Redakcija „Odmah da preciziram: nije riječ ni o kakvoj herezi – govorim i pišem maternjim jezikom Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca – ali sa specifičnostima koje je meni, Bosancu nadasve ponudila Bosna.” („Bosanski jezik” – Senahid Halilović)
.
Poslije završene ankete Jovana Skerlića iz 1912. godine, održan je pod pokroviteljstvom ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića 1954. godine Novosadski književni dogovor na kojem je zaključeno kako je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan književni jezik koji se razvio u Zagrebu i Beogradu. Pored ekavskog i ijekavskog izgovora, jezik koji je u upotrebi, trebao bi u nazivu imati oba dijela (hrvatski i srpski). Izgovori bi trebali biti ravnopravni, ali i pisma (latinica i ćirilica). Za egzistenciju jezika nužna je izrada rječnika hrvatskosrpskoga i srpskohrvatskoga književnog jezika, kao i izrada terminoloških rječnika i zajedničkog pravopisa. Pored Aleksića, Stevanovića, Vuković i Jonke su samo neki od potpisnika ovog dogovora, na kojem BOSNA, kao pokretač najdubljih osjećanja, pismenosti, inspiracije, nije ni spomenuta. Na temelju zaključaka izrađen je zajednički pravopis „Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika”, koji je „Matica hrvatska izdala 1960. godine, latiničnim pismom, uz prisustvo ijekavizma. U isto vrijeme u susjednoj Srbiji izlazi pravopis pod nazivom „Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika.” Ovaj pravopis štampan je ćiriličnim pismom uz prisustvo ekavizma.
ZAKLJUČCI NOVOSADSKOGA KNJIŽEVNOG DOGOVORA:
.
1. Jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca je jedan jezik.
2. Književni jezik koji se razvio u centrima (Zagrebu i Beogradu) je jedinstven, sa dva izgovora: ekavskim i ijekavskim i sa dva pisma: latinicom i ćirilicom.
3. U nazivu jezika nužno je istaći oba njegova dijela: hrvatski i srpski.
4. Oba pisma (latinica i ćirilica su ravnopravni), stoga treba naučiti Srbe i Hrvate već u osnovnim školama oba pisma.
5. Potrebna je izrada rječnika savremenoga srpskohrvatskoga jezika.
6. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopće kulturnog života.
7. Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradit će sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Prije konačnog prihvatanja nacrt će biti podnijet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvjetnih i drugih javnih radnika.
8. Treba odlučno stati na put postavljanju vještačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskoga književnog jezika. Treba spriječiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.
9. Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odredit će tri Univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dvije akademije (u Zagrebu i Beogradu), „Matica srpska” u Novom Sadu i „Matica hrvatska” u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima.
10. Ove zaključke „Matica srpska” će dostaviti Saveznom izvršnom vijeću i izvršnim vijećima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, Univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i „Matici hrvatskoj” u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.
Dogovor je potpisalo 25 pisaca i lingvista (sedam iz Hrvatske, petnaest iz Srbije, tri iz BiH), među kojima su: Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi. Njima se pridružilo još 64 kulturnih i naučnih radnika, među kojima i Miroslav Krleža.
Neki srpski autori kritikovali su ovaj dogovor uz izgovor da je on navodno potiskivao ćirilicu iz upotrebe. No, ni Hrvati nisu bili zadovoljni rječnicima i pravopisom koji je izdan poslije Novosadskoga književnog dogovora.
Oni navode da se njima nameće da se služe srpskim jezikom, a ne hrvatskim. Ni Bošnjaci nisu ostali ravnopravni. Alija Isaković kritikuje ovaj dogovor upravo zbog činjenice da se Bošnjaci uopće ne spominju.
„Novosadski dogovor nije bio po volji dijelu hrvatskih jezikoslovaca, pa čak i nekih potpisnika, koji su bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik nazivao hrvatskosrpskim. 1967. godine je devetnaest najistaknutijih kulturnih institucija SR Hrvatske potpisalo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kojom se distanciraju od Novosadskog dogovora, uz obrazloženje da se iza njega krije namjera da se Hrvatima nametne srpski književni jezik. Potpisnici su tražili da se ustavom garantuje ravnopravnost hrvatskog, srpskog, slovenačkog i makedonskog jezika i da se u zvaničnu upotrebu vrati naziv hrvatski ili srpski jezik. Ovo je u jugoslavenskoj javnosti proglašeno ispoljavanjem “hrvatskog nacionalizma”. Nakon republičkih ustavnih amandmana iz 1972. godine u Hrvatskoj su đaci počeli da uče hrvatski ili srpski umjesto hrvatskosrpskog jezika.” („Časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika”, Hrvatsko filološko društvo; Zagreb 2007)
Potpisnici ovog dogovora ni u jednom kontekstu nisu spomenuli Bosnu. Zaboravili su na činjenice da se Bosna prvi put spominje u djelu Konstantina Porfirogeneta (deseto stoljeće), a naziv „Bosanski jezik” upotrebljavao se već u dvanaestom stoljeću, najvjerovatnije u bogumilskom etnosu, jer su u Bosni tek tada postojali uslovi da se jezik nazove svojim regionalnim imenom (Dž. Jahić, „Bosanski jezik u sto pitanja sto odgovora”), dok se hrvatski jezik i književnost na ovom jeziku spominju tek u četrnaestom stoljeću. Bosna koja je oduvijek bila na raskrisnici između Istoka i Zapada, oko koje su se vodile važne bitke, koja je uvijek bila pretrpana politikanstvom, dobila je svoj vlastiti identitet, svoju historiju, svoj jezik. Kao država u kojoj je nastajala najbolja književnost u kojoj su se rodili najbolji i najuspješniji pisci nije ni čudno, što nije spomenuta na ovom dogovoru. Rušenje ljudskih prava je itekako prisutna u ovom dogovoru.
Naime, Dekleracija o ljudskim pravima koja je usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda rezolucijom broj 217/III 10.12. 1948. godine donosi zaljučke koji su porušeni Novosadskim književnim dogovorom. Potpisnici dogovora nisu se držali sljedećih članova;
ČLAN 1;
„Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.”
ČLAN 2;
„Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je: rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, imovina, rođenje ili drugi status. Nadalje, ne smije se praviti nikakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili područja kojemu neka osoba pripada, bilo da je to područje neovisno, pod starateljstvom, ne-samoupravno, ili mu je na neki drugi način ograničen suverenitet.”
ČLAN 18;
„Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti; to pravo uključuje slobodu, promjene vjeroispovijesti ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijest ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.”
ČLAN 23;
„Svako ima pravo osnivati i pristupati sindikatima kako bi zaštitio svoje interese.”
Iako se na ovom dogovoru postojanost i ime bosanskoga jezika potpuno negira, ipak se ovaj jezik, ali i njegovo ime u upotrebu vraća 1991. godine, kada se je 90% Bosanaca i Hercegovaca izjasnilo da je njihov jezik bosanski.
„Nije važno kakvo ime ima jedan narod. Važno je da jedan narod ima ime. Čim on izgubi ime, on je izgubio svoje sve.” (Kasim Suljević, „Bošnjačka politika u XX stoljeću”, Šaćir Filandra, 1998; 269)
.
(Avlija.me)
