Dvije pjesme Aleksandra Đuričića Eša

Poezija

Aleksandar Đuričić – Eš

 

ELEGIJA POSLEDNJEG PIONIRA

 

O, prošlosti, Dragice, oskudice!

Naš grad nije Otac svojoj deci, kao

što mi nismo njemu čeljed bila privržena.

Od trotoara i slivnika pravili smo sebi

gnezda neudobna za blud našu naivnu,

ubilačku. Za rat mirnih i mir zavađenih.

Za Krv, Dragice, Krv zelenu što pada

po spomenicima od bronze,

junaka dragih što slavno sve izgubiše

i u zemlju se vinuše, duboko,

da iz njih niče trava crvena

i kaplje zvezda petokraka, na čela

sanjivih đaka u vremena veselih

u dugovima propalih

živorodnih dana naše prošlosti,

Dragice…

 

KADA BUDEM ODLAZIO

 

Kada budem odlazio, znaj,

reći će ti da sam umro.

Nek bude da je istina, jer,

živ nikada ne bih mogao

da okrenem od tebe glavu.

A posle, ako čuješ

da su me videli negde u svetu,

da šuškam lišćem

il’ za nekim okrećem glavu –

ne veruj!

To neće biti ovaj svet,

nit će ono biti

glava za okretanje.

 

Sve i da moje noge

živo koračaju po nekim pločnicima

i vrat mi se još okreće

oko svoje ose –

ti znaš,

nije šala,

ja sam umro onda kada sam

od tebe okrenuo glavu.

 

esAleksandar Đuričić – Eš, rođen 1982. godine u Požarevcu, a od 2001. do 2010. godine živeo i stvarao u Beogradu. Po obrazovanju je diplomirani inženjer elektrotehnike. Pisanjem se bavi od detinjstva. Uglavnom piše prozu: romane, drame, kratke priče.

Autor je romana “Surf na crvenom talasu” (Ukronija, Beograd, 2007.), drame “Marlon Monro” (Narodna biblioteka, Požarevac, 2010), premijerno prikazane u pozoristu Atelje 212 u Beogradu juna 2009 godine, kao i više pripovedaka objavljenih u zbirkama u regionu.

Trenutno živi u Beču, gde piše i studira master biomedicinske tehnike.