Redakcija Historija govori o hiljadama imena uspješnih ljudi, koji su prema statusu unutar sistema formalnog obrazovanja (prema ocjenama učitenja/profesora) važili za “zakržljale”, “netalentirane” ili “lijenštine u odnosu prema nauci”. A prije bi trebalo postaviti njima pitanje: šta je po vama nauka? Jeli to nauka koja pretenduje: recitiranja iz književnih djela, suha izlaganja o nabrajanju hemijskih elemenata, fizičkih formula, precizna mehanika ljudske ruke u umjetnosti, precizno pogađanje tonova bez unutarnjih osjećanja ili, pak, mnoštvo brojeva koje samo treba posložiti zarad određenog rezultata u matematici? Je li nauka to da se dječiji mozak “prenatrpa” izbrisivim informacijama i stvori uniformisana ličnost koja ne razmišlja o onome o čemu nešto zna, ili je cilj obrazovanja zauzimanje moždane memorije nepoznatim sadržajima? Nauka se nije razvijala iz sterilne misli. Ona se, naprotiv, razvijala iz plodnosti ljudskoh duha, promišljanja, a prije svega spoznaje o upoznatom.
Primjer dva učenika:
Dva učenika u istoj klupi davala su različite rezultate iz oblasti predmeta društvenih nauka: oba su slušala svog predavača. Od svakog od nih se tražilo isto: “znanje”. Prvi bi za određeni period uskladištio u svojoj memoriji dobar dio knjige, mehanički pamteći redoslijed slova na napiru i lijepo, poput pjesmice, izrecitirao sve za najveću ocjenu. Drugome je to išlo teže od ruke. Kao dječak, nije bio svjestan, kudio je sebe misleći i sam da je zaostao u odnosu na prvog jer nije sposoban napraviti identičan rezutat. Stoga, pošto je negdje u dubini njegova priroda shvaćala besmisao pukog pamćenja, memorije koja iščezava, on je polako sebe spremao za dan kada će nauci pribjeći sa shvatanjem. Do tada se polusvjesno pomirio sa tim da je “zakon recitatora” uspostavljenprotivnjegovevolje. Naravno, kaonekokoželirazmišljati o onomešto se od njegakaoznanjetraži, i sanametnutimsistemomobrazovanja u kojemnemani minimum prostora o mogućemrazmišljanjui opovrgavanjumoždaproturječnog, on u tom sistemuzaostaje.
Primjerdvastudenta:
Dva studenta pripremaju ispit. Na fakultetima se iz jednog predmeta traži opservacija, analiza, i sinteza, sadržana u ličnoj percepciji ispitanika. Prvi se susreće sa nekoliko problema: nemogućnošću za pamćenjem stotina stranica, zatim fragmentiranjem elemenata i povezivanjem, a tek najvećim problemom smatra to što će morati da određene stvari sam definira. Pošto nije imao naviku da razmišlja, već da pamti – da reproducira, a nema slike u glavi o tome što reproducira, nailazi na velike probleme. U tom slučaju, ili postaje loš student, ili prekomerno opterećuje svoju memoriju do stanja iznemoglosti i kasnije lične socijalne, ili profesionalne neprilagođenosti. U to vrijeme drugi student upoznaje samoga sebe: dobija konačno željenu mogućnost da opservira, analizira, sintetizira, i definira. Njegova priroda prema shvatanju, se konačno obznanjuje, a njegova memorija se oplemenjuje istinskim duhom razumijevanja o pročitanom – zanjegashvaćenom i spoznanom. On za razliku od prvog nema dilemu o problemu izmjeđu sebe i nametnutog mu sistema, dok tu dilemu sada ima prvi, a ona sada za njega glasi “da li je zakonspoznaje” uspostavljenprotivnjegovevolje?
O sociološkim neprilagođenostima prvog primjera u odnosu na drugi, treba također nešto reći. Pošto je prvom nametnuto da u onosu: prenosilac informacija – porvratnaobaveza (recitacijainformacija), on u svom prenosiocu informacija (predavaču) upravo to i vidi. Pored problema promjene načela u: prenosilac informacija – povratna obaveza (ovoga puta shvatanje informacija), on i dalje nastavlja posmatrati predavača na isti način kako je i on njega prije posmatrao – kaosredstvo. Dok će drugi izgrađivati humani odnos prema svom predavaču, kakav je oduvijek želio – da u posrednim i neposrednim susretima prikupi što više znanja vezanih empirijskim i racionalnim iskustvima, prvi će, naviknut, zahtijevati da ga se prenatrpa suhim informacijama. Iako, čak, obojica mogu imati identične ocjene na fakultetu, razlika je ogromna. Ta razlika je ogromna čak i u slučaju da drugi “poocjenama” ponovo zaostaje u odnosu na prvog.
Primjer dva profesionalca.
Na poslovnim zadacima se ponovo stvaraju razlike: prvi neprestano čita i pamti da bi ispravno postupao, dok drugi čita i razvija da bi napredovao. Dok će prvi vazda tumarati po stranicama knjige ne bi li se uvjerio da je ispravan postupak u pitanju, drugi će postupati na razumnoj osnovi. Razlog: prvom su iščezla memorisana slova u glavi, drugog služi “ratio”.Što se socijaliziranostitiče, prvi je uvijek u problemu u komunikacijisaljudima, doksukoddrugogstvariprirodnije i prilagodnije.
Primjerdvanaučnika.
Kada se konačno govori o doprinosu nauci, tu im se i definitivno putevi razdvajaju. Pogrešan koncept nametnut u školskoj klupi, samovoljno ili po navici, nastavljen na studijama se definitivno razlikuje od drugog koji je neprilagođen sterilnom sistemu znanja, pronašao “sebe” u sistemu koji zahtijeva opserviranje, razmišnjalje, kritički stav i shvaćen odgovor na svako pitanje. Prvi primjer, đaka, studenta, profesionalca u svom poslu, i sada, kao mogućeg “darodavca” nauci ovdje definitivno umire kao ideal korisnog. Razlog tome je sadržan u činjenici da nauka ne poznaje druge metode razvoja koji nisu bazirani na shvatanju. Ovdje reprodukcija postaje historija. Tu definitivno dominira onaj koji ima svoju ideju, i naučen je da je razvija, te ima osjećaj za doprinosom u onom smjeru koji smatra neophodnim.
Epilog hronologije razvoja jednog i drugog.
Profesori, nastavnici, predavači – od jaslica, do univerziteta, trebaju od djece, mladeži i ljudi, zahtijevati da razmišljaju. Od djeteta kojem se postavlja pitanje: koliko je 2 + 2, trebatražiti da razmisli zašto je rezultat – 4, a nesamo da tuinformacijusaopći, ili napiše. U krajnjem smislu, promišljanje u nauci, nastavlja se promišljanjem u ostalim sferama životnog delanja. Ljudi će razmišljanjem o dobru i zlu, izvagati na strani dobra, dok će dekretima o jednom ili drugom biti nesvjesni ili prelako prevagnuti ka jednom ili drugom.
AUTOR – Dženis Šaćirović
