Redakcija ESEJ O DŽEVADU KARAHASANU (NAŠ PUT KROZ SANDŽAK)
Prvi dolazak bošnjačkog, bosanskog, evropskog i svjetskog barda filozofije i književnosti, uglednog profesora u Salcburgu, Cirihu, Berlinu i Sarajevu, nominanta za Nobelovu nagradu 2006. godine, dobitnika najvećih književnih nagrada u Njemačkoj, Austriji, ex. Jugoslaviji, Bosni i diljem Evrope, njemačkog i bosanskog akademika znanosti i umjetnosti, Dževada Karahasana, dogodio se 2018. godine na poziv Departmana za filološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru, 21-24. marta. Slavni pisac je, tijekom svog boravka obišao i održao promocije u sandžačkim gradovima: Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu, Prijepolju, Rožajama i Bijelom Polju. Na radost mnogobrojnih poštivalaca književnog i filozofskoh stravaraštva Dževada Karahasana, upriličena su i mnoga druženja, u kojima je i sam pisac uživao, opravdavajući jednu u književnim i stvaralačkim dekonstrukcijama, možda još nepoznatu teoriju da ,,dobre knjige pišu dobri ljudi”, što je druželjubivi svestrani Karahasan i dokazao. Ako bih želio iskazati smisao doživljaja tih prvih dana proljeća, snijegom prikrivenih, pod predjelima idealnim za akumulaciju inspiracije za stvaranjem, kakvim nas dojme sva sandžačka stoljeća, a i isto onako kako me je Karahasan naučio da promišljam u njegovim knjigama, morao bih početi od samoga sebe i svojih utisaka svih godina komuniciranja sa piscem u njegovom odsustvu i prisustvu, te sublimacijom u jednom našem zajedničkom danu.
Prvu knjigu Dževada Karahasana, pročitao sam pet godina prije našeg prvog susreta. Bilo je to ,,Noćno vijeće”. Prvi ukus je ostao presudan, pa sam vrijeme ostavljeno za mnoga naučno-stručna istraživanja, podredio beskompromisnim uživanjima sa Karahasanovim knjigama, a upravo je prvi Karahasanov roman koji sam pročitao, ostao najbolji roman koji sam, zapravo, i ikada pročitao. Ubrzo sam pročitao sve ostale Karahasanove romane, ali i ostale radove, među kojima se izdvajaju odlične zbirke eseja, kako predratne, tako i one poslijeratne, možda bih rekao iz ,,trećemilenijske Karahasanove stvaralačke epohe”. Bili su to za mene, priznajem, tijekom svih tih godina mladoga čovjeka, neka potpuno nova pregnuća, na koja me je Karahasan navodio. Ona su u traženju uzroka i fenomena koje on u svojim djelima opisuje, pronašla potpuni smisao. Zbog svog tog smisla dokučivosti Karahasnovih pregnuća, pročitao sam još stotine knjiga.
Osvrt na Karahasanova djela.
U svoj opreznosti dok se koristi emocinalnim izražajnostima, oprezan i kao mornar koji plovi jasnim historijskim predjelima, događajima i vremenima, Karahasan oduševljava svojim smislom za umetnutošću mistike tamo gdje se ona i jedino može naći. U tom dijelu ima nečega u čemu puki čitalac neće vidjeti ništa sporno, ukoliko stvari promatra kao korektor Karahasanovih redova, međutim pregalac će prepoznati dubinu sublimirane antroplogogije i iscrpnosti promišljanja u tome kada Karahasan nešto nastoji opisati, a nerijetko i staviti u prvi plan. Ta forma i suština obiluju u svim njegovim djelima, a moja sjećanja su u rasponu između Isfahana i Foče, između stoljeća i prostora Karahasanovih traženja suština ovoga svijeta. Nikada se nije činilo da su incidentnost i igra praska, okosnice shvatanja suštine odnosa između Karahasanovih likova i radnji u djelima, jer sam pisac, kao i svaki dobar poznavalac ljudske prirode, osobenosti i sprecifičnosti, koje je proučavao daleko prije, mislim, prije nego li je uopće uzeo pero u ruke, znao je prikazati poput vodiča kroz labirinte pećine koju dobro poznaje, koje se boji i kojoj se divi, koju voli, sa njom živi i priznaje je kao nadnaravnu Božiju mudrost, onakvu kakvu je Tomas Mor u ,,Utopiji” opisao da se i sam Stvoritelj najbolje može spoznati posmatranjem i promišljanjem o onome što je On sam stvorio. Kako Karahasan vidi svijet, moglo bi se promatrati sa stanovišta nekoliko principa, ali da prvi među njima mora biti prožet humanističkim idejama. Karahasan miri stoljeća ljude, stvari, događaje, misli, ali i trajno razdvaja fenomene dobra i zla u čovjeku, traži i tjera na traganja za eshatološkim i ontološkim vrlinama riječi i kompromisa sa ovim svijetom, u kojem se treba baviti riječju čiju vrlinu stavlja iznad svega. To je okosnica civilizacije kojoj mi pripadamo, koja je upravo književnim djelima nadomjestila, ako se tako može reći, odsustvo čiste religioznosti. Naša civilizacija srasta sa osudom faustovskog što može imati svako od nas i razdvaja dobro od zla, onako kako je veliki Gete to učinio sa svojim veličanstvenim djelom.
Medijatorska uloga književnosti, nije poznata, ukoliko niste čitali Karahasana, koji vam je sugovornik i neko s kim razgovarate, mirite se sa svijetom, ali i on sa vama, da u njemu vi možete biti i uzrok i posljedica, ničeovski promatrano ,,s one strane dobra i zla”. Putujući Hajjamovim životopisom ili objašnjavajući događaje pokreta na klupama mladih sarajevkih parova i položaj uglova Sarajevkog parka, teško je bez metafizike, s kojom Karahasan barata umno, poput dalekih galaktičkih tijela, za koje nam je potrebno više od čula da bi mogli prepoznati isključivo čitanjem. Karahasan kao da ugrađuje čip u sve što postoji, i tako hola stoljećima bez pitanja smije li unijeti tu svoju spravu za pamćenje hiatorije prostora ili bića. To mu pomaže da pijesak pustinje predstavi kao jednu vrlo mudru prezentaciju kosmičke veličine i prepoznavanja Božije mudrosti dok se čovjek nalazi u njoj, da bi slične situacije borbe prirode ljudske egzistencije prekomponirao u pogled prema barbarinu koji pali Orijentalni institut u Sarajevu, za koga kaže da njemu “ne treba dokumentarno” pamćenje, jer on ima “svoje” pamćenje, objašnjavajući dalje da je najopasniji neprijatelj historiji njen datum koji nije opisan književnošću, a da je i književnost previše sebi dala za pravo uplitanjem u faktografiju. Karahasan želi historiju koja opisuje, pa tek zapisuje, jer ne vjeruje samom incidentu, već onome što mu je prethodilo.
Kada Karahasan objašnjava fundamente ljudskog bivstvovanja i objašnjava disharmoniju svijeta, i kada objašnjava zločin na čovječjoj historijskoj, političkoj, kulturnoj i govornoj razini, u promišljanjima čovjeka koji sebi daje naslove i ovlasti ne bi li jedan drugome oduzeo, ili umanjio mu moć, grijeh pripisuje prijestupu relacije u odnosu pojedinca prema Bogu, prema kojem se čovjek postavlja sa suludom čežnjom da posjeduje Njegove atribute i to da ljudi kada obožavaju nešto ili nekoga drugog, tj. kada im duša svjesno, ili nesvjesno postaje idolopoklonička, to postaje njihova vlastitost, realnost. To je pobuna protiv zemaljske vlasti, sa kojom se zli čovjek ne miri da ne pripada njemu, kao namjesniku Svevišnjega, a na ograničenost i ontološkim razlikama u odnosima ljudskog i Božijeg, Karahasan ukazuje prizmom poimanja apsurdnosti takvih čovjekovih težnji. On istrajava na liniji borbe protiv Magbetovih vještica, Otelovog Jaga, Dorijanovog Henrija i mnogih drugih zloduha, koji čovjeka dovode do čulnih zabluda i propasti na ovome i onome svijetu.
Karahasanova ,,Knjiga vrtova” je, praktično, oduvala sve Huntingtonove teorije “sukoba civilizacija”, do te mjere da sam siguran, da je Huntington živ, i da je imao prilike pročitati Karahasanovo djelo, spalio bi svaku stranicu koju je napisao. Osjećajući takvo metafizičko pregnuće jednog autora, Bog mi je svjedok, uživao sam u svakom slovu koje procenat po procenat ruši, jednu po jednu Huntingtonovu rušilačku i neodrživu teoriju. Nakon toga se tek da prepoznati Huntington u Špenglerovoj misli, kao metastaza kraja, za koju ni sam Špengler nije vjerovao da će se ikada razviti.
Karahasan govori o moći kroz prizmu poimanja sile prema zemaljskom i kosmičkom prestupu i pravdi koja se na sili oslanja, ili prema vlasti nad silom i pravde prema vlastodršcu – determinantama svega krnjeg čovjekovog. Nju je izrodila želja za dominacijom čovjeka nad čovjekom, što Karahasan promatra i percipira kao opći problem čovječanstva. On smisao relativnog ogleda u tome što u relativnom svijetu sude tirani, a u apsolutnom Bog. Na ovom svijetu, pravda je teorija u stihovima. Na onom, pravda je istina u praksi.
Karahasan i bosanski duh.
Dugo godina mi je velika opsesija starovjekovna i srednjovjekovna historija Bosne. Od čuvenih Teodosijevih linija s kraja četvrtog stoljeća, do Bosanskog univerziteza iz dvanaestog, pa sve kroz dominantni period sa Osmanlijama i poslije. Trebalo je objasniti duhom bosanskoga bića sva ta stoljeća, što Evropi, koja pored antičke i rimske, ima i bosansku dredvnu civilizaciju, začetnicu interkulturalima i kosmopolitizma u svojoj određenosti misiji da poštuje ljudsko biće i njegovo opredjeljenje. Trebalo je to objasniti, onako kako je to učinio Arthur J. Evans kada je rekao da ,,Bosna je bila religiozna Švicarska srednjojvjekovne Evrope i njena, značajna uloga koju je dala za oslobođenje ljudskog intelekta udpješnim stavom protiv svemoćne vlasti, teško može biti preuveličana”, Karahasan u svim djelima u kojima se bavi, ili pominje Bosnu, bavi se dubinama i objašnjava njena stoljeća sa krajem prošlog i ovog u kojem sada postojimo skupa sa njom. Čini mi se da bosanski duh, barem hiljadu godina prije, nije niko tako sintetizovano opisao kao što je to učinio Karahasan u svom djelu ,,Izvještaji iz tamnog vilajeta”, u kojem Bosnu promatra geografski nikada nedovršenu, na liniji vječite podjele na dva svijeta, ali i na liniji odakle je počeo i završilo se prošlo stoljeće ,,Između Latinske ćuprije i Vrbanja mosta”, gdje opisuje višak smisla i naglašeni manjak stvarnosti, u čijem je središtu Bosna kao srce svijeta koje mora osjećati kao vidnjiva slika nevidljivog svijeta. Platonsko i tjelesno biće jednog grada, njegovu povezanost i prednost prvomu, objašnjava pisac i svojim iskustvima jednog prolaznika kroz mnoge od njih, sa kojima, čini se, da uvijek pravi paralelu sa nekim bosanskim gradom, s kojim živi, iako nerijetko nije u njemu. Čak je i Vukac iz zemlje Bosne, najsimpatičnija pojava iz ,,Što pepeo priča”, kratka epizoda bogate historije Bosne, koje je Karahasan svjestan i koju je sa namjerom, poznavljanja esencijalnosti pitanja i objašnjenja Bosne, umetnuo u priču koju će čitati milioni ljudi diljem svijeta. On se Bosnom bavi temeljito, toliko da će vam objasniti sve datume iz historije, kao da je svakom od njih bio sudionik, što će vam pomoći da vidite daleko ispred drugih, zaintrigirani da i dalje čitate i živite taj ,,bosanski duh”, koji vas sa Karahasanom zaokuplja, iako možda niste Bosanac, već Finac ili Norvežanin.
Pričali smo, više stotina puta, Karahasan i ja, kroz knjige. Sva njegova vremena, od eseja do eseja, od romana do romana, sve te godine, prolazile su sa mojim shvatanjima, prije svega njega samoga. Koliko god da je on težio saznanjima o svijetu i ljudskoj prirodi, toliko sam i ja nastojao da dekonstruiram po Deridinim stopama, sve mozaičnosti portreta ovog velikog pisca, dolazivši iznova i iznova do zaključka da je i on sam konglomeracija bosanskog čovjeka i da ništa nije slučajno, niti da bi bilo isto, da on baš nije odatle odakle jeste, kao što u svojim knjigama opisuje i drevnu i sadašnju, a zapravo, konačnu geografiju Bosne.
Put kroz Sandžak.
Gledajući u knjigu sarajevskog izdavača na čijoj je naslovnici Karahasanov lik, istoga vidim pred sobom, jednog cijelog i hladnog dana, kada smo se zaputili putešestvijama po Sandžaku, u obilasku centralnog Sandžaka, putem Duge Poljane, Sjenice, Prijepolja, Bijelog Polja i nazad do Novog Pazara. Pitao sam se, kako iskoristiti dan i sistematizirati mnoge dijaloge sa piscem u odsustvu, odlučio sam da sa sobom ponesem neke njegove knjige, i da naravno, pošto uvijek podvlačim ono što mi privuče posebnu pažnju po bilo kom osnovu, mogu obrazlagati ili diskutirati na tu temu. Uzgred, želio sam slavnom piscu, u svih naših oko 300 km puta, govoriti o Sandžaku, sandžačkom čovjeku, historijskim događajima, sandžačkim mjestima i gradovima, svim koje nisam i jesam nabrojao, a tek ne krivši zadovoljstvo koje sam imao kada sam prvi put pročitao riječ ,,Sandžak” u Karahasanovom romanu i jedan događaj 1924. godine koji se odnosi na stradanja Bošnjaka u Šahovićima, što svjedoči o dobroj upoznatosti pisca i sa našim prilikama. Stali smo negdje kod Sjenice, na insistiranje našeg slavnog pisca, izišli iz automobila i pregledali čarobne snijegom prekrivene pejzaže Pešterske visoravni. Udahnuvši nekoliko puta duboko, kao da želio da mu baš taj sjenički vazduh trajno ostane u plućima, on se zagledao prema daljinama. Ja sam se pitao, šta li sada nemirno znatiželjni duh ovog pustolova po svjetskim slikama, traži i čime li se napaja. Nisam ga pitao, ali sam svjestan da ću sjeničke predjele prekrivene snijegom pronaći u nekoj njegovoj novoj knjizi, ili prepoznati u opisu neke druge suštine kojom je on ovu pojavu poimao i uklopio u željeni smisao. Dalje, razgovarali smo o svim temama, od historije, filozofije, književnosti, interkulturalnosti, religije, mladosti, starosti i mnogo čemu drugome, u čemu smo, nadam se uživali obojica: Karahasan u iznenađenju koliko jednog pravnika može potaći njegova istančana promisao i nadogradnja svijesti potaknuta njegovim romanima, među kojima neki dotiču ivice kriminalističkih romana, sa dubokom antropologijom krivnje i moralnih pitanja čovjeka, čitaoca, kroz jedan vidik i poglede kroz samu prizmu filozofije prava, a sa druge strane mene, koji sam sve pretpostavke o misticizmu holanja kroz vrijeme, upoznao kroz razgovore s vanvremenskim bićem kakav je on, koje stvara nikada do sada stvoreno i koje još mi sa ovim prostorima ne shvatamo dovoljno, barem ne kao Njemci i ostali dio Evrope, koji mu uručuju ključeve grada, medalje i ostala najveća priznanja. Upravo sam se fokusirao na to i nagnao pisca na bavljenje jednim pitanjem, a to je: šta on sam predstavlja, koliko preobražava evropsko društvo pa ga ono toliko uzdiže iznad svojih pisaca i kako utječe na konačnu promjenu njihove kolektivne svijesti, jer, daleko je Karahasan više od pisca dobrih romana na Zapadu, daleko od onoga što i on sam misli o sebi. Ja sam odavno stekao mišljenje da su Karahasanova djela Zapadu, nova komponenta nadogradnje društvene zbilje, koja svoju etiku još od Bacona, Locka i Hobbesa, a kasnije i Kanta i Hegela, baštini na velikim djelima, u odsustvu religijskih knjiga, iz kojih crpi načela humanizma, etike i koliko je moguće, poimanja samoga Boga i položaj čovjeka u kosmosu. U svom tom odsustvu i srljanjima današnjih evropskih pisaca ka dekandenci kapitaliatičkog bića, koje danas moral zasniva na isključivoj materijalističkoj ekonomskoj kompenzaciji, kako nam govori From, samo na dogovorima između onih koji razmjenjuju dobra, neko toliko dobar da iznađe balans među svijetovima, morao se naći, a na njihovu sreću, i neko ko im je tako bliži, kao što je Karahasan Zapadnoj Evropi, koja ga skoro trideset godina ne poznaje samo kao dobrog pisca, več i kao ljudsku veličinu i intelektualca svjetskog ranga koji im se obraća na njihovom jeziku. U tom kontekstu, ne čude me Geteova medalja, Hajneova nagrada i Lajpciška nagrada, ali ni koincidencija velikog pisca, koji na kraju krajeva, nije svjestan svoje uloge u Evropi, dok osvaja i daleku Kinu. Za njega su to samo podaci, a za sve koji ga čitaju, žive i promišljaju sa njegovim djelima, to su epohalni momenti i godine koje će čovječanstvo produhoviti i spašavati ga propasti. Ja znam da svijet ne bi bio isti bez, kao što je sa Karahasanom, a on sam, skroman u svoj neopterećenosti, samo stvara i stvara, neopterećen vanjskom slavom.
I desilo se, tu u Bijelom Polju-Akovu, rodnom mjestu najvećeg epskog pjesnika Avda Međedovića, čija je vječna ovozemaljska kuća na Obrovu iznad grada, a stvaralaštvo i život se preko osamdeset godina izučavaju na Harvardu I drugim velikim svjetskim univerzitetima, u tom mjestu odakle su potekli najveći sandžački pjesnici i romansijeri, poput prvog bošnjačkog novinara Mehmeda Šaćira Kurtćehajića, Ahmeda Akovalija, Ćamila Sijarića, Junusa Međedovića, Alije Džogovića, Ismeta Rebronje, Sabrije Sijarića, Ragiba Sijarića, Safeta Sijarića, Redžepa Kijameta, Aladina Lukača, te legendarnog Rifata Burdžovića, revolucionara i prvoborca protiv fašizma i nacizma, i dr, da i Karahasan održi svoju besjedu. Avdo Međedović je putovao vremenima, potaknut bosanskim ponosom i dostojanstvom, ženidbama, osvjetama i ratovima za čast, isto kao što Dževad putuje ne bi li nam donio odgonetnute tajne historije, zarobnjene u koricama i misticizmu stoljetnih predanja. Te večeri, osjećao se duh prisustva misli dva uma iznad ovog grada: Avdovog nenadmašnog pamćenja i Karahasanovog pregnuća u perspektivi tumačenja svijeta.
O Karahasanu sam razgovarao sa mnogim svojim prijateljima, a to je nemali, ali dosta intiman i uzak krug strasnih čitalaca dobrih knjiga. Nisu svi studenti književnosti ili pisci, među njima ima i “društvenjaka” i “prirodnjaka”, ali su skoro svi socijalno vrlo inteligentne osobe, koje dobro poimaju vrijednost Karahasanovog opusa i daleko više promatraju sadržinu, koja ocjenjuje dublji smisao. Ako bi ocjenjivali neko umjetničko djelo na četiri osnovne vrijednosne kategorije, a to su: estetika, etika, emocija i mudrost, mogli bismo reći da Karahasanova djela posjeduju sva četiri elementa, dakle, sva četiri jedina vjerodostojna suda o kvaliteti jedne izražajnosti.
Obišli smo u tih par dana sva ta divna sandžačka mjesta, održali dvije, u okviru turneje, posljednje promocije njegovog djela. Imao sam tu čast da višesatno razgovaram sa jednim od največih umova Evrope. Čak šta više, postali smo prijatelji i saborci. Utisak koji imam o ljudima čije sam knjige pročitao, nije me prevario, a poznajem mnogo pisaca. To sam rekao i Karahasanu. On je svojim intelektom i ponašanjem daleko ispred mnogih. Ma koliko on sublimirao svijetove i stoljeća u svojim djelima, toliko smo i mi sublimirali sve njegove osobine, koje samo pisac tako dobrih štiva može imati. Nisam upoznao Šekspira, jer vremenske i prostorne distance nam nisu bile naklonjene. Nisam, jer tom najboljem poznavaocu ljudske duše, kada bih mogao poručiti nešto, rekao bih mu da ga svijet nakon četiristo godina smatra nenadmašnim, ali i to da je Karahasan njegov nasljednih u narednih četiristo, ako čovjek svijet zasluži i dočeka.
Iz svih razgovora u kojima sam uživao sa slavnim piscem, imao sam namjeru da doživi Sandžak kao dio svog univerzuma, da ga priče i prilike holanja po sandžačkim epohama i pričama o ljudima, inspiriraju za nova djela, nove podvige uma, koje krase evropske biblioteke i svijesti naroda koji ga čitaju i prihvataju kao poruke i smjernice začetaka nadogradnje etike, estetike, emocije i mudrosti, prožete znanjem kao odgovornošću i Božijim darom, kojima On Svevišnji daruje odabrane. Veliki ljudi su ljudi koji pripadaju svijetu, a mi smo ponosni što je jedan od njih iz bosanskoga grada Duvna, naš i svjetski, velikan o kojem prošlo i sadašnje vrijeme svjedoči, a historija tek treba imati posla, jer će ga morati pozicionirati ispred mnogih velikana, što objektivno i zaslužuje. I na koncu, nakon što je Nobelova nagrada izgubila smisao svog postojanja, a mislio sam i, zapravo, umarajući se od nabrajanja svih koje sam znao napamet i koje su Karahasanu dodijeljene, da mu samo ona nedostaje, više za tim lično nemam potrebe. Lični stav potvrđujem kolektivnim istovljetnim mišljenjem. Akademik Dževad Karahasan je dobio sve potvrde da se i prema tome proglasi najvećim balkanskim piscem ikada, jednim od najvećih evropskih ikada i svakako svjetskih. Moja je posebna čast poznavati našeg najvećeg pisca i sa njim imati priliku prohuhametiti u Sarajevu, gradu kojim on vidi, osjeća i gradu koji mu drži ruku dok piše.
AUTOR – Dženis Šaćirović, publicist i doktorand na Univerzitetu u Novom Pazaru
