Redakcija Igor Divković, rođen 8. studenog 1957. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Visoko obrazovanje stekao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Hrvatska. Do danas objavio 9 (devet) autorskih, pjesničko – lirskih zbirki:
„ŽVAKA“ , CIP – Zagreb, 1989; sufinancirana sredstvima Fonda kulture RH. za društveno vrijedna izdanja; „U MAGLI AERODROM“ , Veselin Masleša – Sarajevo 1990.; sufinancirana sredstvima Fonda kulture Bosne i Hercegovine za društveno vrijedna izdanja; „ALAN I“, Zrinski – Čakovec, 1992.; „LETJETI“ , Matica Hrvatska Zagreb – HKD. Napredak Tuzla (koprodukcija), 1999.; „TINJA“ , Bosanska riječ – Tuzla, 2003.; „ŽIVOTOM VODE,“ Bosanska riječ – Tuzla, 2007.; „FARAON SALINESA,“ Bosanska riječ – Tuzla, 2008.; „Đ[email protected]“, Bosanska riječ – Tuzla, 2010.; „Relativno apsolutno“ ,. Bosanska riječ – Tuzla, 2012.
Zastupljen u više zbornika – izbora autorske lirike. Dobitnik književne nagrade Fra. Martin Nedić za 2013; za knjigu Relativno apsolutno, iz koje donosimo dvije pjesme:
naša avlija
.
u našoj avliji
sve je
kao i prije
sjedimo na divanu
glazba
miriše lipovina
mjesec
nad nama
u odijelu
za večernji izlazak
iz junija
iz julija
auguste
njišu trave
tu pelud
te pčele
valjaju vrapce
s obiteljskim obvezama
srkne se kava
gricne rahatluk
dirne se svila
što više otkriva
nego skriva
riječi
koliko god bile
pune topline
još više
sjaja
tu su
suvišne
kao što su suncu
suvišni
dodatni izvori
grijanja
svjetlosti
sijanja
šutimo šeherzado
šumimo
šuštimo istovremeno
usnulom šašju
u prezentu smo
glede
unatoč
nadalje
ovo
ono
sve
u našoj avliji
šućur ti šećeru
sve je kao i prije
.
presveta avlija
(Vrhovi Gradovrha fra. Matije Divkovića)
.
dok sam brodio
oceanima
sve me asociralo
na
oblucima zidani bunar
s’ desne strane
rodnog dvorišta
s’ lijeve su se
gle čuda
žutile misir dunje
sunčala plava izabela
očinja kuća je
u samoj srijedi
mog sna
širinom obzorja
dubinom pučine
moji snovi se
iznenada
suziše
u takav tjesnac
takav moreuz
kakvog još
nitko nije vidio
u koji se
bordižanjem
po plavim putovima
života
nikada niti ne zaluta
ali
ploviti se mora
a živjeti
kako tako
moj vapor
ne naviknut na usko
na tijesno
na provlačenje
kroz pukotine
kroz noćnu moru
puknuća
samo je tihano
škriputao
skakutao na val
treperila su mu jedra
tresao se od groznice
slađahne žudnje
nevjerojatno slatkog
čeznuća
za jutrom adventa
za lukom uskrsnuća
.
Istaknuta slika: Pogled na avliju hadži-Hasanage Bećiragića u Agića mahali u Rožajama, oko 1975. godine. FOTO: Ahmet Ademagić
