 2009 godine, kao i više pripovedaka objavljenih u zbirkama u regionu.
Trenutno živi u Beču, gde piše i studira master biomedicinske tehnike.