- Ako je pravda mjera/model najuzvišenijeg ljudskog djelovanja nemoguće je doseći. Čovjek idealizira nedostižno/nadljudsko i doživljava ga istim dok ga ne dosegne. Dosegnuti ideal, prestaje biti idelom. Pravda je nedostižna/nadljudska. A što nije u moći čovjek da dosegne, u moći je Bog. Zato je taj ideal dostižan samo Njemu, i zato postoji za čovjeka život nakon života. Da Bog nije stvorio život poslije života na zemlji, definitivno bi ili bilo apsolutnog mira ili sprječavanja činjenja zla koje je nenadoknadivo na ovom svijetu.
- Čovjek koji traži “da ne bi pronašao”, nikad ni ne pronađe. Ko krene tim putem, neka zna da je to jedini put kojem je 100% garantovan uspjeh. Pronaći je teško, nema garantovanog, pa otud valjda i smisao vrijednosti nečega u odnosu prema ničemu. Tu je osnovna razlika izmjeđu biste velikana i mjesta gdje vječno počivalište očekuje obična lešina.
- Ne treba poštovati ljude koji smatraju sebe “uzdignutijim” od ostalih ljudi, pa makar bili i najveći znanstvenici. Više se treba obradovati susretu, toplo pružiti ruku, i iskreno se posvijetiti razgovoru sa nepismenim čovjekom, nego li magarcu, čijega titule, slava, ili moć učiniše da zaboravi da hoda istom zemljom, udiše isti vazduh, i da ga je stvorio Bog, kao i sve ostale. Jer, sve je Božja volja, i svako na ovom svijetu ima svoju ulogu. Da nije čistača ulica, “intelektualac” bi gazio po blatu – bio bi “kaljavi intelektualac”, bio bi “ruglo u odelu”…
- Vođu, lidera nikada ne kruniše on sam, to iz njegovih usta nikada ne dolazi, u njegovom srcu ne zauzima mjesta. Lidera, vođu, određuje narod, narod govori, narod ga osjeća. Samo proklamovani su oni, koji žele da ubijede narod, a ubijeđeni narod ne osjeća pravu draž, kao onaj koji saosjećanjem prihvata. “Ja sam vaš lider“ – riječi su samo jednog običnog čovjeka, riječi “ti si naš lider” – riječi su naroda koje su upućene jednom posebnom čovjeku.
- Nije politika prljava – prljavi su ljudi. Ne kvari vlast ljude – ljudi kvare vlast. Izbjegavati prljavštinu, znači biti čist, a što više čistih pojedinaca u politici, čišća je i politika. Što više takvih, kao zainteresiranih za vlast, to su bolje šanse da se dobije dobra vlast.
- Historija je racionalna, književnost je produhovljena. Književnost govori o onome što historija prešutkuje a često i govori o događajima koji su se “trebali zbiti”. Historiji je potreban duh vremena koju donosi književnost, ali ne i njene emocije. Zato je najbolja historija koja iz književnosti vadi pouku događaja bez poruka doživljaja.
- Kada oko sebe imaš inteligentne, a ujedno i hrabre ljude da odole svim izazovima, na putu si uspjeha. Ako je taj put posut moralnim namjerama ka svakom individualnom i općem dobru, onda je takvoj skupini i Bog na pomoći. Tada je put uspjeha dodatno izvjestan, precizan i konačan.
- Moral bez spoznaje Boga je nemoguć.
- Borba protiv zla je jedini smisao postojanja borbe.
- Apsolutnu pravdu nemoguće je sprovesti (u relativnom i vremenski ograničenom životu) zbog stepena krivice, isto kao što ni apsolutnu nagradu nije moguće dobiti: apsolutno je moguće samo u apsolutnome.
- Zlo postoji da bi se cijenilo dobro, borba postoji da bi se ukinulo zlo. Svaka borba koja nije borba protiv zla, hrđava je borba.
- Pasivnost prema zlu, potpločan je put u propast: i uzdržavanje od činjenja zla je hrđavo, jer samo je borba protiv zla je pravi put.
- Mladima su ogledalo stariji. Na “njima” ne vide pravdu ili nepravdu sistema, već uspjeh ili neuspjeh njih samih.
- Mladi žele jednake šanse. To je ono što ih na prvom stadijumu prije svakog razočarenja ili kretanja u propast drži kao osnovni interes. Jaka država u kojoj se dječak neće stidjeti svoga oca koji je kao diplomirani inženjer i intelektualac običak autsajder u odnosu na one stotinu puta gore od njega, i baviti se sasvim drugim poslom. Jaka motivacija dječaka koji se u školi ne susreće sa frustracijama gdje njegovi vršnjaci “bolje prolaze” jer su nečiji-e “kćeri i sinovi” pa zatim sve “ostalo”, poruka je sistema da ga ne želi prepustiti nametnutoj životinjskoj borbi za opstanak. Sistem pravde i razvoja, garant je spašavanja generacija mladih ljudi. U suprotnom, navedene socijalne frustracije biće uzrokom izbezumljenosti onog dijela omladine koja također ima pravo na normalan život u sistemu jednakih šansi i jednakih mogućnosti.
- Obrazovani i moralni mladi ljudi moraju imati hrabrosti da uđu u politiku i ne smiju se zavaravati da su oni koji postoje na političkoj sceni “Bogom dani“ da se njome bave. Sve i da jesu, njih neće biti u budućnosti, niti na političkoj sceni, niti će fizički postojati. Budućnost će u budućnosti biti u rukama generacije koja će nadživeti trenutne političke sudionike, htjeli jedni ili drugi to, ili ne htjeli.
AUTOR – Dženis Šaćirović