Vanja Parača, rođena je 21. avgusta 1996. godine na Cetinju, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala na Biološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Trenutno pohađa master studije Zoologije na istom.
Prva zbirka pjesama “Svrhom sudbine” objavljena je 2018. godine, a njena poezija je objavljivana u raznim časopisima, na portalima “Nekazano”, “Suština Poetike”,
“Art Mozaik”, “Književnost Uživo” i drugim, a zastupljena je i u mnogim zbornicima i antologijama.
Vanja Parača
NE OSTAVLJAJ ME DOK SPAVAM
Ne ostavljaj me dok spavam,
ko zna koje oči mogu da sanjam.
Pomalo sjetne, al’ možda i nove
neke što dugo sjenkama plove.
Ne ostavljaj me kad sam srećna,
tad nećeš znati da l’ sam ranjiva il’ moćna.
Ja osjet stalno po trenutku mjerim
da neko ne vidi kad treperim.
Ne ostavljaj me ni dok plačem,
mogu da razapnem dugu, kao mačem.
Tužni si dani kad nema oblaka
i kad je nebo umorno od bitaka.
Ne ostavljaj me samu, posebno dok pišem,
u riječi se ne možeš naći ako je izbrišem.
Kad dolete oni što od zore stvaraju veče,
uzletjeću i ja dok sudbina teče
POETIKA VJETRA
Postoje neki ljudi
što svijet vide u kiši,
i možda nekad misle da su ludi
al’ oni su tad najtiši.
Kišne su im prve riječi
i od rođenja s njima korača sjeta.
Vrijeme se kod njih suzom liječi
i jutra su nekad čista sujeta.
Postoje tako trenuci,
opsjene u kojima nećemo biti.
Drugi znaju kakvi su tad zvuci
i koliko je tužno dužiti.
Postoje vjetrovi što sviraju po svome
i svaki tu otkrije uspavane rane
pa ih pusti da plešu po sutonu dalekome
sve dok kiša jednom ne stane.
Vjetar je silan dok se leluja
i prestaje onda kad zrak puca.
I metafora postaje kišna oluja
tek kad srce zasvjetluca.