Redakcija Dženana Durić
Ključaninovu poeziju možemo podijeliti u dvije faze: prijeratna i poslijeratna. Bošnjačka prijeratna književnost (kraj XX stoljeća) korespondira sa drugim južnoslavenskim književnostima, s jedne strane, a sa druge strane ona pokazuje niz vlastitih distinktivnih obilježja. Ona pokazuje interes za pitanje bosanskohercegovačke, ali i bošnjačke književnosti. Poeziju u ovom periodu bošnjačke književnosti karakteriše tematska raznovrsnost, a pisci pokušavaju da sebe i svoju poetiku prilagode vremenu u kojem pišu. Bošnjačka poslijeratna književnost je ona književnost koja započinje krajem XX stoljeća i početkom XXI stoljeća. Djela pisaca iz poslijeratne književnosti su protkana dozom osjetilnog realizma, ali i reakcijama na rat i njegov užas. Prema mišljenju Envera Kazaza ovakva književnost je iznikla na fonu ratnog haosa i njime je temeljno obilježena. Mnogi su pisci, pa i Zilhad Ključanin, u svoja djela unosili rat kao globolani motiv s ciljem da racionaliziraju postojeću situaciju i nađu uporište u preživljavanju. Pored ovog motiva pisci postratne književnosti u svoja djela unose i heterotopiju. Ključanin se heterotopijom služi da bi prikazao svoje viđenje ljudskog stradanja u mjestu iz kojeg on potječe. U prijeratnoj fazi svoga stvaranja, Ključanin je napisao četiri zbirke pjesama: „Sehara“, „Mlade pjesme“ „San urednog čovjeka“ i „Pjesme nevinosti.“
Zilhad Ključanin je rođen 5. 3. 1960. godine u Trnovi kod Sanskog Mosta. Studij filozofije i sociologije završio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistrirao književno-teorijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao u Sarajevu. Ključanin piše poeziju, prozu, drame, književne kritike, eseje i novinske tekstove. Objavio niz romana: „Dom Aurore Borealis“, „Čarobnjak vode“, „Šeherzadina djeca“, „Švedsko srce moje majke“, „Četiri zlatne ptice“, „Šehid“, „Čuješ li što niko ne čuje“, „Koliko je srce u mrava“, te knjiga poezije: „Sehara“, „Mlade pjesme“, „Pjesme nevinosti“, „Kad puknu pupoljci“, „Nikad nisam bio u Bosni“, „Lažne trudnice“ „Vikendica“ i „San urednog čovjeka“. Objavio je dvije drame: „Muholovac“ i „Šehid“.
U zbirkama Sehara i Mlade pjesme Ključanin dokazuje i pokazuje svoju talentovanost i zanimljivost. Njegova knjiga Sehara izazvala je izuzetnu pažnju jer je u njoj na poseban način izražena čulna vitalistička doživljenost koja je svoj izraz našla u bogatom jeziku koji u sebi nosi raskoš zemaljskog pejzaža: Did ti mater/ ovna predvodnika,/ hangiru vihornom ravna/ prije mnogo godina.// (Zilhad Ključanin: Sehara, Svjetlost, Sarajevo, 1985, str. 30) U zbirci pjesama Pjesme nevinosti mogu se pronaći pjesme nevinosti: „Pjesma nevinosti“, zatim one koje u sebi sadrže religijske elemente: “Jasin“, ali i one u kojima su vidljivi utjecaji usmene književnosti: Noć je vrijeme vukodlaka,/ Vila previda vilenjaka. // Pjesme u ovoj zbirci su ritmički organizovane: Pada ledenica, i vrabac/ Za njom pada, u cjelac//, ali i prepune metaforike: Džennetska iskra već nebom/ Plovi//. (Zilhad Ključanin: Pjesme nevinosti, NIIP Ljiljan, Ljubljana, 1994, str.19, str. 27, str. 31)
Godine 1987. on objavljuje zbirku pjesama Mlade pjesme. U njoj dolazi do spoja sinkretizma, islama i animizma. S druge strane, u ovoj zbirci je uočljiva erotika. Ključanin je jedan od malobrojnih bošnjačkih pjesnika koji bez ustezanja pjeva o svim erotskim segmentima. To su prvi erotski doživljaji iz djetinjstva. To je panerotska vizija svijeta, koja je zbog svoje osebujnosti i otvorenosti neobična u našoj poeziji. Slike prvih doživljaja i poimanja erotskog, bračni odmor na Braču samo su neki od poetskih nanosa kojima Ključanin varira erotske teme, čineći ih snažnim i novim metaforama.
U zbirci San urednog čovjeka mogu se pronaći rubaije, gazele, ode u tercinama i moderne pjesme u prozi. Pjesme koje počivaju na islamskoj filozofiji i tradiciji čine poseban segment Ključaninove poezije. Najviše se bazirao na gazel odnosno na pjesmu koja ima za temu ljubav, ljepotu, životnu radost ili bol. Pored gazela, Ključanin je pisao i ilahije, koje su njegovim djelima prepune višeznačnosti, izbrušenih filozofskih spoznaja, ali pozivaju na vjeru i na sabur. Dalje, u ovim pjesmama pored upotrebe slobodnog stiha pronalazimo različite utjecaje od narodne lirike, pa sve do sevdalinke. Ključanin pjesmu po pjesmu niže i uspijeva da ih poveže u jedinstven sistem oslonjen na krajišničku leksiku. Sadašnjost se u Ključaninovoj poeziji javlja u obliku razmatranja svakodnevnih dešavanja. U pjesmi „San–Graničar“ Ključanin pokazuje ljubav prema rodnom kraju, što se vidi kroz stihove: Prepoznajem taj šumarak na brdovitom balkanu //. (Zilhad Ključanin: „San graničar“ u: Bošnjačka književnost književnoj kritici Enes Duraković, Alef, Sarajevo, 1998, str.736.)
U postratnoj književnosti Ključanin je napisao nekoliko zbirki pjesama: „Godina dana poezije“, „Vikendica“, „Lažne trudnice“, „Nikad nisam bio u Bosni“ i „Kad puknu pupoljci“.
Zbirka pjesama Nikada nisam u Bosni je najzrelije djelo Zilhada Ključanina. Knjiga je sastavljena iz IV ciklus: „Pred oluja“, „Bog i suze“, „Pobjeda je lijepa kao bijela smrt“ i „Kraj stoljeća, početak milenija“. Ova zbirka pjesama odiše leksičkim bogatstvom. Pjesme u ovoj zbirci su protkane različitom tematikom. U pjesmama „Ratne tercine“, „Čahura“, „Fašizam na kvadrat“ je prisutna ratna tematika: U, logoru / brat mi priča / gradili smo, k’o sužnji kuće / Vrh glave, naslažem ćerpiča // , dok pjesme poput „Moja zemlja“ i „Nacija“ u sebi sadrže rodoljubivu tematiku: Moja zemlja / gostoljubiva je //. (Zilhad Ključanin: Nikad nisam bio u Bosni, Ljiljan, Sarajevo, 2000, str.77, str. 91)
Zbirka poezije „Kad puknu pupoljci“ ima za cilj da predstavi poetičke krugove na kojima zasniva Ključaninova poezija. Pjesme iz ove zbirke su protkane ljudskom tragikom, začudnošću, ali i neizvjesnošću života. Lirski svijet se u ovoj zbirci izgrađuje na tragovima narodnih predaja i islamske tradicije i filozofije.
Godina dana poezije nije samo još jedna, dosad najobimnija pjesnička zbirka Z. Ključanina, već je to knjiga koja čak i s osobenom, a ovdje na naročit način privlačnom notom blago patetičnog hoće jasno označiti autorov povratak pjesništvu. Pritom, u poređenju s ranijim pjesničkim zbirkama, ova knjiga javlja se i na način binarne opreke „staro“/„mlado“ (što, međutim, ne znači i opreku „zrelo“/„rano“, pogotovo ne u vrijednosnom smislu), jer Ključanin je vrstan pjesnik počev već od svoje prve pjesničke knjige pa nadalje (pri čemu to ostaje čak i onda kad piše prozu ili dramu), što, uz izvjesne prepoznatljive autorske konstante, u konačnici dovodi do novih pomjeranja u autorovu pjesničkom svijetu, između ostalog i u smislu dodatnog udaljavanja od nekadašnje poetike mladosti ili poetike nevinosti, koja se sad zamjenjuje naročitom poetikom starosti. (Sanjin Kodrić: „Knjiga povratka, poetika starosti i umijeće svakodnevnice“ u Odjek revija za umjetnost, nauku i društvena pitanja, 2011, str. 488)
U zbirci pjesama Vikendica mogu se naći pjesme sa različitom tematikom. Od onih koje su erotskog sadržaja: “Zašto ne ušutiš“, „Metamorfoza“ i „Pritisak“ do onih koje govore o prolaznosti života: “Fatiha“ i „Kucavice.“ Zbirka je protakana postmodernističkim načinom pisanja. U njoj se mogu pronaći pjesme koje su protkane slobodnim načinom pisanja: Magla je majstor/ Za selidbe/ Bešumnim kamionom/ Seli stvari/ Tamo gdje nema//. Zatim one pjesme koje su protkane krajišničkim leksikom: Kad u glavu mu hrupi plima (…) / i otisne se preko pučine // , ali i one koje su protkane upotrebom lirskog „ja“: Danas smo žena i ja/ Pronašli sebi mezare/ Ja s desne ona sa lijeve/ Borove strane//. (Zilhad Ključanin: Vikendica, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010, str. 28)
U zbirci pjesama Lažne trudnice nalazi se 136 pjesama. Pjesme u ovoj zbirci su sabrane u osam poglavlja, a svako poglavlje u sebi sadrži 17 pjesama. Sve ove pjesme Ključanin je napisao referirajući se na druge autore, odnosno na njihov život i stvaralaštvo. U Lažnim trudnicama svoje mjesto su pronašli pjesnici Engleske, Francuske, Italije i Rusije. U pjesmama iz ove zbirke dolazi do spoja tradicionalnog i modernog, odnosno istočnog i zapadnog, starog i novog.
U Ključaninovoj poeziji nezaoblizne su one pjesme koje sadrže motive nevinosti, erotske motive ali i motiv šehida. U zbirkama pjesama Sehara i Doba nevinosti pojavljuje se motiv šehida. Šehid potječe od arapske riječi „Šahid“ što u prijevodu znači onaj koji je izgubio glavu na Allahovom putu. Šehid se u poeziji Zilhada Ključanina javlja kao fiktivna pojava čije je svjedočenje istinito: Šehid je kroz polje nosio/ Svijetlu svoju glavu./ Pod pazuhom.// (Zilhad Ključanin: Nikad nisam bio u Bosni, Ljiljan, Sarajevo, 200, str. 82.) Pojava motiva čovjeka koji nosi svoju glavu pod pazuhom, se naslanja na magijski realizam što ustvari podrazumijeva da se elementi stvarnosti prepliću sa fikcijom, te na taj način tvore skladnu cjelinu koja je zasnovana na objektivnom odnosu. Magijski realizam nam nastoji prikazati svijet, čija je stvarnost drugačija od naše, a književnost želi da čitaoc susojećajno doživi svijet onako kako ga doživljava tvorac djela. Pored zbirki pjesama Sehara i Pjesme nevinosti, ovaj simbol je pronašao svoje mjesto i u zbirkama iz postratne književnosti. Tako se stihovi iz pjesme „Istina“ koji se pojavljuju u zbirci Godina dana poezije: Nema dva lica/ Nema jedno lice/ Istina uopće nema lica,// (Zilhad Ključanin: Godina dana poezije, Vrijeme, Zenica, 2010, str. 327) se mogu posmatrati sa stajališta kritike novog historicizma. Pojava novog historicizma prema mišljenju Zdenka Lešića je započelo 50–tih godina XX stoljeća. Ova kritika se očituje kroz povratak u historiju. Povratak historiji se izveo na osnovu teorijskih pretpostavki na kojima se zasniva i tradicionalna historija književnosti. Historija se pojavljuje kroz dokumente, jer novi historičari vjeruje da prošlost postoji samo u sačuvanim tekstovima. Novi historicizam odbija vjerovanje u književnost kao autonomnu „estetsku djelatnost“. Cilj ovakve književnosti nije samo da se prikaže kolektivni identitet, nego da dobije didaktičku i moralnu ulogu u čemu ona i uspijeva. Ovakva književnost dobija kanonski status jer joj je cilj da prikaže „politiku kolektiva“, tj. individua ne piše samo o svojim stradanjima, nego o stradanjima kolektiva. Kanonski status je uveden u književnosti poslije II svjetskog rata. Žrtva, u književnosti poslije II svjetskog rata, ali i u književnosti poslije 95–te godine svojim tragičnim iskustvom utemeljuje sliku kolektiva. Tako u Kulenovićevom djelu Stojanka majka Knežopoljka, majka se javlja da iz svoje ljudske i tragične pozicije osudi zlo. Majka u poemi traži svoje sinove, a Šehid u pjesmi traži svoj identitet: Istina uopće nema lica.
Šehid je strukturalno morao imati tu “mrežu magijskog realizma“. Ne zbog toga što je latinoamerički realizam bio jedna od mojih lektira, nego zbog povijesnog i zbiljskog poimanja života u Bosni. Naime, bosanska životna paradigma zasnovana je na sinkretizmu, s jedne strane, civilizijasko-kulturalnih segmenata islama, kršćanstva, praslavenstva, paganstva, pa i animizma. (Zilhad Ključanin: “Svi smo mi Šeherzadina djeca“ u: Behar, časopis za kulturu i društvena pitanja, br.120, 2011/12, str.10-19.)
Motiv čovjeka koji nosi glavu pod pazuhom nije prisutan samo u poeziji, on je prisutan i u prozi. Riječ je o romanu „Šehid“. Ovaj roman je sa svojom pojavom označio potpunu novost u proznom kontekstu bosanskohercegovačke književnosti. Ključanin prije svega govori o stradanju nevinih ljudi iz Krajine u proteklom ratu. Roman ima više tokova priče i sjećanja koji se u ispovjednom tonu šehida prepliću. U djelu postoji čitava galerija likova i narativnih figura koje učestvuju u konstruisanju jednog mogućeg svijeta. „Šehid“ je autoreferencijalni roman s elementima autobiografije, a autor pravi metafikcijskijske igre sa čitaocem. Roman se sastoji od dva početka i dva završetka. Jedan je folkoloristički svijet djetinjstva samog autora, drugi je svijet priče. Glavno obilježje svijeta priča je poetika svjedočenja. Poetika svjedočenja u ovom romanu je doslovno realizirana u priči šehida. Na samom početku romana se ocrtava put onog koji će svjedočiti, put šehida. Ćeman–efendija je proučio dovu za rođenje, i rekao: Ovo dijete će umrijeti tek onda kada samo spusti svoju glavu u zemlju. (Zilhad Ključanin: Šehid, Bosanska riječ, Tuzla, 1998, str. 9) Šehid u romanu pripovijeda u ulozi svjedoka koji priča priču, ali prikazuje i patnje cijelog jednog naroda. Ključanin traži komad zemlje u koji će spusti glavu nevinog čovjeka. Ovaj roman nudi dijalog o zločinima i nagovještava kakav put se treba zauzeti da se zločin ne ponovi. Šehid u romanu ne svjedoči samo svoju tragediju, nego tragediju svih šehida koji su stradali. On je svjedok vremena u kojem živi. Njegova glava uloga jeste da pripovijeda, i na generacije koje dolazi prenosi izvorna sjećanja.
Pored motiva šehida koji se redovito javlja u poeziji Zilhada Ključanina, i motiv nevinosti zauzima svoje mjesto u njegovoj poetici. Zbirka pjesama Pjesme nevinosti prikazuje nevine snove koje čini dječiji život: (…) Bijelonjom me pokrij, mati/ Vazda da budem mladac.// (Zilhad Ključanin: Pjesme nevinosti, NIIP Ljiljan, Ljubljana, 1994, str. 32). Autor stvara pjesme koje su protkane željom da vječno ostane mlad. Motiv nevinosti nije obilježio samo ovu zbirku pjesama, on se javlja i u zbirkama pjesama koje pripadaju postratnoj književnosti. U zbirci pjesama Vikendica ovaj motiv se pojavljuje u sljedećim stihovima: Svijetliš / kao turpija / u snu nevinog zatočenika. //. (Zilhad Ključanin: Vikendica, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010, str. 90) U zbirci Godina dana poezije ovaj motiv se pojavljuje u sljedećim pjesama: “Svjetionici“ (…) Jedino još / u mraku / ostaju / da svijetle / naše oči/ /, te u pjesmi „Istina“ Nema dva lica / nema jedno lice / Istina uopće nema lice //. (Zilhad Ključanin: Godina dana poezije, Vrijeme, Zenica, 2010, str. 366)
ZAKLJUČAK:
Zilhad Ključanin je svojim djelima obogatio ne samo bosanskohercegovačku nego i svjetsku književnosti, te je kao takav, pjesnik vrijedan pažnje. Njegove zbirke pjesama odišu prepoznatljivošću, jasnoćom izraza, ali i bogatim jezikom. Glavni izvori Ključaninove poeziju su erotski elementi, motiv nevinosti, te motiv šehida. Na njegovu poeziju koja sadrži rodoljubivu tematiku najviše utjecaja je imao ikavsko–šćakavski dijalekt koji je protkan ljepotom izraza. Pored toga ove pjesme se protkano elementima iz usmene književnosti Bošnjaka. Ključanin u takve pjesme uvodi vile, koje u sebi nose elemente čudesnog i nestvarnog. Onaj dio poezije Zilhada Ključanina koji govori o ratu, inspirisan je dozom ratnog stradanja, ratnog užas. U toj poeziji je prisutan čovjek koji ne vidi izlaz iz realne situacije, pa i sam Ključanin pjeva iz pozicije običnog čovjeka, s ciljem da se takvo zlo zaboravi. Skoro sve pjesme ovakve tematike zasnovane su na magijskom realizmu, a tvorac pjesama želi da čitalac suosjećajno doživi te pjesme, ali i da one dobiju moralnu i didaktičku vrijednost. Zilhad Ključanin u svojim pjesama preuzima ulogu lirskog subjekta pa se obraća čovjeku navodeći ga na razmišljanje i promišljanje o životu i ljudskoj sudbini.
Dženana Durić je rođena 14. januara 1992. godine u Bihaću, Bosna i Hercegovina.
Osnovnu i srednju školu završila u Cazinu 2010. godine. Na Pedagoškom fakultetu u Bihaću 2014. godine stekla zvanje Bachelor bosanskog jezika i književnosti, a trenutno je studentica Master studija bosanskog jezika i književnosti na istom fakultetu.
Dženana se bavi pisanjem eseja, a kao teme uzima najčešće djela pisaca bosanskohercegovačke književnosti. Trenutno je nezaposlena.
