Redakcija Razvoj nauke je pratila njena permanentna inovativnost i nastojanja da se razvija i unapređuje na osavremenjivanju starih ili iznalaženjem novih rješenja pogodnih njenom razvoju. Tako se mogao materijalizirati sav napredak civilizacije tokom vremena. Prema ustaljenoj metodologiji na koju nas upućuju iskusni naučni znanstvenici, svaki doprinos obrazovanju je stvaralački. Prema tom mišnjenju, svaki otisak u nauci mora biti nešto novo i praćeno ustaljenim metodama pronalaska.
O problemu obrazovanja bi se moglo govoriti sa više obuhvaćenih segmenata koji čine njegovu cjelinu. Od obrazovanja se to i zahtijeva, jer ono samo odgovara ukupnom progresu jednog društva i države u kojem se odvija. Obrazovanje se prije svega nameće kao uzajamna obaveza na relaciji pojedinac-društvo-sistem, jer upravo obrazovanje pruža onaj neophodan stepen koegzistencije neophodan razvoju kvaliteta sveopćih životnih uslova. Sistem obrazuje pojedinca koji doprinosi ukupnom nivou obrazovanog društva. Od njega se zahtijeva da posjeduje određeni stepen znanja i kvalifikacije kako bi mogao obavljati određeni posao. Tu se nameće određeni obrazovni program, saglasan sa njegovim pozivom i oblašću djelovanja.
Konkretno o problemu… Posmatrajući obrazovanje zemalja u tranziciji u odnosu na zapadne zemlje, uočiće se razlika u pristupu i zahtjevima obrazivnih sistema. Općim pogledom na obrazovanje primjetno je to da se te metode obrazovanja i oslikavaju na sve segmente ekonomije i društvenog sistema. Prema tome valja izložiti dva segmenta koja se nameću obrazovanju i postavljaju kao njegovi zahtijevi: reprodukcija i inovacija.
Reprodukcija kao primarno nametnuta u jednom obrazovnom sistemu suprotna je inovaciji. Ako uzmemo primjer studenata, podrazumijeva se da će ovom metodom profesori primarno zahtijevati ponavljanje sadržaja i tzv. strogi teorijski pristup nauci. Takvim pristupom, bez mogućnosti da se pokušaju razumjeti pojave o kojima se govori sa naglaskom stroge važnosti u ocjeni spremnosti budućeg stručnjaka, od njega se zahtijeva da on isključivo vlada u onim okvirima koji su historijski dokazani i mogući bez spremnosti za iznalaženjem pogodnijih sredstava u svom radnom djelovanju. Što se nauke tiče, puka reprodukcija znači potpunu stagnaciju. Pogledom na naučna stvaralaštva u tom sistemu susrećemo se sa ponavljanjem već izrečenih teorija, već pronađenih modela primjene, itd. Naučno djelo kod takvog tipa, neće sadržavati nista drugo osim bezbroj fusnota i citata nekih autora i nečega davno iznešenog, ispričanog i poznatog. Naučna djelatnost pod primatom reprodukcije nauku čini potpuno sterilnom, što se odražava i na njenu primjenu na polju materijalizacije, pa tako npr. kod stagnacije nauke na polju industrije i proizvodnje imamo problem smanjenih kapaciteta i brzine dostave na međunarodnom tržištu. Sav taj proces prate jos pregršt problema koji mogu biti uzrokovani ovakvim pristupom koji se neminovno nameću kao uzroci.
O obrazovanju sa reproduktivnim pristupom, valja istaći da će se stepen obrazovanja uvjetovati sve većim stepenima obrazovanja koji međutim u svojim sadržajima neće imati ničeg što odgovara nivou stečenog zvanja. Tako će magistarski, doktorski, specijalistički i uopće naučni radovi biti samo obrada već obrađenog, prepis bez doprinosa u nauci. O stanju društva valja istaći i to da se ono može naći u zaostalom položaju u odnosu na druge, jer će stepen svjesnosti biti vezan za jedan šablonski ustaljen sistem mišljenja o društvenim procesima koji je u tom obrazovanju ostao invarijantan kroz duži vremenski period.
Inovacija se od reprodukcije suštinski razlikuje. Ona prihvata stare principe, naučne okvire i domete, ali ih nastoji unaprijediti i razvijati. Metodom inovacije se npr. kod studenata određene naučne oblasti pored principijelnog poštovanja i usmjerenja na nauku koja se trasira na ranijim utemeljenim saznanjima, zahtijeva i razmišljanje, odnosno shvatanje i pokušaj unapređenja postignutog u svrhu pomjeranja naučnih granica i mogućnosti. To, dakle, znači da se kod naučnog istraživanja putem ovog modela teže unaprijediti ili pronaći novi fenomeni sa uslovima nastanka i izvodljivosti. Takav naučni pristup vodi kvalitetnijoj materijalizaciji nauke, ali i njenoj naprednijoj i kvalitetnijoj primjeni. Na polju pomenute materijalizacije imamo npr. razvijenu industriju, ali i društvene procese, jer se inovativnost može manifestirati na sve prirodne i društvene nauke. Tako će npr. svijest o multikulturalnom društvu biti na nivou koji lišava opasnosti od komflikata ili sukoba.
Obrazovanje je zasigurno uslov progresa u svim društveno ekonomskim segmentima. Napredna društva i napredne ekonomije ogledalo su naprednog obrazovanja. Odnos reprodukcije i inovacije treba biti sadržajan. Koliko su postulati nauke neophodni da nebi lutali u njoj, toliko su inovacije neophodne opstanku u vremenu ekonomske hiperprodukcije ali i varirajućih društvenih procesa. Dobar primjer bio bi odnos kriminala i organa koji rade na njegovom sprečavanju: kada bi se stagniralo na polju kriminalistike kao nauke i kada bi se isključivo po starim ili do tada pronađenim sistemima postupalo sprovođenju sprečavanja, kriminalci bi iz dana u dan bili u prednosti i razvojem svog zanata bili bi savršeno uspješni.
AUTOR – Dženis Šaćirović
