***
Ispričaću ti priču o njoj i taj prvi susret… Čekao sam je na raskrsnici velike frekfencije nepoznatih ljudi. Nisam spremao govore, znam ih sve napamet. U daljini dok sam je gledao, izgledala je kako dolazi kao da gazi sve pred sobom. Od siline zvuka svih automobila i besmislenih priča ljudi koji prolaze, čuo sam samo njene korake. Korake ratnika. Djelovala je kao jaka žena, ali znao sam da se ispod tog čeličnog oklopa i okrutnog pogleda, krije mirna duša, nježna i draga.
Upoznali smo se. Ruke su klizile jedna s druge kao što natprirodni prostor vrijemena klizi ka svojoj vječnosti. Ta dama u crnom kaputu, prijatna i lijepa srušila je zid sa svoga lica i nasmijano mi kazala svoje ime. Počeli su naši prvi zajednički koraci. Čizme starih junaka koji su naučili hodati samo po tvrdom ledu, hodale su meko kao po pijesku. Slutili smo nešto strogo uzvišeno, prećutno, ali nadasve zajedničko. Svijestan da prije toga ništa nisam očekivao, upravo su ti naši koraci do obližnjeg kafića, vjerovao ili ne, prijatelju moj, natjerali me da krišom i od svojih najtajnovitijih izvora misli kažem u sebi: ona mora biti moja.
Počela je najluđa noć, jer ludo je sve sa čime se susrećemo prvi put. A ona, ona nije puno pričala i to mi se svidjelo jako. Jer, ipak, znam da žene lažu. Što više pričaju, više lažu. Ako ne pričaju, onda nešto kriju. A ja, volio sam da otkrivam. Što osjetim, to vidim. Što vidim o tome i znam. Nju sam te noći u nekom svjetlu vidio i odmah sam znao da je želim zauvijek. Znao sam šta želim, jer mene je odgojila empirija, zato sam do sada bio vršnjak sa onim tridesetpetogodišnjacima što sjede tamo u kutu, a puno sam mlađi od njih.
Ljubav se prontano djesi. Ako za sve mora postojati plan, za ljubav ne mora. Neko mi je to nekada davno čini mi se i rekao, ali nisam mu vjerovao. Tada sam povjerovao. Do tada sam pamtio puno žena. Od tada nijedna više nije bila vrijedna pomena. Sad slobodno reci da sam lud prijatelju moj…