Redakcija Fuad Kovač
BISTA
Ja sam bista!
I muško sam.
Postavili su me davno,
još u vrijeme Josipa Broza.
***
Rodio sam se u selu – daleko od grada.
Imao sam siromašne roditelje, išao u školu, radio, stvarao…
Kasnije sam bio neko i niko.
Dobio stan u glavnoj ulici.
Nes(p)retno se oženio, postao otac…
Patio sam po kafanama,
putovao,
pio,
stvarao,
volio nevoljene,
bio voljen…
Pisao sam knjige u solidnim tiražima – pretežno u Sarajevu.
Objavio jednu u Beogradu – na ekavskom.
U Zagrebu – na hrvatskom, uz solidan honorar.
Pisao o Titu,
njegovao bratstvo i jedinstvo,
pripremao referate o socijalističkom saomoupravljanju,
koegzistenciji,
nesvrstanim…
Tapšali me po ramenima.
Dobio sam neke nagrade – važnije i one – lokalne.
Mogu se pohvaliti “grbom sa zlatnim mačevima”.
Ne stidim se.
Pola komšiluka me nije poznavalo
nisam ni ja njih.
***
Kad je u maju 1980. umro Tito – sve je nekako krenulo nizbrdo.
Od toga sam se najviše razbolio i – umro.
***
Malo kasnije neko je predložio da mi naprave bistu.
Kad su me tako bronzanog postavili – bilo mi je lijepo.
Bolje nego kad sam živio.
***
Devedeset druge sam pogođen snajperom u glavu.
Ostao sam živ!
Onda me je neko odšarafio i sklonio u podrum – da me skroz ne ubiju.
Tamo mi je bilo najgore.
U mraku sam nekako preživio četiri godine.
Za mene su drugi ratovali, iako se nešto “naoružanja” moglo naći u mojim knjigama.
***
Došao je mir a ja sam još uvijek bio u podrumu.
Dugih 18 godina!
Rane su se svuda nekako liječile,
a po meni je padala prašina i srali miševi.
Neko me se opet sjetio.
Nakon bezbroj birokratskih marifetluka, vratili su me tamo gdje sam nekad bio.
I prišarafili.
Gradonačelnik je govorio rečenice iz moje prve knjige.
Ministra kulture nije bilo “ni za lijeka”,
samo kamera neke lokalne televizije,
slučajni prolaznici,
pokoji pravi prijatelj,
porodica…
Konačno, bilo me je stid!
***
Danas me slabo ko i pogleda
o knjigama da i ne govorim.
Važnije su im kurve i pare.
Kao i ranije, sa mnom su razne ptice,
služim im kao odmoriše koje zamazuju izmetom.
Psi lutalice me redovno zapišavaju.
Smrdim.
Nekad se obučem snijegom i zimom,
kiša me spere, sunce zagrije…
Tako, živim kao da i ne živim.
DVA PISMA ILIJI LADINU
Prvo pismo
Kako da ovo pismo bude bez kiše
Kad si i sam bio kiša
Sa olujama u riječima
Bezazlen i za maslačke u polju
Život je u tijelu a jesen na groblju „Sveti Josip“
Dijete je gledalo kroz prozor čovjeka koji je plakao poslije rata
Bože, sve kako si rekao
Oni
Na marginama lektire iz Marcela Prousta
Da znaš, nismo sve pojeli
Nemoj jesti sam, Ilija
Za tobom idemo
Račun svodeći, nekako na kraju
Više si ovdje s nama
Nego kad si zaista bio
Onako, previše dobar
Oženjen palmom
Sa veslom na ramenu
Umoran na putu.
Drugo pismo
Da znaš samo, Ilija, kako nam je
svih ovih godina
I kako nam je i sada dok ti ovo pišem
Ne znam ni koji je dan
Ponedeljkom nas često šamaraju politikom
Utorkom ustajemo s politikom
Srijedom s njom radimo
Četvrtkom je doručkujemo
Petkom s njom igramo „bingo“
Preko subote i nedjelje
S njom se kurvamo.
I opet ispočetka
Dugo bi bilo sve da ti objašnjavam
Da znaš samo, Ilija, kako nam je
svih ovih godina.
Fuad Kovač, pjesnik, prozni pisac, publicist, TV urednik, scenarist, pisac za djecu i mlade, rođen je 1. februara 1965. godine u Zurovićima (Borač) kod Gacka. Školovao se u rodnom mjestu, Gacku i Sarajevu.
Od 1980. do 2005. godine bavio se novinarstvom, pa je u mnogobrojnim bosankohercegovačkim listovima i časopisima objavio veliki broj tekstova. Poeziju piše od rane mladosti, a zastupljen je u biltenu Književne omladine BiH za 1982. godinu. Prozu, poeziju i književnu kritiku godinama objavljuje u bh. i regionalnim književnim časopisima. Priredio je i recenzirao veliki broj knjiga bh. autora. Zastupljen u najnovijoj antologiji „Zašto tone Venecija“ – bošnjačko pjesništvo od 1990. do današnjih dana (izdavač KDBH „Preporod“, Zagreb, 2012.), autora Ervina Jahića. Osnivač je i predsjednik NVO “Futur art” iz Sarajeva koje se uspješno bavi realizacijom projekata iz oblasti kulture i obrazovanja. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine sa statusom istaknutog samostalnog umjetnika – književnika. Član je Društva novinara Bosne i Hercegovine. Živi u Sarajevu.
OBJAVLJENE KNJIGE:
- PROZA: “Godine opstanka” (2001.) – zapisi (sa M. Borovićem); “Bijeli konj” (2004.) – pripovijetke; “Očev zagrljaj” (2006.) – pripovijetke (urednik i autor dvije pripovijetke).
- POEZIJA: “Prozor nad rijekom” (2001.) – poezija; “Đaci-junaci” (2010.) – pjesme za mlade (sa M. Bećirbašićem) i „Daleko od moje vode“ (2012.) – poezija.
- PUBLICISTIKA: “101 intervju” (2006.) – intervjui; “Istine i laži generala Đorđa Đukića” (2007.) –historiografija (sa H. Deronjićem); “Srebrenica 1993.-1995. – ratni dnevnik r. Hameda Salihovića” (2009.) – urednik i “Izdaja i zločin” (2010.) – historiografija (sa prof. dr. S. Čamparom).
NAGRADE:
- Dvije prve nagrade Književne omladine BiH za 1983. i 1986. godinu,
- Nagrada Književne manifestacije “Zija Dizdarević” (pripovijetka „Bijeli konj“) za najbolju bh. pripovijetku (2000.),
- Godišnja nagrada Društva pisaca BiH za najbolju knjigu („Đaci-junaci“, zajedno sa Mirsadom Bećirbašićem) za djecu i mlade objavljenu u 2010. godini i
- Nagrada „Međunarodne likovne i pesničke kolonije Krčedin“ (pjesma „Počitelj od riječi“, Srbija, 2011.).
