Fadil M. Kardović: Stari lovac i preparator Šećo

Šefćet-Šećo Kardović (70) iz Rožaja je jedan od starijih članova lovačkog društva „Hajla“, a s puškom o ramenu, do sada je obišao uzduž i poprijeko sva lovišta Crne Gore, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine. Sa svakog lovišta donosio je više lovačkih trofeja, koje od prije pedeset godina sam preparira u svom ateljeu. Duže od pedeset godina bavi se prepariranjem životinja te je sada, kako kaže, jedini preparator u gradu za divljač, a ovom poslu najviše pristupa metodom starog načina. Prepariranjem se Šećo počeo baviti na nagovor starog lovca, amidže Jaha, svim sandžačkim lovcima poznat kao najuspješni lovac na krupnu divljač. Školu za taksidermiju nije završio, ali je shvatio prve riječi svog amidže da je prepariranje, najunosniji posao. Nastavljajući porodičnu lovačku taradiciju, prve korake za prepariranje, štavljenje kože koji zahtijeva mnogo vremena i strpljenja, učio je sa ocem Muhamedom i amidžama Jahom, Omerom i Rifom, gdje je shvatio da nije jednostavan posao.

Koža je dio živog organizma i ona sa sobom nosi sve ono što je životinja kroz svoj životni vijek preživjela: udarce, povrede, bolesti, krpelje… Moramo da sačuvamo na koži sve elemente, a to su boja, dlaka, sjaj i oblik… Što se samog modeliranja tiče, Šećo je imao od početka strpljenje, afinitet i osjećaj za formu. Novije metode prepariranja Šećo je učio u dva navrata po desetak dana kod pobratima Puke Kovačevića i kuma Draga Zarića iz Medveđe kod Trstenika. Oni su tada bili najbolji preparatori Srbije, od kojih se i snabdijevao sa materijalima, raznim kiselinama i staklenim fabričkim očima. Praksa se može savladati, ali talenat se ne možeš kupiti, sa zadovoljstvom i velikim elanom, ne odvajajući se od lovačke puške završavao je prepariranu pticu-tetrijeba, koja je izgledala kao živa, kaže Šećo, u početku mi je bilo mnogo teško, ali strastveni lovac sam, i eto tako sam krenuo raditi i uspješan sam u svom poslu. Šećo preparira ustrijeljene srndaće, ptice, tetrebove, zečeve, risove, divokoze, vukove, međede te male životinje, kanarince, kao i ribe.  Nekada su lovci donosili životinje i iz okruženja baš njemu da ih preparira, a sada manje se lovi i narod  nema para pa je posla manje.

Kada je počeo sa prepariranjem, znao je po desetak glava od srndađa da preparira, a sada godišnje ima po par. Najčešće je preparirao glave, ali radio je i čitavo tijelo srndaća, vuka i međeda. Za prepariranje životinje treba dosta vremena, što zavisi od veličine i o kakvoj se pozi radi.
Najteže je uraditi ptičice, jer se radi pincetama polako i strpljivo, a najkomplikovanije je uraditi zeca i šljuku jer je najnježnija i kožica joj je tako tanka da je providna kao tanki papir. Poslednju deceniju Šećo radi novijim načinom prepariranja sa pur-pjenom, stiroporom i plastikom, a za oči je najviše radio na stari način koristeći metalne kuglice i razne staklene klikere. Kuriozitet je da Šećo i svoje trofeje sam i preparira, to jest daje im novi život koji krase mnoge prostore. Veliki broj trofeja uradio je besplatno; bratstvenicima, drugovima, lovcima čije sobe i hodnici su prepuni trofeja, prijateljima, komšijama, kumovima, hotelima, Lovačkim i Planinarskim domovima, Etno kućama, muzejima i nacionalnim parkovima. Za neke preparate trofeja dobijao je čast od 100 maraka za neke sitnije životinje i ribe, pa do 500 eura za vuka ili tepih od međeda. Sreća je što je Šećo u ranoj mladosti shvatio da kod nas nije bilo riješeno pitanje kako sačuvati uspomene sa lova. U istoriji ljudskog roda prvi lovci koji su lovili zbog preživljavanja čuvali su djelove ulovljenih životinja kao dokaz svog lovačkog umjeća. I danas se to u mnogim lovačkim mjestima nije mnogo promijenilo.
Lovac koji priča o svojim uspjesima u lovu, a nema čime to da potkrepi, među lovcima, prijateljima i kolegama može da bude tretiran samo kao prevarant ili hvalisavac bez pokrića. U slučaju Rožajca Šefćeta-Šeća Kardovića, priča o lovu dobija pravu empirijsku dimenziju jer posjeduje vjerovatno najveću kolekciju trofeja u Rožajama koje je sam ulovio, ili sa braćom; Muratom, Ahmetom, Farukom, amidžama Jahom i Rifom kao i lovačkim drugovima Ferizom Luboderom i mnogim drugim rožajskim lovcima, koji su lovili po rožajskim, sandžačkim i drugim lovištima, omogućava mu da odstrijeljenu divljač, kao trofej preparira. Šećo sa svojim trofejima nije učestovovao na izložbama, a vlasnik je i nekoliko desetina trofeja. Njegovim stopama ide i sin Fikret, koji je takođe lovac i desna ruka u radionici prepariranja. Za sebe kaže Šećo da je zaštitnik prirode, jer nikada nije preparirao životinje koje su zakonom zaštićene. Nikada nije nijednog mušteriju vratio sa vrata kada je u pitanju prepariranje divljači koje su dozvoljene za to, tako mu je lovačko udruženje”Pomoravlje”Osipaonica na osnovu Pravilnika o lovačkim odlikovanjima dodijelilo LOVAČKI ORDEN u znak priznanja za zasluge na unapređenju lovstva.

Danas Šećo zbog starosti i slabijeg vida izbjegava prepariranje, ima dobru penziju, jer je trideset godina radio kao radio i TV mehaničar privatnik, a kasnije deset godina na održavanje RTV repetitora Crne Gore koji se nalazi u blizini kuće starog lovca Feriza Lubodera na Bandžovom brdu. Tako da danas skromno živi od penzije i ovog svog hobija. Ne žali se i kaže da je srećan i zadovoljan onim što ima.