- O mladosti:
1)Mlad čovjek, najprije, ne treba da je optimista, već borac! Optimizam bez borbe je suluda stvar. Običan san. Lutanje. Čemu se nadati bez suprotstavljanja nevolji, bez šanse da se nešto promijeni? Bez borbe? Samo borba je šansa.
2)Mlad čovjek mora da vrijedi, jer nije dovoljno samo da bude mlad. Mora da stekne hrabrost i dostojanstvo, a to su kategorije koje pokreću borbu. Dok te kategorije pokreću borbu, njih pokreće sve ono uloženoga u sebe. Dakle, ulaganje u sebe je zalog dobroj borbi. Svjesnost svojih vrijednosti motor je koji pokreće borbu za opstanak i progres istih – to je prirodan proces.
3)Vrijediš. Boriš se. Imaš pravo biti optimista!
- Postoje dvije sile: dobro i zlo. Njih pokreću tri vrste ljudi: dobri, zli i uzdržani. Prvu silu pokreću dobri, a drugu zli i uzdržani. Uzdržani su oni koji su neopredijeljeni. Neopredijeljeni su zato što nemaju svijest o jednome ili drugome. I oni su, na neki način, zli, jer u duhovnosti nula nije nula kao statična linija razdvajanja – ona je minus.
- Korijen dobra i zla: Ukoliko se u čovjekovoj percepciji odigra zamisao o dobrom, čovjek treba duboko analizirati tu misao ili svijest o njoj i pokušati naći poveznicu sa njom. Da li je, kako i na koji način dobra misao došla do percepcije, nije važna samo iz razloga shvatanja nje same, već i za produbljivanje i širenje takvih pozitivnih misli. Je li nas neki događaj, susret ili razgovor sa nekim doveo do nekih dobrih misli, moramo shvatiti ne bi li nastavili da crpimo smisao dobrog u daljoj percepciji i pripremi za djelovanjem. S druge strane, svaka loša misao, čak i ona naizgled bezazlena, pokrenuta hitrim potezima čovjekovih poriva ili nedostataka u životu, mora biti zarivena kandžama radoznalosti o saznanju otkud ona i sama potiče. Naročito tome posebno treba pažnje pridati osoba koja smatra da tako nešto “samo misli”. Povučena iskustvima velikih pokajnika, svaka duša koja smatra da će samo iz lošeg iskustva savladati samu sebe i spasiti se istog, dolazi u iskušenje da joj se upravo to iskušenje nađe pred vratima razuma.
- Čitajući Frojda, čovjek pravi moguću analogiju između sebe i Frojdovog pacijenta. Čitajući Dostojevskog, čovjek razmišlja o etiologiji puta nesretne ili poročne sudbine nekog od njegovih glavnih junaka. Šekspirove tragedije opravdavaju najveću istinu – svaki zli duh će svakako stradati, ali i poneki dobar sa razlogom. Svuda su razlozi i odgovori, a sudbine su pune i jednih i drugih. Definitivno, jedna razlika je evidentna: jedna proživljena sudbina bliža je racionalnom sudu od one koja se proživljava. Proživljena je lišena poriva, strasti i izgovora. Ona nudi samo odgovore. Historija je zato puna odgovora i ličnosti sa kojima možemo usporediti i svoju i možda naći odgovor kako do spoznaje i prepuštanja – spoznaje sebe i prepuštanja Bogu.
- “Pravda se na sili oslanja, a na strahu svaka čestitost.“ – Pravdu nije moguće sprovesti bez sile da potisne nepravdu – strah od odmazde i strah od kazne dosljedno mogu spriječiti ljude da čine zlo.
- Sila je najjača karika pravde. Bez sile se pravda niti brani, niti ostvaruje. Na sili funkcionira i nepravda – silom se brani, silom ostvaruje. Mnogo je sile na jednoj i drugoj strani. Mnogo je u rukama i pravednih i nepravednih. Svijet bi bio bolji kada bi više sile bilo u rukama prvih.
- “Prava” revolucija predstoji nakon revolucije: to je ona suštinska promjena – rušili smo sistem, a ne vlast. Nova vlast treba donijeti novi sistem. Ako se sistem ne uništi, pojava novih tirana je neminovna. A pojava je neminovna ukoliko sa obavljenom revolucijom ne nestane i kult “lidera” ili “vođe”. Mnogi su bivali izdanim jer nakon revolucije nisu gradili novo društvo, već novu vlast. Tako su sebi od saborca stvorili novog dželata, kojem ništa nije sveto, pa ni njihova žrtva da mu “učvrste stolicu” i prepuste “silu”. Jedan češki političar-ekspert (Artur London 1915-1986) unutarnjih političkih odnosa između II svjetskog rata i pada Berlinskog zida, to vidi ovako:
“… Pokušaj da se ovaj fenomen objasni što to neki čine – kada kažu da treba prihvatiti revoluciju u cjelini, uključujući i činjenicu da neosporno svaka revolucija <guta svoju djecu>, izgleda mi apsurdan. Naprotiv, to je upravo znak njene degeneracije ako revolucija teror protiv svojih neprijatelja okrene protiv svojih tvoraca.” -Priznanje, str. 221. (1969).
- Kada se “lično – Ja” poistovijeti sa “kolektivno – Mi” – tada nastaje najpogubnija zabluda za masu. Ona se u mašti poistovjećuje sa svojim vladarom – njegovu moć, nedodirljivost i misiju smatra svojim. Zatim, postaje i dio njegove mašte koja masu goni u rat, propast i bijedu. “Mi”, “nama”, “naše” – najveće su zablude koje masu dovode do samodestrukcije.
- Svaku dekadentnu političku oligarhiju koja je na vlasti, najefikasnije je rušiti ako se o njoj ne govori toliko koliko o sistemu koji predstavlja. Ako je sistem loš – govoriti o tome koliko je loš i svijest ljudi programirati tako da se bore protiv tog sistema. Lakše je ljude natjerati da krenu u borbu protiv sistema kao imaginarnog neprijatelja, koji nema ime i prezime, nego li ga direktno okrenuti prema oligarhu. Natjerati ljude da se bore protiv sistema, znači direktnu borbu protiv oligarha – natjerati ljude da se bore protiv sistema, znači dvije muhe ubiti jednim udarcem..
- “Čovjek je čovjeku vuk” -Titus Maccius Plautus, Thomas Hobbes.
“Ulizica je vladaru tiranin” – posmatrač raspleta događaja.
- Na kome oligarhija najčešće lomi zube:
Na onima koji svaku slabost vide u ličnoj slabosti i stavu – moram biti snažniji!
Onima koji na svaku opasnost odgovore – moram biti hrabriji!
Koji na svaku podvalu odgovore – moram biti mudriji!
To su, zapravo, oni ljudi koji ne obraćaju pažnju na protivnika, već na sebe. Tako ih protivnik učini snažnijima, hrabrijima, mudrijima i na kraju – pobjednicima.
- Optimizam je često nerealan i apstraktan. Pesimizam je često realan i opipljiv. Kada nastupe loša vremena, pesimizam mora biti pokretač optimizma.
- Prvo ime optimizma je nada, a drugo – borba. Bez ovog drugog on je lud i beskoristan.
- Proučavajući imena velikih mislilaca, državnika, naučnika, i ostalih ljudi od utjecaja u historiji, uvijek se može naići na jednu nevjerovatnu suprotnost između onog što su oni predstavljali za svijet i ono što su predstavljali svojoj porodici. Šokira činjenica kako su neki veliki mislioci izrodili glupake, ljudi od moralnog formata – promiskuitete, lideri – rasipnike, vjerni – izdajnike, itd.. Jedan opravdan zaključak postoji kod tog propusta u vaspitanju i obrazovanju potomstva. – Dok su se oni bavili velikim misijama, velikim idejama i realizacijama velikih stvari, prosto nisu obraćali pažnju. To je kao kada gledate u brda kilometrima od sebe, ne registrirajući okoliš dometa svojih ruku. Dok vaspitavate i predvodite narode, horde, mase, ne obraćate pažnju da vas slijedi sopstveno dijete. Dijametralno – poput razumijevanja Ničeove filozofije, a neumijeća svom djetetu nametnuti osnovne temelje shvatanja dobra i zla i razgraničenja korisnog od beskorisnog.
- Nije intelektualac onaj koji za života nije barem jednog čovjeka napravio intelektualcem.
AUTOR – Dženis Šaćirović