Dženis Šaćirović: Interkulturalnost – uvjet mira

Interkulturalnost podrazumijeva sposobnost razumijevanja prisutnih procesa koji djeluju u višekulturalnom društvu, razvija sposobnost komunikacije i razumijevanja kao neophodnih elemenata u višekulturalnim okolnostima. Kako kroz povijest, tako i danas, gotovo da nema zajednice ili društva koje nije multikulturalno, što svjedoči činjenica da u svijetu postoji oko 5.000 kultura koje su podijeljene i prisutne u 200 država. Različitost kultura i tradicija doprinijelo je obogaćivanju znanja u razumijevanju društvenih procesa, ali i interesima proučavanja specifičnosti koje u sebi kriju mnoge historijske odgovore koji svjedoče o društvenim procesima. Svaka skupina ljudi je od prapostojbine čovjeka do danas imala neke svoje elemnte koji je vežu za svoju pripadnost koji su obilježavali njen integralni identitet. Od jezičkih, kulturnih, tradiocionalnih, te religiozno kultivisanih zajednica, izrastale su nacije i ostali tradicionalni oblici vezanosti za određene elemente identiteta. Multikulturalnost je bogatstvo različitosti, interkulturalnost je način na koji bi ona bila shvaćena. Put koji vodi shvatanju različitosti je put stvaranja pozitivnih odnosa i put mira, i  koji će  sam garantirati mir.

Problem odsustva komunikacije.

 “Ljudi se ne podnose jer se plaše jedni drugih. Plaše se jedni drugih jer se ne poznaju. Ne poznaju se jer ne razgovaraju.” – Martin Luther King.

Toliko stvari nas spaja. Pođimo najprije od njih. Upoznajno svoje sličnosti. Pođimo od toga da smo ljudi. Proučimo sve ono što nas veže, zatim krenimo rješavati sve ono što nas razdvaja. Bez straha krenimo u susret istini jedni o drugima. Strah često može biti uzrok nepodnošenja. No, je li taj strah opravdava nepodnošljivost i je li kao sam uopće neophodan? Šta zapravo više stvara strah kod ljudi od straha od nepoznatog? Zar nije strah od nepoznatog najveći strah i najveći dokaz da je on suvišan element duhovnog osjećaja dok se ne provjeri njegova postojanost? Ukoliko je još i ono nepoznato krivo predstavljeno, eto krivog mišljenja o nekome koje će se lako razviti u generalizovano mišljenje ali i u strogo utemjeljene stavove. Strah ima i svoje drugo lice, a ono je uobličeno u zaostavštini predaka, sukobljenih strana i naslijeđa koje može biti obojeno neprijateljstvom i netrpjeljivošću. U tom slučaju, ruka pomirenja, kao i ruka upoznavanja  biće priznavanje krivice jednih prema drugima ukoliko je sukob ranije postojao, i prihvatanjem jednog univerzalnog mišljenja koje će se sastojati u tome da se usvoji jedinstven sistem vrijednosti u kojem ljudi priznaju, poštuju i nipošto ne ugrožavaju jedni druge. Drugi korak bio bi stvaranje zajedničkog viđenja historije sa preciznim i tačnim okolnostima. Zajedničko viđenje stvari i procesa ići će u korist svima ukoliko se najprije upoznaju jedni sa drugima i nastoje složiti se oko onoga što je ispravno i što nije bez obzira na čiju odgovornost se pripisivalo, jer ako uopće postoji odgovornost vezana za historijske događaje, ona je vezana za ličnosti pojedinaca ili određenih grupa, te se kao takve ne smiju posmatrati kao generalne procjene. Shvatanje da je zločin, zločin, a da žrtva nije plijen ili predmet osvjete, kao kolektivno mišljenje vodiće suosjećanjem i stvaranjem uvjeta dugoročnog mira. Mir u tom smislu ne smije biti potkopan zaboravom, već zajedničkim sjećanjem i potsjećanjem svih da se takvo nešto nikada i nikome od njih ne ponovi. Na taj način predmet osude među jednim narodom će biti svi oni koju su drugima nanijeli štetu niti će se pripisivati uz nacionalnu pripadnost, već će naići na osudu isto kao što će i žrtva druge skupine biti priznata kao svoja. Također se putem proučavanja komflikata mogu prepoznati i obilježiti moguće manifestacije ugrožavanja odnosa i komflikata kojima bi prije eskalacije bilo presuđeno najprije moralno, a zatim i svim mehanizmima  prevencije. Jedan od uvjeta mira je i svijest o onome što donosi sukob.

Odsustvo komunikacije u ovom pogledu, škodi interkulturalnom razumijevanju i oduzima osnove egzistencije jednog pogleda na mogućnost suživota u multikulturalnim sredinama. Odsustvo razgovora problem je iz kog potiču negativni uvjeti mira, koji daju prostora da među ljudima prorade osjećaji koji mogu biti usmjereni na odnose razvijanja međusobne netrpjeljivosti, smatranjem das u jedni superiorniji od drugih u smislu prednosti svojih kultivisanih vrijednosti u odnosu na druge u koje najviše spadaju kultura sa svojim elementima, nacionalnost te vjerska i etnička pripadnost. Tanka nit dijeli komflikt od odsustva razgovora jer se odsustvom razgovora akumuliraju svi elementi netrpjeljivoti.

Problem nepoznavanja kao uzrok nepriznavanja i generalizacija.

“… Predstavnica jedne organizacije za zaštitu ljudskih prava ispričala nam je o susretu koji je imala sa jednim mladim Rusom. Ovaj mladi čovjek smatrao je das u Čečeni loši ljudi I da bi sve one koji žive izvan Čečenije trebalo vratiti nazad. Dalje bi trebalo sagraditi zid oko ovog područja. Na pitanje da li je on sam nekad sreo nekog Čečena, odgovorio je: «Da, naravno da sam sreo. Za vrijeme služenja vojnog roka služio sam vojsku zajedno sa jednim čovjekom iz Čečenije.» Na pitanje kakav je bio ovaj čovjek, odgovorio je da je on bio vrlo fin. «Ali, kako znaš das u ljudi iz ovog područja loši ljudi?»pitala je ona dalje. «Ja to jednostavno znam» odgovorio je mladić.” (izvod iz kompendiuma: “Studij interkulturalno razumijevanje i ljudska prava”, Helsinški komitet Norveške, Oslo, Maj 2013. godine. I dio – Interkulturalno razumijevanje, Enver Đuliman i Lillian Hjorth. Str. 30.)

Ako nekoga nismo upoznali po logici stvari nećemo ga ni priznati. Nepriznavanje se sastoji u nepostojanju ambijenta u proučavanju druge strane. Kada se misli na proučavanje, u ovom smislu to znači proučavanje svega ljudskog što i jedna i druga strana posjeduju. Kako ćemo uopće doći do rezultata da je kultura kultura samo se sastoji u različitijim oblicima, pogledima i shvatanjima? Da ono što mi prihvatamo kao predodređeno je samo izraz naših stavova i da isto takvo mišljenje o nama mogu imati i drugi. Primjer dva jednoumlja i njegove suvišnosti nije primjer kojim se želi postići rezultat po kome bi se stvorio model da kulture nisu bitne, da ih treba istopiti, neutralisati. Naprotiv, treba ih obogaćivati priznavanjem drugih. Priznavanje drugih nema svoj asimilacijski karakter ukoliko društva funkcioniraju na relacijama međusobnog poštivanja integralnosti, a sama integralnost se mirnim putem na koje poštivanje poziva zapravo i ne može ugroziti.

Svaki loš primjer unutar jedne zajednice ne može se uzeti kao generalni izraz. Svaka greška u povijesti mora biti priznata i prihvaćena. Prihvatanjem odgovornosti, priznaće se odgovornost odgovornih pojedinaca. Priznavanje krivice vodi pomirenju, isto kao što i pomirenje vodi sprečavanju stvaranja nove krivice. Generalizacija raspoloženja jedne zajednice ne smije se mjeriti pojedninačnim shvatanjima, kao što se ni pojedinačna shvatanja ne mogu pokazati dosljedno kolektivnim.

Interkulturalnost kao uvjet mira mora mora biti shvaćena na način na koji se uglavnom sve kulture i zajednice pozivaju, a rijetko od tih shvatanja polaze. Svima je u biti osnova opstanka i razvoja mir i ne postoji nijedna koja tumači svoju ličnu egzistenciju na suprotnom stajalištu. Priča o miru se mora aktuelizirati, a to će se postići ukoliko svi budemo govorili koliko nam mir i sam znači u našem svakodnevnom životu.

AUTOR – Dženis Šaćirović