Dženis Šaćirović: Izazovi suživota

Postoje izazovi koji su veći i oni koji danas mnogo više zaokupiraju savremeni svijet, nego li ovaj koji je sadržan u samom naslovu koji treba iznijeti određene stavove. Ali, izazovi suživota se često daju nametnuti kao osnovna egzistencionalna pitanja, često veća i od pitanja općih prilika sa kojima se čovjek susreće. Nije li, ili nije li do sada jednom za svagda trebalo biti riješeno ovo pitanje i prihvaćena formula po kojoj će se različitost odnositi samo na one varijante koje su opće prihvatljive ljudske ili one koje se kose sa ljudskim? Drugim riječima, hoće li primarna definicija biti: dijelimo se na dobre i loše? Ta jedina podjela bila bi univerzalna, a sve ostale trebale bi biti one utemeljene da uzjamnom poštovanju i priznanju. Na tim formulama bi vjerovatno egzistirao mir, ali i garancija mira u budućnosti.

Podjela na dobre i loše polazi od osnovnih stavova na kojima počiva svaka religija. To je najveća duhovna pretpostavka moralnosti ukoliko sastavni dio čovjekovog unutarnjeg doživljaja koji je kao takvu prihvaća. Od toga polazi i pretpostavka da ćemo sve loše među nama odbaciti i uvažiti ljude sa pozitivnim vrijednostima. Ako po istom principu postupi i druga strana, odbačene negativne vrijednosti koje su promovirali u ovom slučaju odbačeni iz tabora jednih i drugih, to će značiti da su i jedni i drugi zaštićeni jedni od drugih. Nakon toga, preostaje promoviranje pozitivnih vrijednosti prihvaćenih koje će doprinositi miru i unurar svog naroda ali i u susretima i suživotu sa drugima.

Podjela na dobre i loše unutar jednog naroda utiče na odbacivanje i svih onih koji su prije svojim djelovanjem činili ono što bi predstavljalo izraz njihovih ličnih stavova. To može biti na primjer literatura koju je pisac obojio bojama mržnje prema drugima, a čiji stavovi pozivaju na mržnju i sukob zarad nekog strogo utemeljenog cilja koji pisac predstavlja. Neprepoznavanjem tih poruka i neotklanjanjem istih, dolazi do realizacije ideja koje su u sukobu sa principima ljudskosti, koje navode na zločine i stvaranje dželata od svojih sljedbenika. Kontekst lošeg, prihvaćen kao kontekst dobrog, put je kojim će krenuti oni koji instantno prihvataju sljedbenički sve ono što im se prije servira, ali i oni koji do svog iskrivljenog mišljenja dolaze putem nedefinisanih stavova pomišenim sa emocijama ili bolešću morala koja ih tjera da svoje ili vizije svog duhovno ideološkog mentora prihvate. To se uglavnom prepoznaje kroz nacionalističke istupe na koje se pozivaju sljedbenici na mržnju drugoga i na sukob sa drugima. Najčešće se takvi poduhvati ideologa pozivaju na nepriznavanje drugoga, njegovu prirodnu potčinjenost prvima ili na permanentno stvaranje neprijatelja predstavljenih historijskim kontekstom koji može biti nepotpuno istinit ali i nepristojno lažan. Tako se može stvoriti mitologija koja se srazmerama svog imaginarnog, nikad postojanog djelovanja, voditi u još ekstremnije ideologije koje vode u sukobe potčinjavanja i destrukcije nad drugima, različititijima. Takvi stavovi i ideje među običnom masom temelje se na stavovima nepoznavanja drugih, onih koji su predstavljeni kao pretnja, neprijatelji ili pak oni koji moraju biti podređeni. Nepoznavanjem historijskog konteksta i prilika koje se razlikuju od onog viđenja svijeta bolesnog pojedinca koji poziva na mržnju drugih, ljudi slijede taj put, nesvjesno poput krvoločne životinje koja će zbog odsustva razuma napasti čovjeka. Tako se dolazilo do sukoba koji su u mnogome doveli izazove suživota na nivo u kojima mogu biti samo vizija koja više u sebi nema ničega realnog. Nasuprot takvom epilogu razvoja događaja, treba pristupiti drugačije. Treba za svoje ideologe uzimati sve one pisce, autoritete i ljude koji svoj autoritet mogu stvoriti samo na osnovu onoga čime su doprinosili podizanju kvaliteta života ljudi. To su ličnosti iz svijeta nauke, iz svijeta religije i ostalih koji svojim djelovanjem propovijedaju mir i progres čovjeka. Za razliku od destrukcionista koji svojim djelovanjem doprinose razjedinjenju ljudi, ovi doprinose njihovom spajanju, jer put nauke, umjenosti, obrazovanja i vjerskog pozivanja na poštivanje tuđeg kao univerzalni duhovni okvir, konstrukcija su suživota među ljudima različitih konfesionalnih, nacionalnih, etničkih, kulturnih i drugih različitosti. Umjesto pokušaja da jedni prilagode druge sebi, da ih uokvire u jednostran način mišljenja što predstavlja neodržuvo i stanje povodljivo sukobu, jedni moraju druge prihvatiti takvima kakvi jesu i da se odnos zasniva na međusobnom poštivanju različitosti.

Kolektivna osuda i priznanje krivice, zločina pripadnika jednog naroda nad drugima također je jedan bitan uvjet suživota. Prihvatanjem takvih stavova dolazi se do situacije da se takvi događaji prihvate kao oni koji su ispravni i vrijedni ponosa historije, a samim tim i legalizirani sa naznakama da se kao kao takvi u budućnosti mogu djesiti. Nepriznavanje krivice je izgovor za pripremanje druge, odobravanje tog čina je zeleno svijetlo za nešto slično što se u budućnosti priprema ili se bar može djesiti. Priznanje samo po sebi nije bitno žrtvi koliko je bitno dželatu, jer zločin je zločin, bio priznat ili ne priznat, njegovo faktičko stanje se neće izmijeniti, on se ne može izbrisati, zaboraviti, ali će se o njemu prikazivati iskrivljena slika koja daje povod inferiornosti i želje za nastavkom destrukcije u budućnosti. Taj povod i nemora biti ostvarljiv da bi ispunio jedan svoj cilj, a to je pedagoško historijska predstava mržnje i bolesti jednog društva. Na takvim principima se ne može kreirati kvalitetan suživot, kao što se sa druge strane ni zaboravom istog čini potpuno identičan efekat pružanja prilike za buduća destruktivna dejstva nad onima koji su ih već prije iskusili. Priznanje služi pomirenju, ali i podsjećanje da se nikada više ne djesi.

Ljudi su osućeni jedni na druge, na svoje različitosti i suživot kao neizbježni dekret kojim se uspostavljaju sva ostala pravila koje čovjek nije mogao zbog svoje prirode nikda u potpunosti prihvatiti. Ta pravila potiču od religija i ostralih oblika koji smisao života koncipiraju na nekim pozitivnim ubjeđenjima među kojima se prožima jedna narodska rječenica ali i strogo utemeljena religiozna misao da: što ne želiš sebi, ne želi ni drugima, koja je model koja predstavlja aksiom definicije onoga što predstavljamo pozitivnim i što svaku nakaradnu ideologiju koja poziva na inferiornost i destrukciju drugoga čini besmislenom.

AUTOR – Dženis Šaćirović